četvrtak, 31.07.2008.
no salvation, no forgiveness.
Naša srca skrivena su ispod mase žica. Tapkamo u mraku i tražimo sreču. Izgubljeni smo u mraku. Fališ mi. Još uvijek se pravim da se poznajemo. Lažemo sami sebi. Bit če bolje. Govorimo si to več godinama. No zapravo je samo još gore. Fale mi tvoje vrele usne na mojima. Vračala si me iz smrti. Dovoljan je bio jedan pogled i moji mišiči prestali su boljeti, žuljevi su zacijelili, a u očima se mogla ponovo nazrijeti sreča. Smiješak. Bio sam glup. Još sam uvijek, a postajem sve gluplji. Dok sam tražio sreču u mraku našao sam litru piva i žesticu. Naša sam šibice koje su gorijele samo tren, a kada su izgorjele pnovo sam bio u viječnoj tami. Nekada sam bio bolji. Moje tamno nebo bilo je puno zvijezda koje nisam mogao doseči, no barem su bile tu. Imao sam snove. Sada nemam ni to. Pokoju nočnu moru nakon koje bih zgradio litru rakije ispod kreveta i kutiju pljuga te proveo par sati na balkonu pokušavajuči zaboraviti. Najgore je što sam znao da neču zaboraviti. No ipak. Pitam se jesam li te razočarao. Pitam se tko je uz mene. Ponekad se osječam krivo za sve oko sebe. Osječam se kao promašaj. Bole me mišiči, jedva gledam, umoran sam. Ne želim spavati i ujutro se probuditi misleči da si još tu. Gledam dim cigarete kako se polako diže. Smiruje me. Pitam se jesam li te ikada volio. Rekao sam ti da te volim. No jesam li to stvarno mislio. Ti jesi, no jesam li bio toliko glup da lažem o nečem što ti je toliko značilo. Vjerojatno. Želio sam da budeš sretna, jesam li uspio. Znam da jesam ali kako dugo si bila sretna? Kako dugo si plakala kad sam otišao. Kako dugo sam ja tražio tebe u drugima? Tražim li te još uvijek. Toliko pitanja, a nema odgovora. Neznam ni gdje sam. Još uvijek sam u mraku. Ali sada bez alkohola. I koji mi to kurac pomaže? Nema više ni onog trenutka svijetlosti. Je li samo bol stvarna, a mi samo umišljamo sreču jer ne želimo bol. Strah nas je. Svi se nečeg boje. Ja se bojim sebe. Ima li to smisla? Bojim se da ne razočaram svoje prijatelje. Več jesam. A jebiga. Šta mi je ostalo? Kruna napravljena od trnja, žezlo od užarenog željeza, crna spaljena zastava i mač zabijen duboko u srce. Tako sijedim na tronu. Tronu koji sam gradio u svojoj ludosti. U mraku. Več davno sam odlučio živjeti. Mislim da nisam uspio. Još uvijek se stresem kada me netko pita za prošlost. Bojim se toga. Bojim se da če me moji snovi uništiti, da če se zvijezde vratiti na moje tamno prazno nebo i srušiti na mene. Idem sada. Umrijeti u tišini svoje sobe. Dok crvi jedu moje meso, hoče li netko žaliti. Za čim pitam se..... No može li mi netko dati odgovor...
P.S. Žao mi je što ču vas ponovo razočarati. Neču se ubiti nije mi ni palo na pamet i ne cura o kojoj sam pisao ne postoji. I ne odgovor ne postoji. Al probajte....ako vam je dosadno..
Vidimo se u Paklu!
četvrtak, 24.07.2008.
