S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



30.07.2007., ponedjeljak

Sta kazes?

“Sto kazes?” ili na dariju "Chi mega?" jos jedna je od uvrjezenih fraza koju ne mozete izbjeci. Cini mi se da su neke fraze uvijek vezane uz odredjene aspekte zivota u Afganistanu, i da se nemilice upotrebljavaju.

“Chi mega” se koristi prilikom cjenkanja, kada odbijas povjerovati u cijenu koju ti dukancija nudi.

“Chi mega” se koristi i kada zaista nesto nisi dobro cuo ili kada se iskreno cudis.

“Chi mega” se koristi i ako se zelis posvadjati s nekim ili zaobici istinu.

“Chi mega” je i nas vodoinstalater.
Sitan i suhonjav, tesko je povjerovati da je ovaj covjek nekada bio vojnik. Daje postene i dobre cijene i nikada ne skida osmjeh s lica. “Chi mega” nije njegovo pravo ime. Njegovo pravo ime ostala je nepoznanica.

“Chi mega” je dobio ime “chi mega” zbog toga sto stalno ponavlja tu frazu dok mi pokusavamo susjedu ili nekom drugom “prevoditelju” objasniti koju uslugu trazimo i sta nam se zapravo pokvarilo.

“Chi mega” zivi u jednom udaljenom distriktu Kabula. Njegovo pleme jos uvijek ima plemenskog starjesinu, a mnogi clanovi plemena zive u satorima. Plemeski starjesina ima glavnu rijec. On odlucuje tko ce se skolovati, a tko ce sjediti kuci. “Chi mega” je imao srecu. Plemenski starjesina je odlucio da ce se “Chi mega” skolovati za vodoinstalatera.

“Chi mega” u grad dolazi biciklom. Kada dodjem s posla i vidim njegov stari bicikl u nasem dvoristu, polako me obuzima ocajanje, koje svakom stepenicom prema nasem kupatilu raste i pojacava se onom brzinom kojom se penjem na kat kuce. Kada zavirim u kupatilo, “Chi mega” obicno sjedi na podu i razbija plocice cekicem. Kada me ugleda, tako se sucutno i sazaljivo nasmjesi, da me ocaj prodje i vec me ne smeta sto tri dana necu imati wc solju.

Chi megin bicikl je bio u nasem dvoristu jucer, a po svoj prilici tamo ce biti parkiran i naredna tri dana. I naravno, nase svjeze postavljene plocice, opet je razbio cekicem.
Wc solja se zacepila. Opet.

Imamo problem sa wc soljom od kad smo uselili u tu kucu. Prvo smo razbili roza cucavac i roza pisoar. Pa tko li je odlucio, pitam se vec dugo, u wc postaviti ROZA PISOAR?!

Nakon toga, curila je cijev koja vodi iz zida u vodokotlic, pa ju je “chi mega” zamijenio sa cijevi od tusa. Nakon toga, opet vodokotlic curi, ali ovaj put ona cijev koja vodi od vodokotlica do wc solje. Ovaj put, cijev je zamijenio nekom plasticnom rugobom koju je nasao na ulicnom otpadu nekih 100 metara dalje od nase kuce. “Zasto bih isao kupovati cijev, kada ce ovo posluziti sasvim dobro”, objasnio nam je svoju cudnu odluku.

I sve je radilo neko vrijeme dok nam nije upalo u oko da kada povucemo vodu. Voda iz vodokotlica dodje u wc solju, ali papir i svjeze obavljena nuzda tu ostaju jos neko vrijeme. Nece da odu i gotovo.

Prvo smo mislili da je stvar u cudnom gumiranom wc papiru iranske proizvodnje. Poceli smo koristiti drugi toalet papir, ali i on se gnjezdio u nasoj solji najmanje tri dana prije nego bi odlucio otici.

Zvali smo “Chi megu”. Rekao je da za taj problem nema rijesenja. Predlozio je da upotrijebljeni papir bacamo u kantu za smece umjesto u wc solju. E pa necu! Odbijam. Vise volim da mi se klupko wc papira brcka u wc solji, nego da ga poslije brisanja bacam u kantu za smece. Necu!

Ako netko od vodoistalatera koji budu citali ovaj post nadju neko rijesenje za nas problem, neka nam se pod hitno jave.

Unaprijed hvala.

- 06:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

29.07.2007., nedjelja

Prvi dojam Afganistana

Prebirala sam po nekim starim mailovima, i pronadjem prvi mali iz Afganistana. Poslala sam ga naravno svoj ....
Kada ga citam danas, ne mogu da vjerujem koliko malo sam znala o zemlji gdje sam dosla raditi:
Cenzurirala sam neke dijelove pa se nemojte cuditi ako tekst djeluje nepovezano na nekoliko mjesta.

S ulica Kabula: Kod akademije znanosti i umjetnosti
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

-----------------------------
From: Ivana
To: ...
Sent: Saturday, April 29, 2006 12:57 PM

Evo me ..., stigoh pa javi svima. Dobro sam, zdrava, ne boli me glava, nemam proljev. ne manta mi se. Samo sam malo pospana.
Ovdje je inace bas fino. Malo je prasnjavo i puno smeca ali ne smrdi i nije nepodnosljiva vrucina. Danas je cak i padala kisa. Put je prosao dobro, ali mi je bilo bas naporno. Onu veliku torbu nisam prenjela ni deset metara. Uvijek su se naslai neki dobrovoljci.

Mislim da cemo samo i ja imati mali problem sto se tice stanovanja u gradu. Kuce kostaju oko 2000 dolara. Sutra idem u ured za civilne uposlenike pa cu pricati s Monikom oko toga.

Ovdje je sve tako cudno. Unisteno je ali nekako je i sve isto. Rastu masline i trava. Zvjerad je pase. Djeca trce za kamionima ISAF-a i masu sva vesela. Prodavnice svega i svacega smjestene u kartonskoj kutiji. Na ulazu na aerodrom stoji znak zabranjeno bacanje kamenja i prekrizen covjek kako baca kamenje. Najfascinantniji su mi od svega bili kamioni. Tacno mozes reci koji je lokalni a koji strani. Lokalni kamioni izgledaju kao jelka. S blatobrana im vise perlice, na kabini su sarena svjetla i jos perlica a prikolice su oslikane tradicionalnim ornamentima.

Novine za koje cu raditi tiskaju se u 400 tisuca primjeraka i na tri jezika. Moje kolege dolaze iz 22 razlicite zemlje. Postoje i radio i televizija. Ja se vec super snasla.
Melber je trenutna u nekom drugom gradu ali treba preci u kabul za tri cetiri dana.

A put... uh. Let je trajao sest sati ali s tim da smo krenuli u pola 1 a sletili u 22:30. Jedva se drzim zbog toga. Onda su nas napali mali uzbekistanci. Najveca grozota puta bio je taj kmp u kojem smo proveli noc prije puta za Kabul. Cuj noc. Spavala sam od 23 do 4 jer je avion kretao u 5. Upravo je onako kako su reki. Sator, krevet i nista vise.

U toj bazi sam srela i jednok tipa iz medijske kuce za koju cu raditi, pa me je izvjestio o vecini zbivanja tamo, cak mi je pomenuo i neka imena, koga da pitam za sto i tako. To mi je uveliko olaksalo. Neki pricljiv tip iz holandije. Inace, svi avioni do uzbekistana bili su super, ali ovaj zadnji je bio pravi onaj vojni. nisam nista vidjela kroz prozor.

Danas je neki dan mudzahedina. Nesto kad su otjerali ruse, pa je bila neka parada, a bilo je i prijetnji, ali kazu da se te prijetnje do sada nisu ostvarivale. Inzulin mi je na sigurnom i smjestaj je dobar. U sobi sam s nekom curom koja se zove Ute, ali ona ode sad tri sedmioce na godisnji, a valjda ce do tada doci i Samo.

Ah da vozila sam se od aerodroma u oklopnom vozilu, a dobit cu i sljem i neprobojni prsluk.
Imam dva slobodna dana, petak i subotu. Sutra mi je pocetak sedmice. Jos ne znam gdje ce mi biti kancelarija, ali nije lose.

Samo ljdi imaju drugaciji miris. Jaci, intenzivniji, pa zbog toga kancelarije malo hm.. smrde. Nije ono da smrde na prljavo, nego tacno na ljude iako su prozori stalno otvoreni. Cim nabavim onu karticu za zvati kuci, zovem da ti cujem glas. Dans cu zapoceti proceduru oko uvodjenja interneta u sobu pa da mozemo i chatati.
Cao!
Iva

- 09:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.07.2007., četvrtak

Razlika izmedju talibana i TALIBANA

Jucer smo suprug i ja otisli u klub Gandamac. Gandamac je jedan od popularnijih klubova i restorana. Jedan obrok ce vam naplatiti 60$, a bocu relativno loseg vina 40 $.
Gazda ovog kluba je jedan umisljeni britanac koji u Afganistanu zivi vec 26 godina. Bavi se sumnjivim poslovima. Tvrdi da je novinar, ali nikada nisam procitala nesto sto je objavio, tako da od novinarstva sigurno ne zivi. Puno unosniji posao je sverc alkoholnih pica.

Zasto smo onda isli na jedno takvo mjesto, pitate se sada vi. Svake srijede u 20:00 u TV sobi u podrumu kluba odrzavaju se projekcije filmova o Afganistanu. Jucer smo gledali film ruske produkcije. Jako dobar. Traje preko dva i pol sata i poprilicno je tezak.

Jedna recenica u filmu me je impresionirala istinitoscu i jednostavnoscu. Ruski general je novim, neozbiljnim vojnicima rekao:

"Nikada nitko, kroz cijelu povijest ove zemlje nije uspio osvojiti Afganistan. Nikada. Nitko."

Po cijeloj zemlji razbacane su olupine starih ruskih tenkova
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Naravno, rusi se bore protiv talibana. U crno obucene bradonje, pojavljuju se naglo i nestaju tiho u mnogobrojnim pecinama uklesanim u planine. Zbog toga ih rusi ih zovu duhovima. Hrabri, odlucni, beskompromisni talibani, borci za slobodu svoje zemlje i svoje vjere.

S druge strane opet talibani. Zatucane palikuce, terosristi i koljaci.

Kakva je zapravo razlika izmedju talibana i talibana?

