nedjelja, 15.02.2009.
End of the line.....
*scena- (narko žargon) mjesto na kojem se prodaje droga i okupljaju njeni korisnici
Sad smo svi zvijezde na sceni. Ljudi prolaze i mašu nam. Vesele se, smiješe. Želite to zadržati? OK. Nema problema. Samo se morati držati dasaka koje život znače. Držite se scene. Scena će vas proslaviti. Kad tad bit će upravo vaše ime ispisano na naslovnici nekih novina. Crna kronika počet će se puniti. Novi će ljudi doći na scenu u potrazi za bijegom, oproštenjem ili opuštenjem. A vi čete biti zaboravljeni, izgubljena slova u arhivi nekih novina, pohaban križ na nekom grobu. Nije bitno. Bitno je da ste bili na sceni. Da ste ju osjetili. Žarka svijetla reflektora, smijeh publike, lica na kojima se iscrtava napetost, sreća, tuga. Ali ako toga nema malo duže vrijeme. Što ako ipak niste već na naslovnici. Možda ste još na sceni. No nemate love da kupite kartu iz Pakla u umjetni raj. Nemate novca da se izvučete, stali ste tu na pustom kolodvoru. Znojite se, ne možete kontrolirati drhtaje, usta su vam suha, slina vam se lijepi po usnoj šupljini. Umirete li jer vam scena toliko fali? Ne. Ne ovako. Ponavljate si to glavi: « ne želim otići ovako!». I odjednom shvaćate da nikada ni niste imali ništa protiv kurvi i pedera. Niste ništa zamjerali onima koji su radili isto što vi sada radite kako bi imali dovoljno da dođete na taj vlak koji vozi ravno u umjetno nebo. Vremena je još malo. Razmišljate o sceni. Ponovo o svojoj najvećoj ljubavi, sceni, svojem domu, sceni, svojoj zaštitnici, sceni, svom jedinom lijeku, horsu. I sad ližete svojom ljepljivom slinom kurac nekom djedici, i dok se slina cijedi na njegova jaja, vi gorite za horsom, treba vam. Djedica je svršio. Uzimate pare. Trčite. Zapravo pokušavate trčati. Nije bitno, glavno je da stižete drugo ništa nije važno. I tada ponovo trčite u prvi wc koji vidite. Zaključavate se nakon što se pobrinete da unutra nema nikog. Vadite pribor. Teško je sve pripremiti dok vam mišići trzaju. Još teže pogoditi venu. Ali uspjeh je više od onog što ste očekivali. Nema boli, trzanja mišića, znojenja. Sad je tu ugoda, bolje od orgazma, bolje od života. U vlaku ste, krećete se prema umjetnom nebu koje toliko volite. Gledate obične ljude koji čekaju na svojim stanicama, budale. Vi čete tamo biti mnogo brže. Mnogo ugodnije. Vi čete danas imati provod života. Prekrasan glas govori vam da uskoro dolazite do posljednje stanice, neba, pripremate se za izlazak. Bolje za vas da ste se dobro pripremili.
nedjelja, 01.02.2009.
Moje hladne misli...
Zapalio je još jednu cigaretu. Zvuk udaljenih bitaka bio je jezivo čist. Na ovoj prokletoj hladnoći svaki je zvuk bio kristalno jasan. Razmišljao je o svojoj obitelji. Ponovo. I ponovo je poželio plakati. Nije mogao. Dim cigarete lizao je cijev njegve puške dok je sjedio na srušenom zidu i držao stražu. Noć je padala. Mrzio je noć ovdje. Mjesec je bio najstrašniji. Izgledao je tako sablasno, kao da je nagoviještao njegovu smrt. A smrt je ovdje često dolazila polako. I bolno. Nije bilo zvijezda na nebu. Samo Mjesec, kao golemo oko koje se činilo tako blizu. Stavio je pušku na rame i spustio se s zida prekrivenog mrazom. Bili su okruženi. Svakim danom sa sve manje zaliha, a sve više ranjenika. Sve više mrtvih. Tijekom ophodnje vidio je smrznuta trupla, neki su bili spokojni, dok su drugi na licima imali izraz boli, patnje. Ponekad je sanjao da ta trupla oživljavaju i napadaju ih ali ipak mu se glavom najčešće vrtio prizor smrti njegovog prijatelja. Znali su se oduvijek. Zajedno pristupili vojsci. Zajedno se borili, a na kraju ga je morao pokopati u snijeg, neoznačen grob, bez ikakvih rituala osim brze