Marilyn Manson
Što vidite kada Manson najavi koncert u nekom gradu? Prosvjede krščana. A što oni rade? Organiziraju govore u kojima govore protiv Mansona. Što možete zaključiti iz tih govora? Pa naravno da su oni bez grijeha jer bacaju prvi kamen. A govori? U njima se osuđuje sve što je on ikad izgovorio i napravio. Potiče se mržnja prema njemu i osuđivanje njegovih fanova? Pa koji vas kurac crkva uči mater mu jebem?? Čitao sam bibliju nisam nigdje naišao na riječi tipa:" I reče gospod bog da mansona i njegove sljedbenika treba jebat u guzivu dok njim oči ne ispadnu, 5 božja zapovijed vrijedi dok god oni nisu u pitanju.". WTF? Ljubav, u to fakat vjerujete? Ako da zašto onda serete. Manson je otkazao svoju turneju zbog pokolja u columbinu. Koliko bi pop pjevača/pjevačica to napravilo? Na pitanje što bi rekli obiteljima žrtava da su sada ovdje on je odgovorio nebih rekao ništa. Slušao bih što oni imaju za reči. Koliko je političara to napravilo? Nijedan. Koliko je svečenika to napravilo? Možda par. Al su cijelo vrijeme mislili vidi ovu malu u kolicima..šta je dobra... Da vjerujem u neke stereotipe. Npr. da nema poštenih ljudi i da nema dobra ni za pola grama ni u jednom čovjeku. Ogroman broj STRUČNJAKA što je najgore, i to psihiči svi odreda ovakvi i onakvi, specijalizirani za ovo i ono, rekli su da je glavni i možda čak jedini krivac za sranja u columbinu nitko drugi nego marilyn manson. Koji kurac? Zašto? Jedan je od voditelja prosvjeda na prije koncerta rekao:"Marilyn Manosn pjeva o drogama, nasilju, samoubojstvima i seksu. Ako ljudi gledaju reklamu za Lexus, neče ga kupiti svi, ali neki hoče." Nadam se da kužite usporedbu. Ok to stoji, ali nije li veči problem zašto ljudi slušaju njega i zašto mu se toliko dive? Upravo zato što je on od ogromnog broja glazbenika svojim tekstovima opisao ono što se ljudima događa. Ja se osobno mogu pronači u skoro svakom njegvom tekstu. Zato ga i slušam. Neki če se ubiti ili ubiti nekog drugog zato što ih ljud jebu u zdrav mozak svaki dan, slušaju mansona i poput mene znaju da se samo oni ne osječaju tako, več i milijuni mansonovih obožavatelja, i bolje njim je, no jednog dana više ne mogu trpjeti, uzmu pištolj i poubijaju sve koje vide. Bi li se to dogodilo da slušaju nekog drugog? DA!!! Johny Cash npr.:"...I shot a man in Reno,
Just to watch him die,..." Pa? Zar sad nemate želju nekog upucati jer vam je Cash tako rekao? Da ne spominjem cocain i slične pjesme. Svi pjevaju o tome, no nitko ne izgleda poput Mansona, nitko nema toliko fanova poput njega. Jer fanovi Marilyna Mansona su u prvom redu umorni od svih sranja koja njim se događaju. Kod nas sajkaši samo pogoršavaju stvari, i iskreno ču vam reči, dan kada dođe do columbina u nekoj hrvatskoj školi, ja ču biti najsretniji čovjek na svijetu. Jer strah če biti u zraku, a ja ču ga udisati i puniti svoje baterije mržnje. A crkva če i dalje srati, skrivati se iza ogromnog zlatnog križa dok mlati pare na pop zvijezdi koju su nazvali isus. Za kraj mogu samo reči da je prežalosno što se krščanstvo koje se smatra tako snažnim trese od vrha do temelja kada čujem samo ime Marilyn Manson. Pseudonim za strah. On je trn u guzici dvogodišnje curice koju papa ševi svaki dan. I polako mu ide na kurac....
srijeda, 23.07.2008.
WTF??