Taliban, da odmah razjasnimo, oznacava ucenika vjerske skole. Osobu koja proucava i slijedi Kur'an i njegove striktne ali pravedne propise.

Taliban vas nece prevariti, slagati ili ustrijeliti u ledja. Taliban postuje svakog covjeka, bez obzira na vjeru i naciju, a povrh svega postuje zivot.

S druge strane opet talibani. Teroristi. Glavni cilj pored klanja i zastrasivana neduznih ljudi je i paljenje skola, zatupljivanje i ispiranje mozga neobrazovanim i nepismenim masama. Ciljevi su pored skola i biblioteke i muzeji i sve ostale ustanove koje bi mogle obicnom gradjaninu ponuditi obrazovanje. O ovim talibanima pisu danasnji mediji.

Nitko nece spomenuti dobrocudnog talibana koji vam nece nabiti cijenu na trznici. Nitko nece spomenuti postenog talibana koji nece uzeti proviziju za posao. Njegova obaveza je bila da pomogne strancu i putniku i on je to ucinio, ne samo zato sto to nalaze Kur'an, nego zato sto je to dobro i posteno.

U godinu dana u Afganistanu o teroristima talibanima sam samo slusala.
One druge, dobre, susrecemo svakodnevno.

O takvim ljudima ne pisu i ne govore vijesti. Oni zive u sjeni imene koje sada sirom svijeta znaci samo smrt.

Zato, hvala rfetu na komentaru:
"Ma laze ta novinarka. Nisu talibani tako zločesti kako se opisuju. Pa šta rade ameri tamo? ah krizari... (rfet 24.07.2007. 19:09)

On me je pokazao potrebu da malo pojasnim ovaj pojam.
- 08:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.07.2007., srijeda

Kako se prehraniti i cime se hraniti

Navali narode, svjeza bamija! Kada vas avion dotakne pistu u Kabulskoj zracnoj luci shvatite da sve ono sto ste procitali o ovoj zemlji i da sve ono sto ste mislili da znate mozete zaboraviti.
Planine! Okruzuju vas sa svih strana ogromne planine, suhe i zute. I zrak je zut. Od prasine. Tesko disete i jedva gledate zbog vjetra koji vam tu prasinu tjera u usta nos i oci, a ipak gledate.

Pitate se kakvi ljudi su se mogli naseliti ovdje. I onda opet gledate planine. Toliko su ipresivne i drugacije. Shvacate da na tim planinama apsolutno nista ne raste.
Pa cime se ovi ljudi hrane, pitate se. Uskoro dobijate odgovor.

Na parkiralistu ispred aerodroma je prava guzva. Taksisti vas vuku za rukav i nagovaraju vas da izaberete bas njihovo vozilo za put u grad. Oko njih trgovinice mjesovitom robom i restorani.

U prvi mah nemoze prepoznati kakvu vrstu hrane ti restorani nude. Na jednoj od radnjica stoji nakrivo pricvrsceni znak:
FIST FAAD: HIMBARGERS

Na drugoj pise:
NAJEEB BOLANI

U uglu parkiralista parkirana su kolica a oko njih su poredane cetiri crvene plasticne stolice. I tu se nesto kuha.

Nakon kraceg istrazivanja saznajte da je “FIST FAAD” zapravo “FAST FOOD” te da su misteriozni HIMBARGERS zapravo hamburgeri.

Najeeb vam nece uciniti ono sto njegovo ime sugerira. Taj gospodin pravi ukusne trokutice tijesta punjene krompirom, jogurtom ili prasom, bolanije. Shvacate i da se Najeeb zapravo cita Nadjib.

Covo koji gura svoj pokretni restoran nudi kuhane leblebije, ashak i kabuli palaw.

Kako se krecete od aerodrome prema gradu, uz put cete vidjeti i male zelenare i mesare. U zelenarama se nudi iskljucivo sezonsko voce. Sve ono sto nije zrelo u to doba godine mozete kupiti samo u skupim samoposlugama za strance ili u mesarskoj ulici i to ne uvijek

Afganistan je najpoznatiji po lubenicama i dinjama koje se uzgajaju po cijeloj zemlji. Veliki, socni i slatki plodovi su jeftini i dostupni svima.

Jedan od popularnih proizvoda sa juga zemlje, posebno iz Kandahara, je nar, kojeg na dariju zovu anar. Takodjer jako sladak i prisrtupacan. Jeftine su jos i jabuke, tresnje, rajcice i zelene ljute papricice koje serviraju uz svako jelo. Svo ostalo voce i provrce je jako jako skupo.

Kilogram visnji platit cete 3 dolara. I to ako se cjenkate. Spinat gotovo da i ne jedu, a ni kropir nije bas popularan. Najpopularnija je riza. Baremza jedan obrok dnevno morate pojesti cuveni Kabuli palaw ili po naski kabulski pilav.

Svi vole kabulski pilav zbog toga sto se u hrpi rize sakrivene ispod tankog sloja ribane mrkve i grozdjica krije socan komad ovcijeg mesa.

Meso se kupuje u mesarama. Radnjicama ili stolovima u kvartu. Najbolje je otici u mesarsku ulicu jer je tamo promet velik, pa je i meso nesto svjezije. Frizideri ne postoje. Kada se zakolje ovca, halal meso se objesi na kuku ispred radnje . Da bi meso bilo halal, zivotinja se mora zaklati po vjerskim pravilima.

Mesarska ulica. Rano je jutro i muhe se jos nisu nakupile.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Dakle, vratimo se ovci koja visi sa kuke. Zivotinja se obicno objesi ispred radnje I iznad otvorene kanalizacije, tako da krv ne kapa po cesti. Meso visi tako od ranih jutarnjih sati pa sve dok se ne proda. Kada se temperature u tijeku dana povise, ose i muhe pocnju napadati izlozeno meso, stvarajuci oko njega zeleni omotac. Ako pozelite to meso kupiti, hrabri mesar ce rukom otjerati muhe sa onog dijela mesa koji mu pokazete, spretno otkinuti komad i baciti ga na vagu.

Vasa je obaveza da se uvijerite da na mesu nema osa i muha. Naime, mesari rijetko otjeraju sve napasnike tako da bi komad na vagi bio malo tezi te da vam mogu zaracunati vise.

Nakon razdoblja vegetarijanstva, kada smo se hranili iskljucivo lubenicama, napokon smo se odvazili kupiti meso. i nije nam bilo nista! Stovise, i ovcetina i govedina su jako ukusne.

Vratimo se sada kabulskom pilavu. Kao salatu uz ovo jelo, pored pomenutih zelenih i jako ljutih papricica, servirat ce vam i svjezu nanu, korijandar i male limunice.

Kako pripremiti kabulski pilav:

Sastojci
Riza
Secer
Zira (to je zacin)
Grozdice
Mrkva
Meso
Sol
Voda

Priprema
U serpu uspete ulje i spinujete kasiku secera sa zirom. Na to bacite rizu i preprzite je da dobije smedju boju. Dodate vodu u omjeru 2:1 (jedna solja rize, dvije solje vode). Dok se riza kuha, u tavi preprzite krupno ribanu mrkvu i grozjice (po zelji i bademe ili indijske orahe). Ukoliko niste vegetarijanac, ispecete meso.
Stavite meso na tanjur. Pokrijete ga rizom, a rizu pospete przenim grodjicama i mrkovm.
I to je to.

Kakva je razlika izmedju ashaka i mantua nesto vise drugi put.

- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.07.2007., utorak

Posljedice rata

Odjel za restauriranje u kabulskom muzeju. Dio bamiyanske zbirke. Ratovi koji u Afganistanu bez prekida traju od devetnaestog stoljeca stoljeca, kada su Britanci odlucili zauzeti zemlju, nanio je ogromne posljedice. Afganistan, nekada stjeciste puteva i centar kulture postao je rusevina.

Za vrijeme vladavine Talibana, glazba je izumrla. Talibani su zabranili svaku vrstu glazbe, plesa i zabave. Oni koji su uhvaceni na djelu slusanja glazbe, ili jos gore gledanja filmova su okrutno kaznjavani. Dzavid nam prica: «Susjed Taliban je prijavio mog brata, i policija je dosla u nasu kucu. Njega su pretukli a sve CD-e i videokasete su zapalili pred svim susjedima.» Talibani su zabranili i poeziju. Talibani su zabranili i suvu nereligioznu literaturu. Skole i knjiznice su zapaljene. Nepismenost u Afganistanu je dostigla nevjerovatnih 88%. Osim toga, zapaljene su i muzej i muzejska zbirka, a svi kipovi i slike kje su predstvaljali paganske bogove afganistana ili bude su sjekirama i cekicima potuno unisteni. Trenutno restauratorski tim muzeja radi na kolekciji buda iz Bamiyana, dok su drvene statue Nooristanskih bogova restaurirane prosle godine uz pomoc strucnjaka iz Austrije. Sve vazne gradjevine, koje su predstavljale arhitektonska dostignuca Afgansitana su unistene. Ono sto nije unisteno su dzamije. Jedna od najimpresivnijih dzamija na svijetu, Plava dzamija, nalazi se u Mazari Sharifu.

Ono sto je donio rat su siromastvo koje ljude tjera na ocajne postupke. Ljudi prodaju vlastitu djecu. Za dvjesto dolara mozete kupiti djecaka od 7 godina. Iako zabranjena, proizvodnja opijuma je glavni izvor prihoda za vecinu farmera. Mnogi pocinju konzumirati svoje proizvode, a mnogi i sami postaju ovisnici. Samo kriminalci se bogate. Afganistan danas pokriva vise od jedne cetvrtine svjedskog trzista opijumom. Unatoc vladinim naporima, proizvodnja raste: "U provinciji Badakshan smo usli u drugu fazu borbe protiv narkotika. Unistavamo polja zasadjena makom. Poljoprivrednici moraju shvatiti da u proizvodnji opijuma nema napretka», izjavio je guverner ove provincije, Munshee Abdul Majid. Ono o cemu nitko, pa ni vlada ne vodi racuna su mnogoclane obitelji kojima je polje maka bilo jedini izvor zarade. Obitelji farmera cija su polja unistena ove godine ce se drasticno smanjiti. Slabi i bolesni ce umrijeti od gladi. Socijalni programi ne postoje. Bolesni nece moci posjetiti bolnice, jer nece imati novac za astronomske bolnicke racune. Oni stari i nemocni nemaju mirovnine, a nemaju ni snage da rade, jednostavno nemaju sto jesti.

