ponedjeljak, 25.08.2008.
Cold
Moje muze nisu tu večeras. Ne znam o čemu da pišem. Pitam se mogu li ih posjetiti. Pa, izgleda da mogu. Odlutao sam na jezero Morran (ako se sjećate posta o mojem svijetu, to je jezero s onim slatkim trolom, heh). Tamo sam uobličio svoje muze u vile. Bila je noć. Pun mjesec sjajio je na nebu bez zvijezda. Nekoliko oblaka letjelo je blizu mjeseca. Vidio se samo dio neba, ostatak su skrivale krošnje visokog drveća. Vile su lebdjele nad tamnom površinom jezera. Bijele poput snijega, prekrasnih lica. Smijale su se i uživale u hladnoj noćnoj magli. Vjetar je plovio njihovom sjajnom kosom. No tama je stigla na obale Morrana. Zelena svjetlost pojavila se u šumi. Demoni Pandemonija. Iskrivljenih oblika, velikih tamnih očiju, nošeni mržnjom i strahom, opsjednuti zlom. Nekoliko tamnozelenih strijela prohujalo je zrakom. Srebrna krv polako je tekla iz rana jedne vile. Njeno tijelo tiho je palo na površinu jezera, no nije potonulo, ostala je plutati na površini jezera, a njena krv miješala se sa hladnom vodom. Demoni su uz ogromnu buku krenuli na vile. A one su padale na površinu jezera. Jedna po jedna. Bespomoćne. Jezero je sada bilo srebrne boje. Krv vila sjajila je na njegovoj površini, a demoni su proždirali mrtva tijela. Smrt je došla tiho na krilima tuge. Nježno primila duše vila u svoje koščate ruke i odnjela ih u Obelion.
Ovo je zapravo više-manje tok mojih misli. Na početku sve je dobro. No kraj je uvijek gorak. Fakat su me muze napustile danas. Mogao sam puno bolje ovo napisati. Možda sam samo preumoran. PoZzDraFf
P.S. Počeo sam koristiti ć..hehe…
subota, 16.08.2008.
Hvala ti
Jedan dio mene ne želi prihvatiti da si tu za mene. Ali večinom znam da jesi. Volio bih da se ranije budiš pa da sutra odemo na kavu ujutro da te zagrlim i velim ti koliko te jebeno volim. Da malo sam pijan. Al dok sam pio bio samu depresiji. Pročitao sam jedan post. Od neke trudne cure. Trudna je s narkomanom al drži se pozitive. Otišao sam van spušiti jednu pljugu i sjetio se tebe. I odjednom sam bio sretan. Zadovoljan. Volio bih da je ona tu kraj mene i da ju probudim poljupcem pa da odemo mamurni na kavu rano ujutro nasmiješeni i sretni s glavoboljom držeči se za ruke. Al nje više nema, a ti si sada tu kraj mene ad sam u depresiji ne kao djevojka nego kao frendica. Jebeno sam ti zahvalan na tome. I tebi i gocu i brni i stefi i svima ostalima. Iskreno se nadam da neču opet postati onaj stari i sjebat sve i iznevjerit vas. Svaki dan sam sebi velim da ovo nesmijem zajebat i trudim se da vam pomognem koliko mogu i da budem tu za vas kad me trebate jer znam da čete vi biti tu za mene. Volio bih reči da to znam 100% al jednostavno taj dio mene se nikad neče promjeniti i moram naučiti živjeti s tim da neču nikad biti u potpunosti siguran u nešto. Eh. Kad bi svaki dan bio ovakav. Bilo bi lakše živjeti pored mene. Heh. A jebiga. Polako mi se vrača depresija. Ova sreča nije mogla dugo trajati. Jebem mu mater. Bolje da završim prije nego počnem srati nešto što nebih trebao. Fuck. Opet sam tako prazan. Jebem ti ja takav život. Hvala staz. Ovaj post je za tebe.
P.S. znam da mi je dugo trebalo da ovo napišem sry zbog toga. Hug.
I hvala Doriteni na pozitivi.
ponedjeljak, 11.08.2008.
Alive
Propadam. Volio bih da mogu pustiti suzu. Za tebe. U uspomenu na tebe, na sve vas. Poražen sam. I kad pomislim da sam dotaknuo dno ponovo propadnem. Utapam se. Zovem u pomoč. Derem se. No još uvijek propadam, zauvijek, sve dublje. Čekam nečiju ruku, koja če posegnuti u tamu mojih misli i spasiti me. No nema nikog. Padam dalje. Gubim se. Moje zime prolaze i več se dugo pitam gdje je kraj. Primi me. Znaš da više nemogu živjeti. Čuješ li me? Osječaš li da ti falim? Želiš li me vidjeti? Znam da me čuješ. Osječam to u svojim mislima. No ne želiš to priznati, moj posljednji poziv. No zapravo me baš boli kurac. Držim svoj posljednji dah dok se utapam, pluča me peku. Za što sam se žrtvovao. Za ništa. Za što umirem? Za tebe? Za uspomene? Za ništa. Samo nastavljam propadati. Sve dublje u tamu. Več sam umoran. Ako želiš otiči, otiđi. Ove rane neče zacijeliti, bol je prestvarna, vrijeme je ovdje nemočno. Kad bih povikao otjerala bi moje snove, kad bih zaplakao, obrisala bi moje suze, držala si moju ruku kad je bilo najteže. Još te uvijek osječam u sebi. Nekada si me čuvala od mene samoga. Tvoje prelijepo lice, tvoj glas, tvoje oči, uvijek bi otjerale moje demone. No i tada sam padao sve dublje. Više nije bilo smisla. Trudio sam se reči sam sebi da te više nema, ali znam da si još tu. A ja sam sam. Moj um mi daje nekog za razgovor, pokušavam se srediti, pozdravljam sam sebe ujutro, jer tebe više nema, ako se nasmješim svojem životu, znam da ču uskoro biti budan. Zašto me pokušavate popraviti. Nisam pokvaren. Samo sam drukčiji. Tamniji, samo sam ja, ono staro ružno đubre koje vam bi se gadilo da ga upoznate. Sve što je ostalo od jučer je blijeda uspomena, krvavi ožiljak koji pokušvam sakriti. Dok život polako istječe iz mene. Dao bih sve da opet proživim vrijeme kad smo bili zajedno, dao bih sve da te ne otjeram od sebe, er znao sam da me voliš, ja vjerujem u tebe, a sebe prezirem.
*događaji likovi i ostale pizdarije iz ovog posta su izmišljene/izmišljeni...