Ponekad izgledam kao da netko puca na mene. Mogu vam reči da je ovo mjesto precrno. Duh mi je digitalan i jedva sam dočekao da ga izbrišem. Svijet me ubija, ja se ubijam, tiho, polako. Još jednom sistem mi pada. Ponekad hodam kao da sam ranjen. A, zapravo samo želim da me netko upuca u glavu. Svijet me ubija, ja se ubijam, tiho, polako. Nikad neču otiči odavde, iz zatvora u svojoj glavi. Neču pobječi s električne stolice. Dapače ja ču uključiti struju. Sistem če pasti po posljednji put. Prerezali su nam grkljane, naše glave padale su poput cvijetova. Zapamtite kada ste slobodni oni če vas primiti, poletjet čete na brzini boli, padati u ponor, umrijeti. Volio bih sanjati, ali ne usudim se, jer se sjetim tvoga lica. Iz sna budi me brzina boli, koja se penje uz moju kralježnicu i razdire mi mozak, krv polako kreče u osvajanje moje blijede kože. Čujem tvoj glas. Laži mi, poleti samnom, umri samnom, daj mi nadu. Svijet me ubija, ja se ubijam, tiho, polako. Jučer je sve dalje, prekasno je da se vratiš, tako sam prazan bez tebe, osječam da mi je ovo posljednji dan na ovom svijetu, a ti me ne želiš ni pozdraviti. Dok se psi nježno kolju.....hočeš li me ponovo poljubiti? Reci mi da hočeš, jer ovo mi je zadnji dan na ovoj zemlji. Začarao sam ju. Samo da bude moja. Natjerat ču te da me slušaš. Nije me briga što me ne želiš. Jer sada si moja. Volim te, volim te, volim te. Začarao sam te, jer sada si moja, ne mogu te više gledati, ne želiš me, zašto? Čarolija ne djeluje. Svijet me ubija, ja se ubijam, tiho, polako. Jebi ga. takav je život.
još jedan usran post napisan tijekom apstinencijske krize 1 stupnja, uskoro bih moga sfrkati ciklamu i zapaliti, ovaj post nema veze s ničim. zaboravite ga..tu je tek toliko što mi se ništa neda.....vidimo se u Paklu...pozdrafff
četvrtak, 17.07.2008.
Oi, pivo, bambus & dvije kutije bijelog waltera
Budim se. 7 sati je Kurt mi se dere u uho. Ponovo sam zaspao s mobitelom u ruci. Polako se dižem. Kao i svako jutro opsujem svoj život. Odlazim pod tuš. Hladna voda me naglo budi. Oblačim se. Crna majca s natpisom I (srce) my slika starki, maslinasto zelene hlače i marte. Palim pljugu na balkonu. Dosadno je.
~Jedna teorija~
Ljudi promatraju boje dana
Samo na njegvom početku i kraju, no meni je sasvim očito,
da se dan pretapa u mnoštvo boja, nijansi i intonacija,
sa svakim novim trenutkom
Jedan jedini sat može se sastojati od tisuča različitih boja.
Voštano žutih, oblacima zamrljanim plavim, tmurnih i crnih.
S obzirom na svoj život trudim se primječivati ih.
Malo surfam i odlazim na kavu. Putem vračam knjige u knižnicu. U pola 11 vračam se u stan. Stara je več tu. Čeka me posao. Preslačim se ponovo. Stavljam radno odjelo. Treba odnjet 500 kila nečega na tavan. Dok teglim jebene vreče razmišljam o svemu i svačemu...pomaže mi da ne mislim na umor. Nakon posla sjedam u bus i krečem natrag u krapinu. Ponovo se tuširam, a hladna voda vrača mi život u tijelo. Poruka. "Idemo na kavu?" Odgovaram "da naravno". Dolazim u barrock petnajstak bikera pije ispred. Unutra je nekoliko frendova. Po pijenim pogledima i pozdravima predpostavljam da su tu več neko vrijeme. Ona je več za stolom. Več ju dugo nisam vidio. Nekoliko sati razgovaramo o svemu i svačemu. Vani puše hladan vjetar, izgleda da če kišiti. Hvala kurcu uzeo sam vestu s kapuljačom, ostatak odječe je isti kao i ujutro. Polako šečemo prema kuči. Frend nas u parku zove na pivo. Par frendova i frendica sjedi na klupi u parku (i oko nje). Uzimam pivo. Dolazi frend s colom i ribarom, nabrzinu mješamo bambus. Opijanje počinje.