Ono sto Afganistan, unatoc godinama rata jos uvijek ima su ljudi. Afganistanci. Cak i oni najsiromasniji ce vas pozvati na caj i pilav (palaw), rizu koju serviraju najcesce sa grozdjicama i struganom mrkvom. Svakoj afganistanskoj porodici, ljubaznost i gostoprimnstvo je obaveza. U proslosti, a i danas u nekim podrucijma, dodjeljuju se medalje za gostoprimstvo koje ponosni domacin ima pravo uklesati ili izrezbariti na vrata svoje kuce.

- 05:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

23.07.2007., ponedjeljak

Malo vise o Kabulu

Djeca u Kabulu nose vodu i po tri kilometra do svojih kuca u planini. Glavni grad Kabul u antickim vremenaima bio je poznat kao Kabura. Grad se razvijao i rastao za vrijeme vladavine Grka, Hidusa, Arapa.

Kada je Babur, prvi osvajac koji je Kabul proglasio prijestolnicom zemlje u osvajanjima napustio Afganistan i otisao u Indiju, sanjao je o gradu koji je ostavio: «Ne mogu izrazitu svoju zudnju za povratkom u Kabul. Kako njegove divote mogu ikada biti izbrisane iz moga srca?» Baburovo tijelo je po njegovoj smrti, vraceno u Kabul. Tu je sahranjen. Baburov park jedan je od najljepsih mjesta za izlet u Kabulu. Pomalo podsjeca na Taj Mahal i to s razlogom. Naime, projektirao ih je isti arhitekt. Baburov vrt je u ratu bio potpuno unisten, ali je u potpunosti rekonstruiran. Svecano otvorenje rekonstruiranog parka trebalo bi se dogoditi kroz nekoliko dana.

Kabul je smjesten na 1800 m nadmorske visine tako da se novopridoslice u pocetku bore za svaki dah. Zrak je rijedak i imate osjecaj da ne udisete dovoljno dragocijenog kisika.
S vremenom se naviknete. Ono na sto se nikada ne naviknete je sitna prasina koju vjetar nanosi u grad sa ogoljelih planina. Oci, usta i nos je nemoguce zastiti, pogotovo kada jaci vjetar podigne pjescane oluje. Prasina se uvlaci u sve pore zivota, prolazi kroz nevidljive pukotine kuca, odjece, obuce, aparata. Ovdje su na cijeni mobiteli, kamere i satovi. koji mogu odoliti prasini, a strankinje veoma cijene afganistansku tradicionalnu odjecu - velike salove kojima se veoma korisno stiti kosa, a u vrijeme vjetra usta i nos. Burke koje jos uvijek nosi veliki broj afganistanki ne stite samo individualnost zene nego i njeno lice od vremenskih uticaja.

I dok se ljeti u Kabulu borite s vrucinom, prasinom i vonjem iz otvorene kanalizacije koja tece ulicama i temperaturama od preko 40 stepeni, zimi se borite sa snijegom koji niko ne cisti, teskim minusima koje ne mozete nikakvim grijnim tijelima istjerati iz kuca, zamrzavanjem vodovodnih cijevi, ako ih imate, nestancima struje, ako je imate, zamrznutom hranom, ako je imate.

Kabul je grad od 4 mil. stanovnika. Vecina njih zivi u kucicama od blata, bez struje, vode i prozora. Zimi se suplja prozorska okna prekriju tankim najlonima. Oni koji ne mogu naci posao, nadaju se da ce isprositi 7 afgana za kruh.
U bolje stojece stanovnike se ubrajaju vlasnici dukana, malih trgovinica u kojima mozete naci sve od hrane do rabljene odjece i niskokvalitetne sminke. Vlasnika takvog dukana kod nas bi smatrali najvecom sirotinjom. Cak se i stranci, koji za svoj konfor mjesecno trose i hiljade dolara, ujutro kupaju vodom iz kanti i skafova.

Ipak, u Kabulu ima i bogatasa. Zivot kojim oni zive kosta pravo bogatstvo i za zapadna mjerila. Ne bogatim, ali imucnim se smatraju ljudi koji zive u kucama sa pravim krovom i prozorima. Takve kuce, iako imaju vodovodne cijevi i provedenu struju, vrlo rijetko imaju i jedno i drugo, pogotovo u isto vrijeme. Radnik na trafostanici ce vam za 150 dolara mjesecno ilegalno omoguciti struju po nekoliko sati dnevno, ali vodu vam nista nemoze omoguciti, osim vrlo dubokog bunara. Drzavna voda stize jednom u sedam dana. I kad to sve imate, ne znaci da imate. Struja zimi dodje jednom tjedno, a voda se zaledi. Grije se samo jedna prostorija u kojoj boravite. U ostalim vlada mraz. U kuhinji gdje vas grije plinski stednjak za kuhanje obucete se toplo, napunite serpu s vodom da skuhate caj i ako pravovremeno ne upalite plin pred vasim ocima ce se voda u serpi potpuno zalediti. Uvijek se iznenadite sta se sve moze zalediti: jaja, supa, mlijeko.

Imucni koji si cesce mogu priustiti struju i vodu su kriminalci. Gotovo nikada intelektualci. Biti intelektualac, ucitelj, profesor ili lijecnik znaci dijeliti siromastvo s ostalima. Placa ljekara, policajca ili profesora ne prelazi vise od 50 dolara. «Za pristojan zivot porodici treba najmanje 600$. Ja radim cijeli dan dva posla da zaradim taj novac», prica nam Zalmai. Pored dukana sa zenskim potrepstinama Zalmai svaki dan vozi i taksi.

- 07:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Fotke

Napokon malo "malo vecih" fotki sa naseg puta u Bamiyan.
Nemojte krasti fotke. Ako ih zelite imati, kontaktirajte me putem mail-a i dogovorit cemo se.

Djevojcice iz grada. Naselje u Zmajevoj dolini.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Detalj iz grada. Afganistanci su majstori improvizacije
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Djevojcica sa Hinudu Kusha-a. Pripada plemenu nomada-hazara
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pogled na Bamiyansku dolinu. U daljini se vide ostaci velikog bude,
a desno u brezovom sumarku je Rasim Agina grobnica

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Veliko jezero Bande Amir i vodopadi
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 07:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.07.2007., nedjelja

Kako prepoznati dobru zensku?

Da li mu je ovo zena ili kcer? Odraslim afganistancima engleski i nije najjaca strana. Pogotovo izgovor. Zbog toga redovno, subotama, nasi susjedi Amin, Ehsani i ja vjezbamo citanje i izgovor.

Amin (cita): is blud was evriver.
Ja (popravljam): HIS BLOOD

Amin: pa rekao sam IS BLUD!
Ja: Ama nisi. H I S
Amin: I S

Bez obzira na to sto u godinu dana zajednickog vjezbanja moj dari i njegov engleski vrlo polako napreduju, jos uvijek se drzimo te rutine. Ponekad rutinu prekine neki neobican dogadjaj.

Zgrozeni nad mojom kratkom kosom, preporucili su mi da ugradim plasticne uvojke . Cak su ponudili i financirati novu fruzuru:

Ehsan: Miss Ivana, moja sestra ce ti izabrati divnu kosu.

Ja: Ali ja volim svoju frizuru. Sutra cu se osisati jos vise

Amin i Ehsan: ALI ZASTO?

Dogadaj s kosom bio je relativno brzo zaboravljen. Ono sto im ni dan danas ne ide u glavu je plavi lak za nokte.

Vjerovali ili ne, U Kabulu postoji nekoliko salona ljepote. Ja volim plavi lak za nokte. U subotu u jutro sam otisla na pedikuru i manikuru. Vratila sam se kuci sa plavim noktima i na donjim i na gornjim ekstremitetima. U subotu navecer smo imali vjezbe engleskog. I prije nego smo otvorili knjigu…

Amin (zgrozeno): Miss Ivana, sta si to uradila?

Amin: zove Ehsana.

Ehsan (zgrozeno): Miss Ivana, sta si to uradila?

Ja: Zasto? Sta sam uradila

Amin i Ehsan: Pa tvoji nokti su grozni, uzasni. Afganistanska zena nikada ne bi napravila takvu grozotu!

Prije nego sto smo otisli u Bamiyan, natjerali su me da lak ocistim, kako ih ne bi sramotila po ulici.

I tu dolazimo do ideala ljepote i kako je prepoznati.

Vozlili smo se u autu, kada je Ehsan sav zajapuren pokazao na jednu zenu ispod plave burke. Lica i tijela potpuno zakrivenog. Vidio joj je samo zglobove, cipele i ruke.

Ehsan: Evo, pogledaj, kako je ona lijepa
Ja i suprug: Pa kako znas da je lijepa, sva je pokrivena?

Ehsan: Ima divne cipele.
Ja: Moze imati divne cipele, a kad se odgrne, ono prava rugoba!

Ehsan: E ne moze biti rugoba, pogledaj kako su joj zglobovi bijeli, a tabani glatki.
Suprug moj: Pa kako znas da su joj tabani glatki?

Amin: Pa kana kojom je namazala tabane nigdje nije popucala.
Ja: I zato sto ima fina stopala znaci da je lijepa. Jos uvijek moze biti grdna kad pokaze lice.

Ehsan i Amin: Ne moze. Mi znamo…

Ja: Pa kako znate?

Ehsan: Ima divne, duge, crvene nokte.

Opet argument protiv kojeg ne mozete nista.

Ja svoje plave nokte sada krijem u patikama. Na rukama imam divne ili crvene ili roza lakove. Imam plan nalakirati svaki nokat drugom bojom. Bas me zanima sta ce mi ovaj put reci susjedi!

KVIZ: Da li je zena sa slike lijepa i koliko ima godina? Pobjednik dobije jednu neobjavljenu fotku iz Afganistana na mail, dovoljno veliku da je izradi i stavi na zid :)

- 06:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

20.07.2007., petak

Samoubojica se raznio u Badakshanu

Nakon deset godina zatisja, u uglavnom mirnoj provinciji Badakshan, raznio se samoubojica.
Ubijeno je dvoje ljudi, a 26 ih je ranjeno. Gradjani Fazyabada, administrativnog sjedista ove provincije, duboko su potreseni. »U Badakshanu nikada nije bilo talibana. Ne mogu da vjerujem da nam se ovo dogaja!» , ustraseno je izjavio novinar K. M.

