utorak, 22.12.2009.
...
Lako je hodati gradom i ne mariti za ništa. Popijte pivo,razgovarajte s frendovima, kritizirajte vladu, popijte još 5 piva. Otiđite kući, probudite se ujutro i ponovite sve to ponovo. Posao, izlazak, spavanje, posao izlazak spavanje. Sve do svoje smrti. Možda čete raditi isti posao, sretati iste ljude kupovati u istom dućanu i piti isto pivo ostatak svojeg života. Izgledajte kao svi, uklopite se u shemu, budite prosječčni i život če vam proči za tren. Stvorite karijeru, osnujte obitelj, kupite psa, preselite se da probate izbječi monotoniju, dobijte djecu, rješite se psa, žalite što ste se riješili psa, preselite se, promjenite posao, žalite zbog promjene posla, prestanite piti pivo koje pijete več godinama, jer shvačate da je več premonotono, kupite auto koji si ne možete priuštiti i s 40 se pravite da imate 15 jer shvačate da ste uzalud potrošili vrijeme hodajući u krug.
Ja odbijam hodati u krug. Rađe ću ići u cik cak liniji nego u krug, rađe ću ići ravno i zabiti se u zid, dapače rađe ću se vratiti natrag. Ili ne. Vidite, kod vračanja unatrag postoje određeni problemi. Na primjer vratite se unatrag i shvatite koliko ste grešaka napravili, pa se osvrnete i shvatite da ste nastavili istim tokom unaprijed i jednostavno razmišljajući o tome ostanete stajati. Stojite i čekate. Dok vas ne udari vlak. Ja sam se vratio. Shvatio. Čekao. I udario me vlak. Naprosto sam se našao na putanji vlaka ironije i sarkazma koji me udario punom snagom u frontalni korteks i bacio me na tlo. Na putu do tla doživio sam svašta. Malo što je bilo ugodno.
P. S. trenutačno sam sretan...fkt sretan