~Jedan citat~
"Nisam zlonamjerna. Nisam nasilna. Ja sam posljedica" Smrt
Lemi i ja pijemo zajedno. Bambi je na repertuaru. Prve tri litre prilično brzo nestaju. On je več bio pijan. Zaspao je u sjedečem položaju. Pokraj klupe. Čudim se što se nije srušio. Sljedeča litra je izgleda samo moja. To je ok. U pola litre se naglo budi. Zbunjen je. Jebeno izgubljen. Smijem mu se ispod svoje kapuljače (koja je extra velika). Uzima mi litru i ispija ju. Legao je na bok i ponovo zaspao. Baš kad sam pomislio da je samo moja... Gladan sam. Želudac mi se buni. Nisam jeo od podneva. Dolazi još nekoliko ljudi. Skinu pada maleni radio. Nekoliko udaraca martom po ljuljačkama i prilično slikovitih psovki. Otvorio sam si ranu koja je taman zacijelila... Jesam budala. Vrijeme teče sporo poput moje krvi. Ponovo pijem pivo.
~Prizor~
Cura u crvenoj vesti skakuče unatrag. Na glavi ima crvenu kapu. Jebeno podsječa na crvenkapicu. Skinova reakcija dok se ruši na tlo je:"Rado bi joj sad razbio glavu". Moj odgovor je: "Tko nebi?!"
Noč se nastavlja. Oi i dalje svira s radia koji je očito uspješno preživio pad. Pjesma priča o snazi radnog čovjeka. Podsječa me na to da tražim bolji posao. Ovaj je usran i definitivno premalo plačen (ne pitajte). Lemi se budi i diže. Veli da ide doma spavati. Odteturao je dalje. Diže se i Vedran. Daje mi svoje pivo i odlazi. Jbg izgleda da ču se napiti večeras. Pas laje. Vjerojatno dolazi murjak. I da. Eto ga. Neki novi. Izgleda malo preplašeno. Koga briga, ionako samo prolazi. Krečem u stan, dosta mi je. Druga kutija je več pri kraju. U kurac. Jedan poznanik ulazi u moju zgradu. Zajedno ulazimo u lift. Ne bojim se, trebao bih.
~Jedna mala činjenica zbog koje se ne bojim~
Svi čemo umrijeti. Koga briga kad i kako ču ja umrijeti.
Skidam marte, vestu i majcu. Vruče je. Nova pobuna želuca. Frižider gotovo prazan. Ništa iskoristivo. Otvaram još jedno pivo. Zlo mi je. Još hladne vode (volim hladnu vodu, imam i toplu da nebude zabune). Kapi hladne vode slijevaju mi se niz vrat na trbuh. Ugodno je. Dosta mi je umivanja. Idem leči. Dan je bio dug. Znam da se sutra ponovo budim uz Nirvanu u sedam sati. Ponovo psujem i tuširam se. Ponovo kava. Ponovo rad. A vele sutra je novi dan. Kurac...
~Nekoliko misli za kraj~
Govna vas mogu dovesti na vrh ali vas nemogu tamo zadržati.
Kroz ovaj život prolazim poput duha, neki me ne primječuju, neki me se boje, neki me traže, neki ne vjeruju u mene dok neki vjeruju, a ja samo pokušavam nači sreču.... Pokušavam li previše? Vjerojatno.... No ipak... Koga briga.....pozz
utorak, 15.07.2008.