- 14:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.07.2007., četvrtak

Keramičar u zamrzivaču

Neki kuhaju i ovako... U našoj ulici, samo naša kuća ima pravu kupaonicu. Koliko god smo željeli živjeti na što afganistanskiji način, bez kupaonice se nije moglo. Rupu u podu smo zamijenili WC školjkom, i to pravom, a ugradili smo i kadu. Pritisak vode nismo imali, ali smo, zahvaljujući nekoj spravi koja se pričvrsti na spremnik za vodu, dobili i tu blagodat. Pumpa radi na struju, tako da kada nema struje nemamo ni pritiska, ali to je već sitan problem. Još uvijek ne uspijevamo naći septičku jamu, ali dok ne smrdi, baš nas briga.

Ono što nismo imali, a već dugo priželjkujemo, je kuhinja. Naši susjedi, a tako i mi, kuhali smo u sobi. Kuhinja, kako smo odmilja zvali prostoriju u kojoj smo držali štednjak, sastojala se od štednjaka, dva ugrađena ormara za odjeću, jednog plastičnog stola i hladnjaka. Na podu nije bilo ništa. Čisti beton.

U ormare za odjeću smjestili smo suđe i namirnice, a sve ostalo smo držali na stolu.

U kuhinji je zimi bilo užasno hladno. U Kabulu se tada temperature spuštaju i ispod –30 stupnjeva Celzijusa. Hladnjak smo tada upotrebljavali isključivo za odmrzavanje. Kada bih htjela kuhati, oblačila bih debelu zimsku jaknu i kapu. Brzo sam palila plin ispod lonaca jer bi se u protivnom voda počela lediti. Osim vode ledilo se sve. Jaja smo, prije nego bi razbili ljusku, prvo odmrzavali ispred plinske grijalice. U svakom slučaju, kuhanje nije predstavljalo nikakav užitak.

Ljeti je u kuhinji užasno vruće. Otvaranje prozora ne pomaže, jer su temperature vrlo visoke. Jaja koja kupiš u gradu, pokvarena su od vrućine. Od 25 jaja, u prosjeku je 5 onih koja bi mogla biti dobra. Ostala su bila zelena i smrdljiva. Ne želite ni zamisliti kakvu patnju predstavlja razbijanje dvadeset pokvarenih jaja. Ni ja ne želim zamišljati. Dok moj suprug razbija jaja, ja pobjegnem iz kuhinje. Tek kada se sve prozrači, usuđujem se doći i započeti s pripravom obroka. U svakom slučaju, zbog nedostataka radnih površina, umivaonika i svega ostalog što čini kuhinju, kuhanje ni ljeti nije bilo pretjerano zabavno.

No, kuhanje je išlo bez obzira na sve, ali pranje suđa je i ljeti i zimi bilo stvarno naporno. Suđe smo prali u kadi. I to nam je, iskreno govoreći, dozlogrdilo. Voda se razlijevala po cijeloj, tek očišćenoj kupaonici. Zimi se na podu stvarao led, a ljeti gomile blata. Zato smo odlučili jednu sobu pretvoriti u kuhinju. Iz kupaonice smo probili zid i doveli vodu, ali zid je bio stalno mokar pa smo se odlučili ugraditi i pločice. Zovnuli smo keramičara.

Keramičar je bio sitniji, tradicionalno obučen Afganistanac. Pločice je postavio, svaka čast. Negdje pred kraj posla, taman kada smo se opustili, iz kuhinje se začuo zvuk kršenja plastike.

Našli smo keramičara s glavom, do ramena, zavučenom u zamrzivač, kako skuplja zamrznutu piletinu iz plastičnih posuda.

Izvukao se iz zamrzivača, još uvijek držeći po komad pilećih prsa u svakoj ruci. Rekao je da je tražio vodu.

Piletinu smo mu poklonili.

Naša kuhinja ima plavo-bijele pločice.

- 07:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.07.2007., srijeda

Obećanje, ludom radovanje

I hajde nemoj platiti kad te tako pogleda Još jedna opasna fraza, koju trebate izbjegavati po svaku cijenu, je obećavanje bilo čega bilo kome. Pogotovo vojsci siromašne djece koja vas vuku za tuniku, skaču na novčanik i pokazuju prostote prstom. O prostotama neki drugi put.

"Give me dollar, give me dollar”, grupa malih napasnika slijedi vas u korak, sve dok ne izađete iz njihovog područja, a onda dolazi nova grupa. Ubrzo shvaćate da ih se ne možete tako lako otarasiti. Oni neiskusni popuštaju, daju dolar jednom djetetu ili kupuju kutiju šibica ili paketić pakistanskih žvaka, kojima je rok prošao negdje prije hladnog rata. Ostali vas tada naglo počinju gađati svojim proizvodima: “You buy my stuff, now give me dollar.”
Najbolje je rješenje u tom slučaju pobjeći u prvu radnju i zatražiti zaštitu od prodavača. I policajac će vam pružiti zaštitu. Ako mu date dolar…

Ako već želite dati nekome novac ili kupiti neki od proizvoda koje ta djeca nude, osvrnite se tri puta oko sebe i uvjerite se da nitko drugi tu radnju neće vidjeti. Zatim brzo napustite područje.

Ukoliko djeca vide da od vas danas neće izvući ništa, poslužit će se lukavstvom: “Next time, you promise.” Tada vas puštaju s mirom i odlaze. Kako zanimljiv fenomen, pomislit ćete i naivno početi obećavati svima: “Yes, yes, next time I promise.” Kakva greška!

Djeca s ulica Kabula imaju fotografsko pamćenje. Kada sutradan, za tjedan ili za mjesec dana opet prođete tom ulicom, ista skupina djece će vam zatvoriti prolaz, pružiti ručicu i veselo reći: “You promised!”
I hajd' sada ti nemoj platiti…

Oni malo lukaviji će vas suočiti s vašim obećanjem, iako ste i vi i on svjesni da nikada ništa niste obećali. Ako ih uhvatite u laži pokunjeno odustaju, dobacujući: “But for next time, you promise?”

Otrčat će i ostavit će vas s obećanjem. Rješenje je da što glasnije za njim viknete: “No promise, no promise.” Ali, u većini slučajeva, mali gad će se praviti da vas ne čuje.
I vi ostajete s obećanjem na ulici, svjesni da sljedeći put kad vidite malog Javida morate imati spreman dolar. Obećali ste. You promised!!

S pogledom razočarenja kada ne ispunite obećanje, ne želite se suočiti. Ne radi se više samo o dolaru. Radi se o časti, jer Afganistan je jedna od rijetkih zemalja na svijetu, gdje obećanje još uvijek znači OBEĆANJE.

- 07:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

17.07.2007., utorak

Gdje vrijeme nije novac

Moram dostaviti ovo za deset minuta, insallah Moram dostaviti ovo za deset minuta, Insallah.
Insallah je najpopularnija riječ u Afganistanu. Nešto kao naše “akobogda”. Koristi se u svakoj prilici:

“Doći ću u 10 sati, Insallah.”
“Komisija će pregledati kuću najkasnije do 11 sati u subotu, Insallah.”
“Dovest ću radnike, Insallah.”
“Zahod će biti popravljen najkasnije do sutra, Insallah”

I naravno, niti je osoba došla u 10, niti je komisija završila posao u subotu, niti su radnici došli, a zahod nam još uvijek ne radi. Čini se banalno, ali kada se sve skupi na hrpu, čini popriličan broj problema koji čekaju da budu riješeni. Insallah!

Razgovori otprilike teku ovako:

Ja: Dođi molim te sutra u 10. U 11 imam drugi sastanak, pa moramo početi na vrijeme.
Afganistanac: Doći ću, Insallah.

Ja: Nemoj molim te tog Insallah, nego dođi u 10.
Afganistanac: Hoću, sto posto, ne brini se. Završit ćemo na vrijeme.

Ja: Znači mogu računati na to da ćeš doći u 10?
Afganistanac: Hoću, hoću. Vidimo se sutra.

Ja: Super, vidimo se.

I, naravno, sutradan oko 10:58 pojavljuje se gore navedena osoba, nasmiješena i zadovoljna, bez ikakvog znaka uzrujavanja ili krivice na licu.

Ja: Pa šta ti je čovječe! Dogovorili smo se da ćeš doći u 10!
Afganistanac: Pa 10 je.

Ja: A ma kako je 10?! Imam još samo 2 minute do sljedećeg sastanka. Ništa ne možemo završiti za dvije minute! Koliko je sati?
Afganistanac: 10:59.

Ja: I kako to onda može biti 10???
Afganistanac: Pa nije još jedanaest. Još je uvijek deset sati. Rekao sam Insallah.

I to je kraj razgovora. Insallah je argument protiv kojeg nitko ne može ništa.
Kada se radi o sastanku, nekako i nije hitno, ali ako je vodoinstalater rekao ugraditi WC školjku do sutra, a prošlo je već četiri dana, to Insallah se čini jako, jako, jako dugo
- 05:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.07.2007., ponedjeljak

Bamiyan – cetvrti dio – PUT KUCI

Npokon kuci! Za povratak smo koristili istu rutu kao i za dolazak. Umorni, bolnih nogu, ruku te ostalih dijelova tjela, nismo vise obracali pozornost na krajolik. Put se oduzio, a mi, nakon samo tri sata sna, uspjeli smo zaspati unatoc groznoj cesti. Marelice koje smo jeftino kupili uz put su se rasipale po autu i iskakale iz gajbi lijepeci se po sjedistima. Zbog vrucine, kajmak sa Hindu Khus - a se pokvario i usmrdio kombi. Jedva smo docekali asfalt.
Sve u svemu, dosli smo kuci zivi, zdravi i puni dojmova. Donijeli smo cvrstu odluku: u Bamiyan cemo definitivno opet ici. Nakon toga, donijeli smo jos cvrscu odluku: ici cemo avionom.

- 00:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.07.2007., nedjelja

Bamiyan – treci dio – GRAD I OKOLINA

Nakon duge voznje i kraceg vijecanja odlucili smo da u razgledanje grada i okoline krenemo nesto kasnije. Zahvaljujuci losem putu, usponima i nizbrdicama jadni toyotin kombi je morao na remont, pod hitno! Napokon smo uspjeli odspavati malo duze.
Zbog zurbe i umora predhodna dva dana nismo imali vremena da detaljno pogledamo dolinu. Kada smo zavrsili s doruckom iznjeli smo stolice iz hotela na rub provalije, i tamo presjedili sat vremena. Gazda je u medjuvremenu nabavio i kavu!

