petak, 12.06.2009.
Misao
Zapravo i nema smisla kad malo razmislite. Sjedim u svojoj sobi i čekam. Zapravo i neznam što čekam kad malo razmislim. Čekam nešto. Nešto da me pokrene. Poticaj, motivaciju, inspiraciju, ekploziju, bilo što. Samo da se pokrenem. Osječam se kao neka životinja u kavezu. Što je pozitivna promjena od onog osječaja prije. Doduše mislim da se vrača. Prije sam se osječao kao zec na autocesti koji gleda u farove kamiona s čvrstim uvjerenjem da če ih zaustaviti ako dovoljno odlučno gleda u njih.
Postoji mjesto, koje vidim kao krajnju kaznu. Mjesto koje ima određen utjecaj na mene. Mjesto koje je toliko prožeto sječanjima da više nisam siguran što je stvarnost a što je sječanje. Postoji kuća koja je sagrađena mržnjom. Mržnjom koja vas hvata za vrat dok ulazite, mržnjom koja je učvrščena depresijom, tugom, suzama onih koji su mrtvi i onih koji još žive. Postoji mjesto na kojem sam stvoren, mjesto iz kojeg se može izvuči svaka moja trauma, svaka moja kap krvi koja je prolivena bez razloga, svaka suza koja je slijedila tu kap krvi, mjesto na kojem osječam da moja duša vezana gori, mjesto koje prezirem iz dna duše, mjesto koje je tu samu dušu proždrlo i ispljunulo crniju od najmraćnijih misli koje ljudski um može pomisliti. Postoji mjesto u kojem se čuje divljački smijeh svaki put kad netko zajeca, mjesto u kojem svaka slika što visi na zidu ima oči, okrutne oči, željne još krvi, oči koje vas nagovaraju da zarijete taj nož nekom duboko, duboko, duboko u trbuh, rasporite ga i razbacate iznutrice cjelom kučom plešuči, pjevajuči, uživajući. Postoji mjesto koje je nekad bilo moj dom, no domom se nikad nije moglo nazvati, čak ni zatvorom, najbliža tom mjestu je ludnica,ludnica u kojoj se nalaze največi luđaci koji su ikad hodali svijetom, osječam ih dok hodam mračnim, hladnim hodnicima tog mjesta, njihovi se krikovi čuju u tužnim, usamljenim satima gluhe noći. Postoji mjesto na koje sam osuđen. Postoji mjesto koje me tjera na suicid samim svojim postojanjem i ako sam miljama daleko od njega. Postoji mjesto koje je zarobilo moju dušu i drži ju kao taoca, kako tijelo ne bi moglo preživjeti ni jedan dan bez boli, kako um nikad nebi mogao funkcionirati bez zaborava, a zaborav ne dolazi.
Jeste li ikad gledali ljude kako prolaze? Gledali i pitali se kakav je njihov život. Je li bolji od vašeg? Kakvi su njihovi problemi? Koje su njihove želje? Voli li ih netko, vole li oni nekog? Mrze li? Naravno da mrze, svi mrzimo, pitanje je možemo li svi zaista voljeti. Pitanje koje neču postaviti, rađe ču vas pustiti da si ga jednog dana (ako več niste) sami postavite. Jeste li kiad gledali ljude kako prolaze? Samo gledali, njihova lica, njihove oči, njihovu odječu, njihove pokrete. Ja jesam. Često. Često gledam ljude kako prolaze. Prazni. Umorni. Mrtvi. Tužni. Siromašni. Napačeni. Ljudi koji prolaze. Jeste li ikad primjetili nešto crno u osmjehu? Onu tamu koju ne možete dokučiti, ali znate da je tu. I od toga vas prolazi jeza. Od te tame. Od te boli koju osmijehom skrivamo. Stalno je tu. Neka svijesnost, da je potrebno malo da uništi sreču, ali je zato potrebno mnogo da se sreča izgradi. Jeste li shvatili da ako prestanete lagati možete razočarati sve ljude do kojih vam je stalo i izgubiti ih? Ako ste se ikad pitali zašto ljudi lažu. To je zato da bolje prođu, da zadrže nekog tko bi otišao da zna istinu. I ponovo, se smješimo s tom crnom, crnom tamom iza osmjeha.