Moj svijet
Drag mi je moj svijet. Puno sam radio na njemu. Stvarao mjesta i biča. Stvorio sam ogromna prostranstva koja sadrže osobine određenih osječaja. I skrivam se u nekom od njih ovisno o tome kako se osječam. Stvaram likove oko sebe sukladno tome, kreiram svoj izgled također po tome. Npr. kada sam u nekom "irskom" raspoloženju. Odem u mjesto koje sam nazvao Bree (u čast LotR-u). I tamo pijem pivo i uživam, uzmem oblik hobita, a ponekad i patuljka. Kada sam tužan odlazim u Actlan. Močvare pokraj planinskog lanca Tiron. Tamo se družim s nimfama i lutam pod kišnim tamnim oblacima tražeči neku utjehu. Obličje u tom kraju je najčešče čovjek odjeven u crne halje s plaštem čiji je rub prekriven s srebernim runama isto kao i kapuljača (nekromang). Kada sam ljut odlazim u Grinon. Planinski kraj prepun orka, goblina i biča sličnih njima (neka sam i sam izmislio ali neda mi se opisivati). Tamo sam nerijetko ork s velikom sjekirom na leđima i crveno crnim oklopom. No kada sam pun mržnje odlazim u Thed. Mjesto na kojem vlada smrt, a nastanjuju ga Neumrli. Miris truleži i staraha se nalazi u zraku, a jedino svijetlo daje plavi mjesec. Uzimam oblik ovisno o razini mržnje. (ima još nekoliko mjesta koja posječujem ali ona su drukčija s određenim stadijima u koje sam podijelio taj svoj osječaj). Jedno od meni dragih mjesta su planine Orimmgora. To su planine kroz koje vodi stari urušeni put uz koji su nerijetki kipovi starih bogova i heroja, davno zaboravljenih, no njihova lica još su uvijek lijepa i čista. Ima nekoliko starih samostana, a mjesto nastanjuju trolovi (neznam zašto..puklo me..). Kad smo več kod trolova prije nekoliko minuta sam stvorio šumu Morran. I (u ime nemaštovitosti) jezero Morran koje se nalazi u središtu šume. Šumu nastanjuje jedan slatki mali trol. A jezero je dom šumskih vila. Te vile su prekrasne i sve sjaje plavim svijetlom koje se reflektira na površini jezera i stvara zaista prelijepe boje. Što se ljudi tiče njih sam rasprostranio diljem tih zemalja kako bi ovisno o raspoloženju posječivao njihova sela, gradove ili nešto treče i tamo klao, uživao, zabavljao se, palio, pljačkao i sve drugo što vama ili meni padne na pamet. Pa neču vas više gnjavit s ovim. Što mislite o mojem svijetu...možda jest malo jadno al jbg....i ja sam takav....
nedjelja, 13.07.2008.
Whisper
Sjedila je sama u sobi. Polako se ljuljala na stolcu. Sve je bilo tamno. Mjesec je slabašno osjetljavao stol uz prozor. Da je netko ušao u sobu nebi ni shvatio da je ona unutra. Nosila je crnu haljinu i marte. Crna kosa padala joj je preko lijepog lica. Soba je bila malena. Tamnoplavi zidovi sada su izgledali crno. Sve je odisalo tamom. Stol je bio uredan i sjajio je čistočom. Krevet i ormar bili su savršeno čisti. U sobi nije bilo ničeg drugog. Stolica na kojoj se djevojčica njihala počela je polako škripiti. U njenom umu soba je bila drukčija. Otvorila je oči. Bile su prelijepe, no tako pune tuge u njima se vidjela iskra neugasive mržnje. Lice joj se namrštilo. Oči su se ispunile suzama. Soba se u njenim očima počela mijenjati. Tamnoplavi zidovi sada su crni i gotovo u potpunosti prekriveni krvlju. Soba je polako postajala veča. Pod su