Auto je kasnio, ali ni nama se nije zurilo. Vidik je nevjerovatan. Bamiyansku dolinu, kao zelenu oazu, okruzuju divlje i gole planine. Opet se dokazalo: Afganistan je zemlja kontrasta. I dok tako bsposlicarimo, pridruzuje nam se gazda hotela. Otkako je saznao da imam diabetes i sto je uopce dijabetes cvrsto je odlucio da me mora izljeciti. Pokazuje nam gustu skupinu breza, nedaleko od glavnog puta: “Moras otici tamo. Tamo i slijepci progledaju. Rasim Aga ce i tebi pomoci.” Rasim Aga je jedan od heroja islamske vjere, ujedno i zet proroka Muhameda. Recept je slijedeci: bolesnik mora prenociti u samoj grobnici, dok njegova obitelj noci oko groba. Nakon sto bolesnik izadje, mora dati nesto novaca prosjacima koji se tu skupljaju. Mi nismo imali vremena za nocenje u tom grobu, ali smo obeceli gazdi hotela da cemo tamo otici u toku dana.
Tada otprilike stizu i nasi suputnici. Napokon krecemo! Moj plan je bio prvo obici sveca a onda nastaviti dalje, medjutim moj plan uskoro propada. Prvo idemo u zmajevu dolinu.

Legenda kaze da je nekada bamiyansku dolinu terorizirao zmaj. Tada veliki islamski heroj Hazrat Ali dolazi u pomoc. Hazrat Ali ne samo da je bio veliki ratnik nego je imao i ogromnog konja koji je bio u stanju preskociti zmaja. U trenutku kada je konj dosao iznad zmajevih ledja, Hazrat Ali je zadao jedan jedini smrtonosni udarac. Prepolovio je zmaja po duzini na pola. Zmaj je u tom trenutku poceo plakati, a tada se i skamenio. Jos uvijek zmajeve suze teku iz dva sitna izvora na vrhu planine, koja zaista, ako date masti na volju lici na zmaja.

Uspon na zmajevu planinu, ako imate kondicuju losu kao ja, traje nekih dvadesetak minuta. Uspon pocinje na dnu “zmajevog repa”. Kada se po repu, napokon izvucete do ledja, ugledate taj strasni, u vjecnosti okamenjeni udarac maca, koji planinu dijeli na pola. Zadnjica zmaja i pocetak ledja su jos uvijek dovoljno siroki, tako da se krecete bez problema, pazeci samo da vam u uskoj pukotini na sredini ne upadne noga. Prema glavi, zmajeva ledja se suzavaju u vrat koji je zaista uzak. Tu vec postaje malo strasno. Vodom izjedena planina se klize. Ispod vas je provalija tolika da automobil kojim smo dosli vise ne vidimo. Cak ni ptice ne lete tako visoko, nego su svile gnjezda negdje dole na zmajevom boku. Kada se tu spustite nekako, klizeci na straznjici kao ja, ili hodajuci normalno kao svi ostali, dodjete do dva zmajeva roga, na glavi. Tu su i dva otvora iz kojih tece voda, zmajeve oci. Voda je hladna i cista, a legenda kaze da ima cak i ljekovita svojstva. U vrijeme dok smo se penjali po planini to nismo znali, tako da vodu nismo ni pili. Zbog krecnjaka je izgledala bijelo, pa nije bila bas najprivlacnija. I onda opet nazad preko uskog vrata, koji sam opet presla puzajuci, zatim niz rep u dolinu. Pri silasku nam se pridruzio i berac ljekovitog bilja sa tri pretovarena magarcica. Brao je biljke negdje s druge strane planine, a sada se vracao u grad. Covjek je hodao sasvim lezerno, dok smo se ja i magarci sklizali niz strmi puteljak. I dok ja nisam odustajala, unatoc svim tegobama, magarci su zakocili i ni stap ih nije mogao natjerati dole. Pastir je zaostao, a mi smo se zaputili kroz zmajevu dolinu nazad u grad. U Zmajevoj dolini koja se na lokalnom jeziku dariju kaze Darya Ajdahar (Darja Azdahaar) smjestila su se novosagradjena naselja, koja iako novosagradjena izgledaju stotinama godina stara. Tu ljudi zive na isti nacin kao i njihovi preci i preci njihovih predaka.

Nakon krace voznje opet smo u gradu, e sada idemo na sveto mjesto. Parkirali smo na glavnom putu, jer se do svetog mjesta ne moze autom. Prosli smo kroz tri krompirista i preskocili cetiri potocica te smo se napokon tada dokopali brezovog sumarka koji je skrivao Rasim Agino turbe (grobnicu). Staro turbe ima plavi krov i trosna zelena vrata. Zastave na krovu oznacavaju sehida, osobu koja je poginula za sirenje islama. Ulazim u prostoriju gdje inace ljudi noce za ozdravljenje. Pomalo je strasno jer su niska vrata koja vode do pokojnog sveca sirom otvorena. Puno je muha i zrak je tezak. Legla sam na prljavi itison i zatvorila oci. Tu sam provela pola sata. Za sada ne vidim nikakav napredak. Doduse, rekao nam je gazda hotela, da svetac najcesce ozdravlja zene srijedom. Ja sam isla u subotu. Osim toga, ostala sam samo pola sata, a nisam prenocila. Sve u svemu trebalo je i to isporobati. Nikad se ne zna.

Nasa slijedeca postaja je rucak. U nasem restoranu obrok po osobi kosta 10 dolara, pa su nasi suputnici odbijali tamo jesti. Zato smo otisli u klasicni afganistanski restoran. Improvizirne zelene stepenice iz neodredjenog materijala vode na vrlo klimavi balkon stare blatne kuce. Pronalazimo odgovarajucu prostoriju, gdje cemo biti sami, jer zbog mene, zene, nismo mogli prostor dijeliti sa ostalim gostima restorana. Ni u jednoj prostoriji restorana nema nista osim poda sa itisonom. Sjedamo na pod. Dosli smo u pravo vrijeme. Hrane jos uvijek ima. Prava gozba. Prvo se jede yahni, zatim kurma (dinstano ovcije meso), kabuli palaw (riza s mrkvom i grozdjicama), bamija i salata. U ovakvim restoranim, takozvanim caikhanama (citaj: cajhana), poslije obroka dobijes duseke da malo odspavas.

Kako se nama nije spavalo otisli smo u oblizak samog grada. I u klozet. Grad je pun javnih wc-a, betonskih kucica sa vratima na svakoj kabini. Ove wc-e je sagradio UN habitat uz samu gradsku rijeku, pa ocekujes neki standard. Uzasno smrdi, ali nekako ti se cini da je to ipak bolje od drvene skele sa ceradom. Kakvu sam nepravdu nanijela drvenoj skeli sa ceradom shvatih tek kad sam otvorila vrata jedne od kabina. Kao i na drvenoj skeli, wc se sastoji od rupe u podu. Ono sto je razlicito da rijetko tko tu rupu i pogodi. I dok cucim iznad rupe pazeci da mi sal i tunika ne dotaknu pod, razgledam ovu malu prostoriju. Uz svaki centimeter svakog zida je po jedno govno. Vec su stara i suha pa slutim da ovaj wc nitko nikada nije cistio. Ispred mene je jedan malo svjeziji primjerak, ciji vlasnik je, cini mi se, sasvim slucajno fulao rupu. Upravo tada se iz tog malo svjezijeg primjerka izmigoljio bijeli crv. Izlecem iz wc-a brzinom munje. Blijeda kao krpa dobro isprana u izbjeljivacu. Trebalo mi je nekoliko dugih minuta da se priberem i nastavim setnju gradom.

Grad je sladak. Sastoji se od jedne glavne ulice, i niza blatnih, jednospratnih kucica sa svake strane te ulice. Te prve kuce uz cestu su uglavnom restorani ili radnjice, takozvani dukani. Tu se uglavnom prodaju cajnici, plasticne kante, salovi i materijali. Tu je i nekoliko ducana sa mjesobvitom robom: sokovi, voda, hrana i nahot. Jedan paketic nahota kosta 5 afgana (ponavljam, 50 afgana = 1 dolar). Nahot se stavi iznad gornje usne i cucla se kao duhan. Nakon ucestalog koristenja izaziva ovisnost. Jos nismo otkrili sta je to nahot u biti, ali imamo sumnje. Kupili smo dva paketica za znanstvenu analizu. Nekoliko ducana, specijaliziranih za strance, prodaju suvenire, rucno radjene cilime i antikvitete. Vecinom ce vas pokusati opljackati, ali u drugoj radnjici kada se ide od centra grada radi jedan posteni gospodin kojeg ovom priliklom preporucujemo. Kod njega smo cilim kupili za 20 dolara. U ostalim radnjama slicne takve prodaju za 50 dolara.
Izmedju kuca uz glavnu cestu su manje ulicice koje vode do siromasnijih dijelova grada, uglavnom jos blatnih kucica, ovaj put prizemnih. Iza restorana gdje smo jeli je mesara, sto je obicno dobar znak, jer znaci da je meso u restoranu svijeze. Ispred mesare je zaklana ovca. Lezi na cesti. Oko nje nema krvi, ali ima puno muha. To je obicno los znak. Ako je ovca svjeze zaklana iz nje se cijedi krv. Tada ovca ne lezi na cesti nego visi na fasadi. Na istoj strani ceste, zakriven vecim kucama je i jedan mali bazaar, uglavnom sa zenskim potrepstinama: grudnjaci, gace i sminka. Malno nize, u prvoj ulicici desno s glavne ceste je bamiyanski bussines centar i internet klub, blatna kucica s jednim racunalom. I to je otprilike to sto se tice grada. Vrijeme je da se krene dalje.