Sjećam se. Sjećam se kad smo pijani teturali ulicama i smijali se. Sjećam se da ništa nije bilo bitno. Sjećam se kako smo radili sranja svima i nije nas bilo briga. Sjećam se kad nam nije bilo bitno kako izgledamo. Sjećam se kako nismo marili kako čemo preživjeti. Sjećam se kad smo zajedno snifali ljepilo. Sjećam se kad smo zajedno krali pljuge. Sjećam se kako smo bili sretni. Sjećam se kako smo bili bezbrižni. Sjećam se kako smo se smijali budalama. Sjećam se kako smo radili da skupimo dovoljno para da se napijemo. Sjećam se kad smo zajedno otišli na njegov sprovod. Ne sjećam se kad si počeo. Ne sječam se kad smo zapali u prva sranja s murjom. Ne sječam se kad si kupio pištolj. Ne sječam se kad si ukrao auto. Ne sjećam se kad si zamalo ubio slučajnog prolaznika. Ne sjećam se kad si završio u zatvoru. Ne sjećam se kako sam te posjećivao. Ne sjećam se kakav si izašao iz zatvora. Ne sjećam se kad si počeo. Ne sjećam se kako su izgledale tvoje podlaktice. Ne sjećam se kako si izgledao tada. Ne sjećam se sprovoda na kojem je bilo samo par ljudi. Ne sjećam se kada sam to odlučio zaboraviti.
Zapravo i nema smisla kad malo razmislite. Pokušavati. Kad ionako ne uspijete. Barem ja ne. Kad malo razmislim, uvijek sam se bojao boriti se protim stare. Njenih odluka. Nikad se nisam borio za svoju sreću. Samo sam slušao naredbe. Samo sam začepio gubicu. I nema smisla iskaliti svoj bijes na nečijoj lubanji s željeznom šipkom. Ali barem se bolje osjećate. Okupani u krvi i znoju. Na neko vrijeme ste nahranili svoju mržnju. I, da. Bolje se osjećate. I nema smisla ubiti pola moždanih stanica alkoholom. Ali barem se bolje osjećate. Dok pijani teturate gradom i nemate baš nikakvih misli u glavi, ne možete se sjetiti ničeg. I, da. Bolje se osjećate, jer ne sjećate se ničeg. I nema smisla ubiti se drogom. Ali barem se bolje osjećate. Dok vam ionako mrtav mozak zadnjim trzajima govori da ste mrtvi vrlo uskoro, možete mu se nasmješiti, jer boli vas kurac. I, da. Bolje se osjećate, mrtvi ste, više ionako nije bitno.
Postoje ljudi. Postoje ljudi koji će vas uništiti. Postoje ljudi koje čete mrziti, prezirati, ljudi koje čete željeti ubiti. Postoje ljudi koji vas mrze, preziru, ljudi koje vas žele ubiti. Postoje i ljudi koje to negiraju i ne žele priznati da je tako. Postoje ljudi koji zamjeraju tim ljudima što to rade, ali zapravo njim je samo žao što oni to ne mogu. Postoje ljudi koji će vam skinuti kožu s lica jer njim je dosadno. Postoje ljudi koji će vam pomoči iako vas ne poznaju. Postoje ljudi koji ne žele postojati, a ipak, postoje.
Jeste li ikad gledali nekog kako umire? Gledali i pitali se hoče li preživjeti iduću minutu. Želi li on umrijeti? Želi li živjeti? Zbog čega najviše žali? Boli li zaista tako jako kako izgleda? Je li vam drago što umire? Ili ste tužni? Jesu li ostvarili životni san? Jesu li ga uopče imali? Kad gledate smrt kako dolazi polako. Mjesecima. Kad gledate umirućeg. Osjećate smrt, osjećate kako mu snaga kopni, osjećate kako ga život polako napušta. Osjećate da ne znate što osjećate.
Sjećam se. Sjećam se da se ne želim sjećati. Sjećam se da sam nekad bio bolji. Sjećam se da sam nekad bio pametniji. Sjećam se da sam nekad bio sretniji. Sjećam se da sam nekad bio živ. Ne sjećam se da postoje stvari koje ne želim zaboraviti. Ne sjećam se da sam nekad bio gori. Ne sjećam se da sam nekad bio gluplji. Ne sjećam se da sam nekad bio tužniji. Ne sjećam se da sam već dugo mrtav.
Kabraxis
ponedjeljak, 08.06.2009.
Krenimo od pretpostavke
Krenimo od pretpostavke
Krenimo od pretpostavke da je logično kako ništa nije logično, što možda i ne zvuči najlogičnije, no ipak cijela serija aparata za kavu je zaglavila upravo na tom pitanju, odnosno na toj tvrdnji. To i nebi bio toliko problem da ti isti aparati za kavu nisu bili pušteni u prodaju i nakon nekog vremena rasprodani. Tako da se u mnogim dijelovima svemira možete itekako iznenaditi tijekom naručivanja obične kave s mlijekom.