prekrila polugola mrtva tijela. Mnoga lica su bila unakažena do neprepoznatljivosti. Na nekim tijelima bili su očiti tragovi mučenja. Miris krvi i spaljene kože širio se sobom. Krevet se također promjenio. Više to nije bio drveni uredni krevetić. Sada je to bio veliki metalni krevet na kojem su se nalazili jastuk i pokrivač. Jedna glava s isplaženim jezikom ležala je na jastuku. Iako je glava bila mrtvački bijela, a lice prekriveno ožiljcima još se uvijek moglo vidjeti da je to nekada bilo lijepo lice nekog dječaka. Vrat je očito bio prerezan nekim tupim oružjem. krv je zamrljala bijeli pokrivač. Stol je sada bio mnogo veči. Na njemu se nalazio list papira na kojem je bilo ispisano samo: "POMOZITE MI!". Bilo je ispisano krvlju. Pored papira Nalazila se je zdjela u kojoj je bilo srce. Još je uvijek kucalo, zdjela se polako punila krvlju. U srce je bio zabijen prst s dugim crnim noktom koji je bio zašiljen. Očito je poruka bila napisana pomoču tog prsta. Djevojčica je sjedila na tronu. Tronu napravljenom od kostiju. Taj tron je bio ogroman i prelijep, kosti su blisatale od čistoče. Do vrha trona vodile su stepenice popločene gusto naslaganim lubanjama. Bedrene kosti bile su potpornji, a naslon je bio napravljen od rebara. No ta rebra bila su premalena da bi bila rebra odraslih ljudi, izgleda da su to bila rebra male djece. Leševi su počeli ustajati. Dozivali su ju. Znala je čiji su to leševi. Leševi njenih roditelja, prijatelja koji su je iznevjerili, ljudi koji su ju prevarili, ljudi koji su je povrijedili. Slika se počela lomiti. Ponovo je bila u svojoj sobici. Suza joj je kliznula niz blijedo lice. Kišene kapi polako su tukle na prozor. Grom je rasparao nebo. Svijetlost groma obasjala je njeno lice. Suze su sada tekle u potocima i caklile su poput bisera dok je nebo svijetlilo prepuno munja. Nije više bilo zvijezda ni mjeseca, sada su bili skriveni ispod oblaka. Tamnih i teških. Sjetila se njega. Voljela ga je, a on ju je iznevjerio. Sjetila se njegve glave kako počiva na njenom jastuku. Prekrila je lice rukama i u tišini sobe jecala. Molila je smrt da dođe po nju. Preumorna da bude tu, puna straha, svi su otišli, on je otišao, sada je sama, samo ona i ožiljci koji neče nikada zacijeliti. Tko če sada otjerati sve što ju bude plašilo, tko če ju zaštititi, tko če ju zagrliti i reči da če sve biti u redu. otvorila je ladicu stola. Njeni prsti stegnuli su se oko crnog drška noža. Polako je podigla dugi rukav svoje crne haljine. Oštrica noža zasvijetlila je. Zarezala je dug rez na podlaktici svoje lijeve ruke. Suze su nastavile navirati. Bol je strujala njenim tijelom. Krv je tekla iz rane. A ona je gledala kako iz nje istječe život. Vid joj je bio zamagljen suzama. Pala je sa stolca i umirala na hladnom, čistom podu, koji je rijeka krvi polako osvajala. Usne su joj se pomakle zadnji puta, prošaptala je promuklim glasom: "Zašto ste me napustili..... Ja sam vas voljela...". Njeno blijedo, prekrasno lice opustilo se, tijelo se prestalo grčiti, suze su prestale teči. Zaspala je posljednji puta. Možda je napokon našla svoj mir.
Ispričavam se zbog grešaka. Nisam imao naočale dok sam pisao, pa me malo bole oči.
Volim....