molitve i nekoliko suza koje su se smrzle na njegovom licu. Bio je ranjen, umirao je dugo. Jednom ga je krenuo posjetiti poslije straže. Ušao je u bunker s ranjenicima. Nikad neće zaboraviti smrad infekcije, bljuvotine, urina i fekalija. Sve to pomiješano. Jedna gnojna rana smrdi, probajte ih zamisliti stotinjak na jednom mjestu. Skučena prostorija u kojoj se nalazilo toliko ljudi da se nije moglo ni proći od jednog kraja do drugog. Neki su umrli i ostali ležati među ranjenicima nekoliko dana prije nego je netko primijetio da više nisu na ovom svijetu. Samo sjećanje na to bilo je dovoljno da povrati. Ovaj je rat trajao predugo. Neće još dugo izdržati okruženi u “Rupi” kako su vojnici zvali ovo mjesto. Temperature su se preko nosi spuštale i do minus 40, a ni dani nisu bili ništa bolji. Rovovi su bili iskopani. Bunkeri napravljeni, sada se samo čekalo. Neprijatelj bi napao, oni bi ih odbili, zatim bi pokušali proboj, pa bi bili odbijani. I tako već danima. Svi su bili umorni, a kraj se još nije ni nazirao. Bojao se nestašice hrane više nego nestašice streljiva, a još se više bojao zarobljavanja, zato je čuvao jedan metak, za sebe. Unatoč tome što se nadao časnoj smrti u bitci, neće dopustiti da ga muče i ispituju. Ponovo snijeg. Ako ništa drugo bar će zatrpati mrtve. No vidljivost će biti lošija. A prokleti su neprijatelji dolazili baš tada. Snijeg bi padao gusto, a oni bi se prišuljali umornim stražarima, nosili su bijele kapute. Nismo ih vidjeli nekoliko puta. Odjednom bi granata pala u rov. Eksplozija bi vas zaglušila i u sljedećem bi trenutku pucali na neprijatelja, nerijetko i u zapuhe snijega koji su izgledali kao da se miču. Nije lako ostati normalan ovdje. Došli smo sigurni u pobjedu, sada smo sigurni u smrt. Smrt, kao da je to riječ koju šapće vjetar, ponekad na vjetru do nas dopru udaljeni zvuci patnje, jednom je čuo vrisak žene od kojeg se sledio još više nego od zime. Taj je vrisak sledio njegovu dušu, ako je u Rupi duša uopće i postojala. Misao je prekinuta pucnjem topa, bio je glasna kao da je stajao pokraj, a top je vjerojatno bio kilometrima udaljen. Fijukanje u zraku ga je prenulo. Nije imao pojma kamo da se sakrije jer je izvor zvuka bilo nemoguće locirati, odlučio je leći na tlo i čekati. Čekanje nije dugo trajalo. Samo dvadesetak metara od njega snijeg je poletio u zrak uz zaglušujuču buku, nakon prvog udarca uslijedilo ih je još desetak, znao je da će uskoro stići pješaštvo. Potrčao je prema rovovima, fijukanje u zraku je bila glazba, a eksplozije koje su dizale snijeg, ljude i vozila u zrak izgledale su kao neki perverzni ples. Ples smrti i uništenja usred kojeg su se našli. Približio se rovu, i namjeravao skočiti ravno unutra nakon još nekoliko koraka, no uskoro je letio zrakom, više nije čuo fijukanje, nije vidio rov, nije osjećao udarac svog tijela kod pada na hladan snijeg. Vidio je samo nebo, i onaj sablasni mjesec koji mu se smiješio. Trebalo mu je neko vrijeme da ustanovi kako su mu sve kosti na broju i da se još može kretati, polako mu je prestajalo zvoniti u ušima i sad je čuo rafale mitraljeza. Puzao je prema rovu u kojem su vojnici trčali, izvikivale su se naredbe, na paljbu se uzvraćalo paljbom, meci su letjeli nad njihovim glavama, još jednom možda posljednji put, uperio je pušku prema neprijatelju i zapucao. Krv se rascvjetala na njegovom bijelom kaputu. Topla krv koja je topila snijeg. Iz rane se podizala para. Ali to nije bila rana na neprijatelju, već rana na njemu. Smrt je došla. Posljednjim je dahom pokušao izgovoriti ime svoje ljubavi. Nije uspio. Svijetlo je nestalo. Kao i hladnoća. Znali su da je to jedini način da se napusti Rupa. Jedini izlaz.