Nasa slijedeca postaja je crveni grad. Taj zamak nosi ime po jednom perzijskom kralju, ali kako je nas vodic lose govorio engleski, nisam razumjela kojem. Pocinje na slovo Z.
Nas vodic je bio naoruzani policajac. Rekli su nam da moramo imati njegovu pratnju zbog toga sto je grad miniran, a on zan put kojim se smije ici. Nisam sigurna koliko bi trebali vjerovati prici o minama, ali sto je sigurno, sigurno je. Cula sam da policajac ide s nama zbog toga sto su u proslosti turisti i druge pridoslice otkidale dekoracije i kopale nakit iz zidova ovog dvorca, tako da je policajac zapravo tu da sacuva kulturnu bastinu. Za obilazak ovog dvorca, treba napomenuti, kao i za obilazak dvorca buke i rusevina buda, potrebno je kupiti kartu. Karte se prodaju kod buda. Jedna kosta 250 afgana, ali ce vam je pokusati prodati za 400 afghana.
Vratimo se crvenom gradu. Od grada Bamiyana, ova je rusevina udaljena nekih pola sata voznje. Tu je policijska kontrola. Tu vas zaustave i dodijele vam pratioca naoruzanog trideset godina starom puskom. Potplatite prvo njegovog nadredjeng a zatim i njega. Put se nastvlja skretanjm lijevo s glavnog puta. Parkirate se kod jednog polja na kojem pasu magarci, dvije krave i stado koza. Da biste dosli na to polje, morate preci vrlo klimavi most sagradjen od dva tanka debla, slame i blata. Put kroz polje je ugodan, iako blatnjav zbog potocica koji se izljeva iz korita i pravi nova vrlo nepredvidivo korita negdje drugo. Tada se priblizite najcrvenijoj planini koju ste ikada vidjeli. To je jedini put do samog dvorca pa arheolozi i nas policajac predpostavljaju da je to bio put kojim su se i tisucama godina prije nas ljudi penjali u ovaj utvredjeni grad. Dolazimo do prve postaje, glinene kule sa puskarnicama. Tu put postaje strmiji i tezi. Dahcem i kukam jer me misici nogu bole od uspona na zmajevu planinu. Osim toga, policajac kojeg slijedimo je uzasno brz. Kaze da njemu za uspon treba sedam minuta. Kakvih sedam minuta, vrag te odnio mislim u sebi i tiho se samosazaljevam. Ipak, vrijedilo je. Drugi dio grada je poprilicno ocuvan. Tu se vide sobe za boravak i kuhanje. Prosli smo i kroz ozidanu kapiju. Dolazimo do velike kupolom natkrivene prostorije. Nas policajac tvrdi da je to bila prostorija za slona. Zvuci mi nevjerovatno i pitam se kako se slon mogao popeti ovim uskim stazicama. E ako slon moze, mogu i ja. Izlazimo iz slonove sobe, koja mozda i nije slonova soba, i ponovo se penjemo uz brdo. Ovaj put nema puta, nego se pentramo uz porusene zidove, kroz neki tunelic. Tu se vide i zute cigle. Upravo su te cigle omogucile gradu da bude sacuvan. Crvena zemlja je krta i raspdada se. Napokon kraj tunelica. Sva sretna izlazim na svjetlost dana a na mene vrisnuse strazari. Tlo na kojem stojimo je pravljeno samo od crvene zemlje, pa se urusava. Naslonim se na ogradu. Opet na mene vicu. I ta ograda se urusava. I stvarno je tako. Malo je promrdas, a kamencici pocnu ispadati i lomiti se. Pocinjem se pitati kako je ovaj grad uopce izdrzao tako dugo. Tu zavrsava drugi dio puta. Treci dio puta je najgori. Strmo je i nema puta uopce, ali se isplati samo zbog pogleda. Tu je i glavni dio tvrdjave, odaje vladara grada.
Spustanje nam je islo nesto bolje od uspona. Uskoro smo prelazili krhki most koji nas je dijelio od nase vjerne toyote. Policajca smo izbacili uz put, i koliko su nam to put i stanje kombija dozoljavali, pozurili smo prema budama. Razgledanje ostataka ovog najpoznatijeg spomenika u Bamiyanu pocinje tek u cetiri sata, jer tada japanci koji rade na restauraciji zavrsavaju sa poslom.

Iako Buda vise nema, ovo arheolosko nalaziste jos uvijek je velicanstveno. Od velikog Bude su ostala samo samo stopala. Nekoliko pecina je jos uvijek sacuvano, ali su crtezi, nakit i keramika ostrugani sa zidova. U tim pecinama iza stopala su i nise u kojima su nekda bili kipovi sjedecih buda. I manji kipovi su potpuno unisteni. Pecine iza velikog bude nisu kompleksne i nema ih puno. Po planini se penjemo do ulaza u pecinu iza budine glave. Prolazimo mracnim tunelicem i dolazimo do labave skele sa jos labavijom ogradom. Iako sustav pecina iza velikog bude nije impresivan, pogled na dolinu i pogled dole sa 53 metra visoke skele zaista jeste. Kada se ova skela predje, jos jedan tunelic koji je iz nekog meni nepoznatog razloga pun jaraka vodi do mjesta gdje je nekada bilo budino rame. Tu zavrsavamo obilazak ostatak velikog Bude. Sjedamo u kombi I krecemo prema malom budi. On je nekih deset minuta voznje nize. Iako od ovog 35 metara visokog kipa nisu ostala citava ni stopala, sustavi pecina I ostatci crterza su zaista prekrasni. Tesko se moze zamisliti zivot u planini. Strme stepenice vode od jedne odaje do druge. Male cetvrtaste pecine su samo mnaske sobe, obavijene gustom crnom cadji. One msalo vece okrugle su mjesta za meditacuju. Na nekim dijelovima stepenice su unistene, a pod je urusen, tako da preskacete iz jedne sobe u drugu. Ako se ikada nadjete u toj situaciji niposto nemojte gledati dole. U jednoj od okruglih pecina iza malog bude je prostorija na cijem crnom plafonu mozete vidjeti stotine razlicitih djonovo. Iz, nasem vodicu, nepoznatog razloga gradjani Bamiyana dolaze u ovu prostoriju samo da bi ostavili otisak svoje gumene slape.
Nitko od Afganistanaca sa kojima smo razgovarali ne priznaje da su bude unistili Talibani iz Afganistana. Svi krive Pakistan. Neki idu toliko daleko, pa tvrde das u pakistanski spijuni iznjeli prasinu i kamenje kako bi napravili restauraciju nemogucom.
Cinjenica da restauracija kosta nevjerovatno mnogo, te da dijelovi bude, kao i dijelovi bombi koje su ih unistile leze razbacane po dolini ih ne zanimaju suvise. Pakistanci su krivi, kazu, na ovaj ili onaj nacin.

Nakon naseg treceg dana u Bamiyanu, bilo je vrijeme za lijecenje strahovitih upala misica. Ukoliko imate plan posjetiti Bamiyan, zmajevu dolinu, crveni grad i Bude nemojte posjetiti isti dan.

- 07:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.07.2007., četvrtak

Bamiyan – drugi dio – JEZERA BAND – E – AMIR

Pogled na veliko jezero sa litice Jutro je. Cetiri sata. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put ustala u cetiri sata i da li sam uopce ikada ustala u cetiri sata. Nema veze. Ne zamaram se trazeci odgovore na ova pitanja. Ono sto mi puno teze pada je da nema kave. Afganistanski hoteli jednostavno nemaju kave. I dok tako tumaram hotelom bez struje pokusavajuci se pripremiti za put, ne uspjevam se pripremiti za put jer sam jos uvijek previse pospana. Vec je pet sati ujutro i nasi prijatelji, afganistanci iz Kabula s kojim smo krenuli na ovaj izlet i vozac vec manijakalno trube pred hotelom budeci ostale goste.

Krenuli smo. Put za Band – e- Amir vodi kroz grad, pored onog hotela od 100 $ za noc, zatim pored rusevine Buda, a onda i pored nekoliko tisuca godina starih pecinica u kojima jos uvijek zive ljudi. Ispred jedne od takvih pecina, dvije zene od sakupljene kravlje balege oblikuju “pogace” koje poslije suse na suncu i koriste za ogrijev. I tu se vec uski put opet suzava. Pocinje uspon za planinu Hindu Kush, kraljevstvo hrcaka, orlova, magaraca, ovaca, koza i nomada.

Strimi puteljak kojim se jedva mimoidju dva mlada magarca je jako prometan. Toyotini kombijji, terenci, sakupljaci bilja koji krampicom kopaju neki korijen iz planine, pa cak i cijele porodice zemljoradnika koje u ovom bespucu imaju veliko polje krompira. Nikada nisam vidjela toliki promet u tako zabacenom kraju. Putevi se krizaju, vode nekuda - nikuda. Niz puteve stizu ljudi sa pretovarenim magarcicima. Pitam se gdje idu i odakle su dosli, jer kilometrima iza njih i kilometrima ispred njih nema apsolutno nista. Vrh planine je visok oko 7,700 metara i ravan. Vidi se na sve strane i gdje god pogledate vidite covjeka sa nekom zivotinjom ili sa stadom njih. Ono sto vidite vrlo rijetko su nastambe, a ako ih i vidite to su uglavnom mala satorska naselja. Pitam se da li ovi ljudi uopce znaju tko vlada ovom zemjom i kakvo je ovdje stanje. Ehsan, jedan od nasih suputnika se dosjetio: “Fotokopirat cu svoju sliku i ispod nje napisati: ovo je novi kralj Afganistana. Ljudi koji ovdje zive bi mu zaista povjerovali. Oni se rijetko spustaju u Bamiyansku dolinu. Zimu provode u blatnim kucicama malo nize na planini, gdje uz jednu benzinsku crpku, jedan ducan i restoran nema apsolutno nista. Kada zima dodje, svoje satore razapinju u zavjetrini i u njima provode zimu.

Put, kako se priblizavamo jezerima postaje gori, uzi i prometniji. Terenci crvenog kriza i UN-a jure I bacaju s puta sva mala privatna vozila I pastire. Krecu se bez zaustavljanja. Oni jezero pogledaju iz auta sa visine i brzo se vrate. Mali kombij slicni nasem, polako gutaju kilometre. Pate se. Ali ih ima puno. U nasem kombiju je samo nas petero pa smo u prednosti. U ostalim kombijima ima i preko 10 putnika.