Pa.....nije lako pisati ovaj post...... Volim svoje marte, računalo, starke, cigarete i alkohol... Droge ne volim, ali one vole mene...... Volim biti u Krapini i šetati parkom, sresti se s frendovima i slično. Volim kad se probudim u 7 ujutro i odem sam na kavu. Volim se s posla vratiti u krapinu..... Mrzim kad moram ostat u onoj jebenoj selendri... Volim imati nekog uz sebe, no kada mi je to najpotrebnije obično nema nikog ili nisam u krapini pa do nikog ni ne mogu... To je zato što sam rob svoje stare. Volim raditi sam. Mrzim kad me stara ili netko drugi nadgleda i vrijeđa. Kad se ozlijedim na poslu volim gledati kako mi krv teče niz znojne ruke. Volim svoje frendove, ali uvijek imam problema kada njim želim poslati poruku i imam osječaj da njim idem na živce... nerijetko odustanem od slanja poruke... Danas sam odustao 5 peta u slanju poruke jednoj frendici nakon što sam ju več napisao. Volim dolaziti na vrijeme... I volim urednost... Volim čitati knjige u praznom bircu, ali za to rijetko imam vremena. Volim kad sam opušten, a to se događa vrlo rijetko... Volim biti sam u stanu. Volim pomagati frendovima, al brijem da nikom nikad nisam pomogao pa onda to odpada.... Pišem ovaj post več sat vremena... Več me živcira.... Volim upoznavati nove ljude. Volim pijan ležati negdje i gledati zvijezde. Volim glazbu. Volim gledati ljude kako pate. Šta če mi sve to što sam nabrojio kada ne volim živjeti. Ne volim brijati bradu jer se moram duže vrijeme gledati u zrcalu...često se tešk ooduprem porivu da razbijem jebeno zrcalo. Volim sam lutati gradom.... Što vi volite?
četvrtak, 10.07.2008.
blje
Mrzim sebe. Mrzim ovo što predstavljam. Mrzim kako me ljudi gledaju. Mrzim što mrzim sebe. Mrzim zrak koji mi omogučuje da živim. Mrzim ljude koji me ogovaraju. Mrzim što moram raditi. Mrzim što mrzim sve ovo zajedno i 100000000 drugih stvari. Pittam se zašto. No nema odgovora. Trijezan sam. Popio sam jednu jebenu cocktu. SVi drugi su pili. Osim brne. Pitam se bi li bilo drukčije da sam i ja pio. To mi je malo pomagalo s problemima poput mržnje. Zapravo puno. U meni mržnja ima ogroman intenzitet. I tako često sm pun bijesa da sam počeo voljeti mržnju. Nemogu se promjeniti. Zaglavio sam u ovome. Da ostanem bez mržnje bio bih potpuno izgubljen. Polako bi tonuo. Opet se našao u depresiji iz koje sam krenuo. Što imam od toga da pomažem nekim ljudima koji na kraju ne vele ni odi u kurac, a ne hvala. Opet sam bez para. A šta se i čudim kad mi je plača po satu manja od jedne kune. Pa ti živi. Nisam jeo danas. Sad sam jebeno gladan. Ide mi na kurac ta jebena glad. Radiš a od tog nemaš ništa. Ždereš govna a na kraju te svi napuste. Kad se probudim ujutro ljut sam na sebe. Osječam se kao da če me sada pogubiti. Zato i nosim crnu odječu. Pitam se koliko vas mrzi mene. I moju mržnju. Znam da me nitko ne razumije. Ali za to me nije briga zato što znam da nemogu objasniti ništa u vezi sa sobom. Nemam ni suza. Volio bih reči da sam sve potrošio. Ali nisam. Jednostavno sam več otupio na gubitke i poraze. naviknuo sam se na smrt. Na to da neke ljude više neču vidjeti. Naviknuo sam se na stalnu bol. A sada me je počelo jebat što se mi jedna frendica ne odgovara na jebene poruke. Nisam ja kriv što sam radio u nedjelju i nisam mogao doči. Neznam zašto se ljuti. Jedini odgovor koji sam dobio je bio Ok. WTF? Samo ok....rađe bi da mi je jebala majku i poslala me u kurac. Nemogu se borit protiv nevidljivih ljudi. Toliko lud ni ja nisam. Neču ni reči koliko ljudi mi je iskreno preporučilo stručnu pomoč. Ne usudim se iči psihiču. Več mi je dost droga a bome sam i dovoljno zatvoren u svom psihičkom zatvoru i dovoljno podložan naredbama svoje stare da mi još nabace i fizički zatvor iliti ludaru. Idem probati zaspati. Mrzim spavanje. Svaki put kad legnem vidim lica mrtvih prijatelja. Ponovo proživljavam neke traume. Vidim pogreške koje sam radio u životu. Vidim ljude koje sam prevario. Dosta mi je toga. Možda se potrudim napisati post o tome što volim..... To bi moglo biti kratko..... Jako kratko...... Par frendova/frendica......marte...i glazbu....to je možda i sve... Još ču razmisliti o tome.... noć
srijeda, 09.07.2008.
