četvrtak, 23.10.2008.
Fuck happy end
Ovo je prastaro.. nisam objavio... iz nekih razloga kojih sad nema... ja sam trenutačno sretan... uživam... izgleda zaljubljen.... jebeno je...uživajte u čitanju... ili ne....
U svom umu pretvarao je bijele zidove škole u crne. Polako je hodao i gledao ljude oko sebe. Volio bi da ih može polako rezati. Ožiljci koje su mu nanjeli njegvi roditelji dok je bio dijete još su pekli. Boljeli i izluđivali njegov več ionako izmučen um. Svakog dana bilo je sve teže trpjeti glasove koji su ga nagovarali da ubije, napadne, smrska, razbije, pobjegne. Sve njim se teže odupirao. A oni su bili sve glasniji. Ljutili su se na njega jer ih nije poslušao, najgori je bio jedan glas. Prekrasan, tih ženski glas koji ga je tješio i predlagao mu izlaze iz problema. Ti izlazi uvijek su bili puni zla, mržnje, no uvijek izgovarani tako prelijepim glasom, glasom koji je bio zavodljiviji od bilo čega drugoga na svijetu. Sanjao je samo smrt, večinom svoju, a svaku noč bila je sve nasilnija, sve krvavija, sve tužnija. Njegova duša bila je gladna ljubavi. Njegovo tijelo žudilo je za zagrljajem. Njegovo srce trebalo je strasti. Osječao se hladno dok je šetao na toplom proljetnom suncu. Kada je izašao iz škole vidio je drvo bilo je zeleno i sjajilo se pod suncem, no u njegvom umu slika se promjenila u trenu, tako naglo da se prepao. U njegvom umu drvo je bilo crno, izgorjelo, nije bilo lišča, a s debelih oronulih grana visjela su crna trupla, več izgorjela, ogavna trupla na kojima su se tiho njihali gavrani. Vratio se u stvarnost, povratak je bio bolan, nekako se osječao ugodnije u slikama svoga uma. Mašta je bila jedina stvar koja mu je pomagala da preživi tako dugo. U školi je uvijek bio sretan, nasmijan i pun sreče. No kada se vračao kuči sve se mijenjalo. Tjeskoba ga je stiskala sa svih strana, imao je osječaj da ga je ogromna nevidljiva šaka primila i svakim korakom stiskala njegvo tijelo sve više. U njegvoj glavi bubnjao je bijes. Depresija je naglo izgurala sreču koja je bila tako kratkotrajna u njegvom životu i sada vladala umjesto nje, razdirala sve sretne trenutke njegvog života, skrivala ih iza tamnih oblaka kako nebi ugrozili njenu vladavinu. Zapalio je cigaretu. Dim je strujao njegvim plučima. Nije pomoglo mnogo, ali barem malo. Več se odavno navikao na to da je i najblaže poboljšanje raj u njegvom životu. Sjeo je na klupu i pušio, trudio se blokirati maštu. Nije želio još trupala, bilo mu je dovoljno za danas. No nije uspio. Odjednom je pred njim stajao ogroman čovjek s sjekirom u ruci. Zabio mu je sjekiru u lubanju, ponovo povratak u stvarnost, pognuo je glavu, boljelo je iako nije bilo stvarno, mrzio je kada se to događalo. No nije mogao kontrolirati svoj bijes koji je sada surađivao sa maštom i depresijom kao nikada do sada. Povukao je još jedan dim i nastavio šetnju prema kuči, ništa se nije promjenilo. Ušao je u kuču, njegov dolazak nagovjestilo je škripanje vrata. Otišao je ravno u svoju sobu, nije imao snage za svađu s svojom majkom koja bi bila neizbježna, svaki dan su se svađali bez ikakvog povoda. No to nije bila prava svađa. Ona se derala na njega a on bi spustio glavu i slušao o tome kako ništa ne valja, kako je glup i slično. Svaki put nakon takve svađe glasovi bi došli. Neki gnjevni, neki smireni ali s itekako zlim namjerama. Ušla je u njegvu sobu i počela se derati. Ponovo ista priča. Nakon što je prestala, zalupila je vratima i odmarširala u svoju sobu. Prvi glas. Bio je gnjevan. Vikao je u njegvoj glavi i zahtjevao osvetu. Predlagao je vojni nož koji je bio skriven u jastuku kao sredstvo osvete. Drugi glas. Prekinuvši onog gnjevnog počeo mu je tepati, tješiti ga, pitao je što je bilo, kao da nije bio u njegovoj glavi. Treči glas. Evo je. Taj prekrasan glas. Bio je tako lijep da su ga uši počele boljeti, uvijek bi boljelo kada bi taj glas došao, to je bio jedini glas koji je često povezivao s licem lijepe djevojke. Drugi glasovi bili su nevažni, ali ovaj glas, bio je tako poseban. Nije ga nagovarao na ubojstvo, nije ga tješio i pokušavao stvoriti neko povjerenje. Ne. Ovaj glas je samo šaptao. Tiho govorio, a on je slušao i slušao, taj glas je liječio. Bol je prestala, a glas je nastavio govoriti. To je potrajalo, prošlo je več nekoliko sati. Glas je nestao, otišao je, sada je ponovo bio sam, otuširao se i otišao van, nije želio biti tu kada se otac vrati. Kupio je pivo i sjeo na klupu u parku. Polako je pio i pokušavao se opustiti.
Nastavit ču pisati kada ugojim ranu na kojoj če se stvorit crvi...ili kad me puknu dosada i inspiracija u isto vrijeme......