Osoba koja je trenutačno itekako zbunjeno buljila u jedan takav aparat o tome nije imala pojma. Ta osoba također nije imala pojma da se u tom trenutku još petsto tisuća dvijesto trideset i tri različita bića i četiristo dvadeset i dva robota nalaze u sličnoj situaciji s tim aparatom, iako toj osobi to nebi ništa više pomoglo kod naručivanja kave. Aparat je s druge strane znao te brojke pošto su svi aparati bili umreženi, ta umreženost pak je samo stvarala još veče probleme jer su razmjenjivali podatke i informacije i samim time lakše pronalazili argumente zašto da vam ne daju tu kavu ili zašto misle da baš ta kava nije za vas ili zašto je danas sunčan dan ili zašto misle da nije lijepo od vas što psujete.
Gospodin Sleat je sasvim dobro započeo svoj dan. Probudio se, oprao, obukao, krenuo na posao, ignorirao zvučnik na kotačima koji ga je uvjeravao da treba psihijatra djelom puta i došao apsolutno smiren na posao (reklamni zvučnik je sad uvjeravao zaštitara koji ga nije puštao u zgradu da treba psihijatra i da ima gadnih problema s agresivnošču što je bilo vrlo teško moguče pošto je zaštitar prešap devedesetu i zapravo jedva da je mogao izvršiti bilo kakav čin nasilja i nad muhom). Gospodin Sleat je bio zaposlen u tvrtci koja je radila na razvoju umjetne inteligencije. Zapravo je radio na nazadku umjetne inteligencije. Jer je umjetna inteligencija bila toliko razvijena da je postalo nemoguče živjeti s njom. I najmanja greška dovodila je do toga da računala, roboti, aparati i njima slični primjerci tehnološkog napretka počnu biti naporni, naporni je najslabija riječ kod toga, najčečšće se koristilo izraz „Hiperiritantni“. Njegov je posao bio unazaditi takve programe tako da rade kako spada. Što je u najmanju ruku bio izazov. Nakon što je na poslu proveo pet sati uvjeravajuči skupinu umreženih javnih zahoda da su u njih vrši nužda bilo je potrebno još nekoliko sati da ih uvjeri da nije potrebno zahvaljivati svakom koji vrši nuždu u njih i moliti ga da to ponovi (zbog iznimno glasnog zahvaljivanja nekoliko ljudi je završilo u bolnicama s težim oštečenjima sluha). Ono što je gospodin Sleat sada trebao bila je kava, kava i jelo zapravo. Prvo se odlučio za kavu. Iskazivajuči iznimnu spretnost zaobišao je onaj zvučnik koji ga je pratio na putu do ureda tako što je hodao po rukohvatu i time izbjegao detektor pokreta malog dosadnog uređaja, uspio je doći do ulice i zatim se spustiti do obližnjeg novo postavljenog aparata za kavu. Iznad aparata bilo je veliki natpis „Najbolja kava u svemiru!“, a na samom aparatu naljepljeno „NARUČI NA VLASTITU ODGOVORNOST!“. Gospodin Sleat je bio zaintrigiran i odlučio iskušati svoju sreču s njim. „Kavu s hladnim mlijekom i dva šečera molim.“, aparat je obrađivao narudžbu, display je lagona zasvijelio i promjenio par boja.
-Jeste sigurni da želite baš takvu?
- Da. Kavu s hladnim mlijekom i dva šečera molim.
- Znate li kakve bi to posljedice imalo na univerzum?
- Riskirati ću.
- Hmmm. Nije baš logično riskirati s nečim takvim.
I tu je gospodin Sleat učinio veliku grešku. Rekao je „Malo što je logično.“ Upravo je te riječi aparat čekao, jer sada je bio spreman za još jednu raspravu o logičnosti bilo čega.
- Krenimo od pretpostavke da je logično kako ništa nije logično, što možda i ne zvuči najlogičnije, no ipak zvuči zastrašujuče istinito zar ne? Ali s druge strane, što je to istina? Je li istina jednostavno nedostatak laži? Postoji li uopče istina ili je to nešto čime se mi samo tješimo da nismo svi lažljivci? Je li to samo pojam ili nešto što stvarno postoji?
Do tog trenutka gospodin Sleat odlučio da je zapravo najlogičnije otiči u kafić po kavu, ljudi su več prije nekog vremena napustili taj način živciranja drugih, sad se jednostavno potrude koliko mogu da vam naaprave lošu kavu, bez popratnih pitanja.
P. S. Ovo je nastalo kad sam nakon operacije (s žalosnim nedostatkom ubojica bolova) pokušao kupiti kavu na aparatu koji je uporno tvrdio da nisam dao narudžbu i time me natjerao na traženje utjeha u tri travarice u kafiću preko puta...
Nisam pisao jer su mi se događale fantastične stvari o kojima možda (o nekima sigurno) progovorim na ovom blogu, događale su mi se i prekrasne osobe, jedna od njih pogotovo. (I love Trolek....)...
=)