Nakon pet sati puta ugledavamo bijele gole obronke. Pustinja je ispred nas i imam osjecaj da nikada necemo doci do jezera, a onda odjenom, na horizontu nesto se lagano zaplavi i nestane. Kada kombi poskoci na neku posebno gadnu grub na putu, opet nesto bljesne plavo. Ma to je nebo, mislis i ne nadas se previse. Sve je tako suho, izjdeno i unisteno vjetrom koji bez prestanka, tijekom cjele godine puse ovim krajem. Postaje hladno. Umotavam se bolje u sal koji nosim, ali ne pomaze. Ovdje nema nista, osim povremenog auta s kojim se, teskom mukom, zaobidjemo. Izgubljeni smo, to sam sigurna 100%. Kako je nas vozac mogao znati gdje da skrene. Tko zna gdje smo. A onda odjednom voda. Tirkizno jezero u podnozju bijelih planina na kojima nikada nista nije ni raslo ni paslo. Obale jezera su strme, osim jednog malog sela gdje su se smjestile dvije kucice i polje krompira. Drhtureci od zime, izlazimo iz kombija. Jedva disemo jer je zrak postao jos rijedji. Vozac nam govori: “Jos sat i pol pa smo tamo. Ovo je samo malo jezero. Veliko je ljepse.”
Jezera Band – e- Amir cini 5 jezera. Svako je druge boje, sjetih se opisa nekog turistickog vodica.
Upadamo u kombi i vozimo se dalje.

Put se naglo pocinje spustati. Usko je i strmo. S jedne strane nam je livada a s druge strane provalija. Put se na nekim mjestima urusio i jos se uvijek urusava, svaki put kada prodjemo nekim posebno teskim dijelom, jedan kamen se odlomi i padne u dubinu. Vjetar je prestao i postaje sve toplije i toplije. I napokon iza jednog zavoja ugledavamo najvece jezero. U dolini okruzenoj visokim planinskim vrhovima, nalazi se "kamena zdjela", a u njoj voda, jezero nevjerovatno plave boje. Preko ruba “zdjele” izlijeva se tisuce vodopada.
Bez pretjerivanja, ovo je nesto najljese sto sam do sada vidjela u Afganistanu.

Kada smo se spustili u dolinu, shvacamo da je puna vode. Muskarci se kupaju, zene sjede na obali. Djeca se brcakju u plicaku. Voda koja se u slapovima izljeva iz jezera ostaje u dolini. Na nekim je mjestima voda plitka, pa se moze preci u u patikama, ali na nekim mjestima postaje duboka preko koljena. Ne moram spominjati das mo se svi skvasili, ali nije nam smetalo. Jezero se nalazi na oko 4000 metara nadmorske visine i ovdje je jako toplo.

Na desnoj, siroj obali jezera su restorancici koji nude svejzu ribu i kebab. Kebab je fantastican. Puno bolji i meksi nego u Kabulu. Ovce s hindukusha ne samo das u ljepse nego su I ukusnije od Kabulskih. I riba je svjeza, iz jezera. Dok sjedimo u restorancicu stari gazda kafane nam prica: “Prosle godine ovdje su dolazili neki njemci sa puno ronilacke opreme. Htjeli su da izmjere jezero i da vide koliko je duboko i gdje nastaje. Nisu uspjeli. Nakon 200 metara dubine, dno je postalo usko pa se nisu usudili ici dalje, nego su se vratili. Nitko ne zna koliko je ovo jezero duboko. Ovo je magicno mjesto. Carobno.” Jos nam je rekao da onaj tko ovdje provede sat vremena produzi svoj zivot za 6 godina. Kaze da njegovi roditelji zive jos uvijek u jednoj od rijetkih cerpicara na jezeru. Otac mu ima 115, a majka 112 godina.
"Dokaz" za carobnost ne samo jezera nego i Hinu Kusha je i to da je mjesec vidljiv tijekom cijelog dana i dan nas je pratio od pocetka naseg uspona na hindukus, pa sve do zalaska sunca.
Na desnoj obali je osim nekoliko kucica i stara, stara dzamija. Nitko nam nije mogao reci koliko tocno je stara.

Lijeva strana jezera je uska, kada se iz doline popenjete na rub “kamene zdjele” mozete samo smjestiti svoju zadnjicu na travicu i ubaciti noge u ledeno hladnu vodu jezera.
Pored velikog jezera, s lijeve strane obale vide se i jos dva manja jezera, blago drugacije boje. Od 5 jezera vidjeli smo 4. Za peto nismo imali vremena jer smo se morali spremiti za povratak kuci. Hindukush moramo svaladti dok je jos dan.
U povratku smo kupili kurut, suhi jogurt i kajmak, dva najpoznatija proizvoda Hindukusha.

U hotel smo se vratili iscrpljeni. Tesko je vjerovati da ce bilo kakvo razgledanje koje imamo u planu za sutra nadmasiti ovaj dan. I nista ga i nije nadmasilo: ni ostaci Buda, ni Zmajeva dolina ni u stijenu uklesani crveni grad.
A sta je ostalo od Buda i crvenog grada, te o legendi zmajeve doline nesto vise drugi put.

- 06:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.07.2007., utorak

Bamiyan - prvi dio - PUT

Ispred Hotela ROOF OF BAMIYAN Put u Bamiyan. Zvuči tako jednostavno. Spakiraš stvari u ruksak, sjedneš u toyotin kombi i ideš. Štoviše, sve do gradića Char... E kar sve ide besprijekorno. Na prometne gužve smo već navikli u Kabulu. Cesta ima puno rupa, ali je asfaltirana. I na to smo već navikli. A onda dolazi makadam. Točnije, 140 kilometara makadama. I tada se sve čini u redu jer makadam nije loš, a priroda je divna. Veličanstvene planine, širok put i mala idilična mjestašca čine se vrijednim svakog kilometra. Naglo, put se sužava, s jedne strane je planina, a s druge litica koja se pod kutom od 90 stupnjeva spušta prema rijeci.

Umjesto da uspori i vozi pažljivije, vozač naglo ubrzava. Shvaćamo i zašto. Nakon šareno odjevenih Kuchija, koji su do tada prodavali krastavce i vodili stoku, uz put počinjemo susretati mrka lica u crno obučenih pastuna s turbanima na glavi. Prolazimo kroz talibansko područje, objasnili su nam. Događa se da, na tom uskom putu, Talibani samo odlome stijenu, blokiraju put i munjevito izvrše napad. Iz nekog nama nepoznatog razloga, činjenicu da prolazimo kroz talibansko područje nam nitko nije rekao. Ipak, preživjeli smo i to. Poslije naglog uspona, put se počinje spuštati u dolinu u kojoj uopće nema puta. Kombi vozi preko cijele ravnice. Ponekad i kroz omanja jezerca i potoke. To područje je opet sigurno. Prošli smo teritorij Talibana. Tu smo, međutim, imali sudar. Na svu sreću, vozač kombija u koji smo udarili, bio je vrlo prijateljski raspoložen pa smo se izvukli s potkupljivanjem od dvadeset dolara. Nakon širokog polja, put opet postaje uzak, naselja postaju sve češća, a marelice, s drveća uz put, mame na zaustavljanje, pogotovo zato što smo postali jako gladni. Usput obično ima jako puno čajnih kuća i restorančića, ali do sada nismo vidjeli ni jedan, a putujemo već četiri sata. Na svu sreću, naišli smo na djecu koja prodaju marelice za deset afgana po kilogramu (50 afgana je 1 dolar).

Nakon marelica, koje nisu bile potpuno zrele, svi dobivamo proljev. Iako je wc svuda oko nas, nemamo papira, a lišće je ovdje tanko i bockavo, pa trpimo do daljnjeg.

Nakon šest sati puta, ugledali smo spas. Mala čajana pored puta. Hvala Bogu i Allahu! Čajana se sastoji od drvene platforme iznad rijeke prekrivene jeftinim itisonom i mjedenim tradicionalnim afganistanskim kuhalom na drva. Naručujemo čaj i tražimo zahod. Vode nas do četiri drvena štapa omotana bijelom ceradom koja na desnom zidu ima veliku rupu. Tu je opet drvena skela s rupom. WC. I opet nema papira, a lišće nije postalo ništa manje suho i bockavo. Ipak, pronašli smo rješenje koje, zbog osjećaja stida i nešto ponosa, ovdje neću iznositi. Popili smo čaj i nastavljamo dalje. Planine dobivaju drugačiji izgled, postaju višlje, a arhitektura malih blatnih kućica postaje drugačija. Nakon provincija Kabul i Parwan, došli smo do provincije Bamiyan. Još samo nešto više od dva sata i doći ćemo u grad, kažu nam.

I zaista, nakon nešto više od tri sata dolazimo u grad. Najveći grad provincije Bamiyan, Bamiyan nema nijednu asfaltiranu ulicu, nema struje, nema tekuće vode, nema hladnjaka. Gdje naći smještaj? Najviše se ističe velika tabla "Hotel Silk Road", tako da smo prvo otišli tamo.

Ova nova zgrada, sagrađena od pravih cigli i u obliku nekog ružnog zelenog dvorca, naplaćuje sobu s dva kreveta točno 100 dolara. Za tu cijenu dobijete dva kreveta, zajedničku kupaonicu i televizor u zajedničkoj sobi. U cijenu je uključen i doručak. To nam se nije učinilo prihvatljivo.

Hotel Bamiyan, pruža nešto manje, ali za cijenu od 40 dolara. Zajedničku kupaonicu i sobu, bez televizora i hladnjaka, i u poprilično jadnom stanju. Vrlo je prljavo.

Odlučili smo se za treću varijantu. Na litici okrenutoj prema ruševinama Buda i s pogledom na cijelu bamiyansku dolinu, nalazi se hotel Roof of Bamiyan. Hotel je nešto čišći. Kupaonice su i dalje zajedničke, ali pored čučavca u dvije kupaonice ima i pravu wc školjku. Od tri kupaonice, u samo jednoj radi veliki bojler. Tuš je na platformi popločanoj bijelim keramičkim pločicama, a odvod ne vidim. Na prozorskoj dasci leže dvije velike mrtve muhe i jedna leptirica. Kupaonica je mokra jer još uvijek nevidljivi odvod ne prihvaća svu vodu. Iz umivaonika vodi cijev, pratim je pogledom. Cijev završava neka tri centimetra od rupe u podu. Pronašla sam odvod!
Soba s tri kreveta, bez obzira na broj osoba koje u njoj borave, košta 60 dolara.
Doručak nije uključen u cijenu i košta dodatna tri dolara po osobi. Večera košta deset dolara po osobi. Hrana je fantastična!