Priroda
Sunce svijetli punom snagom. Oko vas sve je zeleno, ptice pjevaju, miriše govno.... Ne nije greška...za promjenu.... Naime moj današnji posao usko je vezan s gnojem. Da, znam, zavidite mi. Eh, šta vam ja mogu kad nemate moj život... Ugl. moj je posao da hrpe gnoja razbacam s vilama po njivi... Jučer sam te hrpe govna morao dovesti na njivu. Pustio sam Đubrivo na mobitelu i slušao dok su me dlanovi pekli gotovo kao i koža koja se pržila na suncu. Đubrivo je bilo nešto najprikladnije što sam imao na mobitelu u tom trenutku....ionako mislim da ne posotoji bolja grupa za rad s govnom.... Ptice još uvijek pjevaju...meni osobno zvuči kao da mi se rugaju.... A tko i nebi? Crni mačak leži uz put i spava. Lijena mrcina. Život mu se svodi na spavanje, hranjenje i jebanje.... Moj mačak ima bolji život od mene..... Ja ne jedem baš previše, dok on poždere sve što vidi, ja nemogu zaspati, dok je njegvoj vrsti to glavna zanimacija, što se jebanja tiče ja bar u tom mogu uživati... oni ne mogu..HA....bar nešt za mene.... I nemože pušiti..možda i može pa neče priznati...Ove jebene ptičurine i dalje se deru.. Nabijem idiota koji je rekao da je ptičji pjev prekrasan..... Valda je bio na nekom tripu... Gotovo je Đubrivo... Neznam šta ču sad staviti... Ja sam tek na polovici... Ma jebeš to.. Nek svira ponovo. Trudim se ne razmišljati što drugi sada rade... Moji frendovi. Jer znam da večina umire od dosade. Negdje se poistovječuje s mojim crnim mačkom.... Spavaju, jedu, jebu....boli ih kurac.... A ja tu umirem. Pitam se zašto... I za koga??? Kako mrzim kada si postavim to pitanje.... Jer nema odgovora... Bar ne logičnog.. I to me ubija.... Polako ali sigurno... Puni moje baterije bijesom. I onda če mi srati što sam pijem. E pa više ne pijem... Pitam se i što imam o toga? Kurac. Samo više nema utjehe. Kada dođem u grad otuširam se i idem van. A ne pijem. Lutam gradom. Često sam. I razmišljam o sranima koja me ljute. Od ovog posla mi se i sama riječ sranje gadi.... Ne usudim se ni zapitati što trenutačno volim u životu....ups.... Upravo sam se zapitao.... Pozitivno je to što nema odgovora..... cigarete? ne..... Par frendova... da.... Al nemogu se riješiti osječaja da mi šapuču iza leđa. Smiju mi se. I sada dok čitaju ovaj jebeni post rikavaju od smijeha. I taj osječaj me prca u bolestan poremečen mozak.... Ovo je gčupo... Gotovo kao ja. Još malo i završio sam s poslom.... Šta ču raditi kada dođem u grad..... Opet ču lutati okolo... Paliti pljugu za pljugom.... i Polako nestajati u vrtlogu depresije, mržnje i očaja..... Ova jebena priroda puna govna me guši... Žudim za betonom i samočom. A onaj debil od mojeg mačka se čak pomaknuo. Sada je sjeo u Hlad pod drvo i lijeno me gleda. Idem ja...dosta sam vam dosađivao..... Vidimo se u paklu....PoZdRaFf