Kada smo se smjestili, otišli smo u grad na večeru. Na nesreću, restoran kuha hranu samo jednom dnevno. Sve je već pojedeno, ostala je samo juha koju ovdje zovu yahni. Sjedamo na pod i jedemo hranu sumnjive kvalitete s nevjerojatnim apetitom. Nakon cijelog dana marelica, ova preslana, previše popaprena juha i stari kruh nam se čine kao prava gozba. Naši afganistanski susjedi su odbili da noće u istom hotelu kao i mi, pa u ovom restoranu iznajmljuju sobu za 500 afgana (10 dolara). Zadovoljni su jer je soba u blizini hamama (javnog kupališta) a blizu je i javni wc.

Rastajemo se. Mi odlazimo u naše luksuzno prenoćište. Sutra ustajemo u 5 sati. Opet nas čeka četiri sata vožnje do jezera na planini Banda Amir.
Četiri sata vožnje sutra su se pretvorila u 6, ali o tome nešto više u sljedećem postu.

- 06:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.07.2007., četvrtak

Bamiyan

Otisli smo u Bamiyan! Jos ne znamo kako cemo se vratiti, ali bit ce super. Osim sest sati voznje na + 47, ali sta se mora nije tesko. Krenut cemo za deset minuta, sto znaci, ujutro u 5 da izbjegnemo najgore vrucine. Citamo se iza nedjelje.
- 01:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.07.2007., srijeda

Put u Bamiyan

Buda (Wikipedia) Već se pola godine pokušavamo dokopati Bamiyana. Arheološka nalazišta, pećine prvih budista Afganistana, ostatci ogromnih Buda koje su Talibani srušili 2001. godine, antički gradovi, planine i jezero s dnom od azurnog kamena.
Prvi plan je bio da s naša tri stražara, susjeda i prijatelja, Aminom, Faridom i Ehsanom, krenemo lokalnim autobusom. Karta bi koštala 300 afghana (6 dolara) po osobi, a put bi trajao 4 sata. S obzirom na poplave, možda i 5 sati. Put vodi preko talibanskog teritorija, a broj samoubojica, koji se raznio u tom kraju, se udvostručio pa smo plan prilagodili novoj situaciji.
Krećemo u četvrtak, kombijem i potpuno drugim putem. Sigurnijim, ali dužim.
Vidjet ćemo što ćemo tamo naći.
Ako do tada naučim postavljati slike na blog, napravit ću galeriju!
Svi koju su ikada bili u Bamiyanu, slažu se da je to jedna od najljepših provincija Afganistana.

- 11:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gradski prijevoz

Taxista hazara Za prijevoz, ako ste stranac, morate uglavnom koristiti taksi. Žuto-bijela vozila bez posebnog natpisa, možete zaustaviti bilo gdje na ulici. Cijena vožnje je od 50 do 100 afgana, ako se cjenkate. Ako se ne cjenkate, bezobrazni vozači će vam naplatiti i 20 dolara u jednom smjeru. Davanje napojnica nije običaj, ali za dvadeset afgana koji vama ništa ne znače, vozaču ćete uljepšati dan, a vjerojatno ćete dobiti i prijatelja. Većina internacionalnih organizacija svojim članovima zabranjuje korištenje ovih vozila. Mnogi se boje otmica. Bradati vozači s turbanom, smrknuti dvadesetogodišnjaci s K'uranom na sjedalu ili Hazari, o kojima ste čuli jako puno priča, ne ulijevaju suviše povjerenja. I tako, dok stojite pokraj puta i čekate prikladno vozilo, zaustavlja se dobri, stari Hazara u „moskviću“ iz šezdesetih i ponudi vam besplatnu vožnju. Sjednete u auto koje samo što se ne raspadne, i sasvim sigurno stignete kući.
I dok većina stranaca upotrebljava skupe taksije koji koštaju 7 dolara u jednom smjeru, a vrlo rijetki obične taksije, nitko ne upotrebljava autobuse. Osim kada nemate izbora. Ali da biste uhvatili autobus, morate biti majstor. Stanice ne postoje. Vozač autobusa blago uspori dok potencijalni putnik trči uz autobus i ugovara cijenu s kondukterom. Kada je cijena ugovorena, putnik ubacuje svoju prtljagu – kozu, kokoš, daske i tovar od plastičnih posuda, a onda i sam uskače. Do sada nisam vidjela kako uskaču koze, ali su vrlo česta pojava u lokalnim autobusima.
Oni najsiromašniji voze se taksi-trikolicama ili biciklima, vrlo rijetki imaju konje i deve, a uz magarca se najčešće hoda pješke. Ako ikako imate izbora, nemojte jahati magarce. Odlučite se za devu. Osim što je magarac jako neudoban, nećete ni osramotiti svoju obitelj.
- 00:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.07.2007., utorak

Korisne fraze

Kako se sporazumjeti s njima? Kako se sporazumjeti s njima? Kako izvući živu glavu ili jednostavno naći mjesto za olakšati se, te kako terorista nagovoriti da kidnapira nekog drugog, a ne tebe?
Ovo su korisne fraze na oba službena jezika Afganistana.
Pashtu koristite na jugu i istoku, a dari na sjeveru i zapadu zemlje.

Dari:
Dobar dan – Selam alejkum
Hvala – Tashakoor
Molim - Lutfan
Koliko ovo košta? – Ki matas cand ast
Moje ime je..... - Nome man (ime) ast.
Ja nisam bogat(bogata) - Ma puldar nestam
Moja obitelj neće platiti otkupninu – Famili bakhater nam pol namegehand.
Gdje je toilette? – Tashnab kodz ast
Doviđenja - Hodahafiz

Pashtu:
Dobar dan – Selam alejkum ili sengei
Hvala – Manana
Molim - Lutfan
Moje ime je – Z man num (ime) da.
Ja nisam bogat(bogata) – Za paise nalaram.
Moja obitelj neće platiti otkupninu – Zama koranei lemadepara paise nawarkaway.
Koliko ovo košta? – Pocoje harcaji.
Gdje je toilette? – Tashnab certa da?
Doviđenja - Hodahafiz
- 08:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.07.2007., ponedjeljak

Plemena Afganistana

Jedan od osnovnih problema Afganistana su medjuplemenske trzavice. Stalni ratovi sa susjedima donose bijedu, ali plemenski sukobi odnose jako mnogo zivota cak i u mirnijim razdobljima afganistanske povijesti. Za odnose medju plemenima i za rjesavanje sukoba zaduzeno je Ministarstvo za plemenska pitanja. Svaka provincija ima svoju zasebnu kulturu, pleme koje je odredjuje.

Najjace i najvece pleme su Pashtuni, starosjeditelji Afganistana. Njihov jezik, pashto, je drugaciji od jezika kojim govore ostala plemena. Njihovi obicaju su okrutni i sirovi. Pashtuni su skloni tradiciji, koje se drze bez obzira na sve. Ova ponosna nacija nikada ne zaboravlja. Mrznja se prenosi sa koljena na koljena. Sayid, pashtun, nam prica: “U Kandaharu postoje dva sela koja ratuju vec stotinama godina. Svi su vec zaboravili zasto, ali svake druge nedelje muskarci iz jednog sela idu u drugo selo da ubiju sto vise ljudi.” Bez obzira na strogu tradiciju, Pashtuni spadaju u jedno od najobrazovanijih plemena Afganistana.

Hazare su, legende kazu, potomci Jinghis Khana. Kada je na svojim osvajanjima ovaj ratnik dosao do Afganistana, u tisucu kampova ostavio je tisucu ljudi. Tako su Hazare dobile ime. Hazara na perzijskom, koji u afganistanu zovu dari, znaci tisuca. Hazare spadaju u najsiromasniji sloj ljudi. “Hazare su opasni ljudi. Zato je Amanluha Khan rekao da im nikada ne smijemo dati da rade odgovorne poslove. I bio je u pravu. Cim su dobili malo moci, zapoceli su rat.”, nastavlja pricu Sayed Muhammad, pastu prevoditelj. Ugnjetavani i ponizavani stotinama godina, Hazare su podigle krvavi ustanak. Sa zarobljenicima, vojncima, zenama djecom, nisu imali milosti: “Sakatili su ljude, a onda ih tjelrali da jedu vlastito meso. Rezali su stomake trudnicama i vadili im djecu iz utroba. Biloje uzasno.” pricaju nam stariji dogadjaje koje bi najradije zaboravili. Ustanak je ugsen, a pleme hazara je dovedeno na rub istrebljenja. Najvise ih ima u provincijama Herat i Bamiyan.

U Nooristanu, zive ljudi plavih ociju, svijetle puti i gotovo europskih crta. Legnede kazu da su to potomci vojske Aleksandra Makedonskog. Nooristan je posljednja provincija u Afganistanu koja je primila islam. Tada Kafiristan, zmelja nevjernika, postaje Nooristan, zemlja prosvijetljenih. Zene Nooristana, tvrdi vecina afganistanaca, najljepse su zene Afganistana. “Ako Nooristanka napusti Nooristan, vene kao cvijet, i njena ljepota nestaje,” prica nam Galija Nooristani, novinarka za nacionalnu televiziju. Galija, iako iz Nooristana, nema plave oci i europske crte lica.

Nomadi kuchije zovu romima afganistana. U svojoj zivopisnoj odjeci, malim zavezljajima, i staorima na kamilama krecu se brdskim predjelima Afganistana. Male karavane rijetko se zaustavljaju u gradovima, ali ih ponekad mozete vidjeti i u Kabulu. Kuchiji smikaju djecu suromom oko ociju da otjeraju zle duhove. Tu tradiciju nomada preuzela su i ostala plemena afganistana.

Tu su jos i tadjici, baluchistanci, uzbezi, turkmenii mnogi drugi koji su krenuli na put preko afganistana, i tu igrom slucaja ostali.

(Objavljeno u KLIK - u)

- 05:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.07.2007., nedjelja

Djeca Kabula

Setnja Kabulom (Foto: Jan D. Tanjuaquio) Odrastanje nakon tridesetogodisnjeg rata otezano stalnim bombama, nedostatkom struje, vode i odjece moze biti jako tesko. Zimi djeca hodaju obucena u najlonske vrece i u gumenim slapama gaze snijeg visok do koljena. Ljeti je stanje lakse. Opasnost prijeti samo ako ste izlozeni direktnom suncu.
Petkom grad vrvi djecom koja pokusavaju isprositi deset afghana za kruh. Iako nekada znaju biti naporna i dosadna, djeca Kabula su vrlo prisna i obozavaju pozirati.
- 08:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>