Kabraxis

nedjelja, 17.10.2010.

End of line...

Još uvijek boli, zato ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. Ponovit ću tu radnju par puta, zatim se zabuljiti u nešto i prisjećati se. prisjećati se samo nekih neugodnih inserata iz svog života nekih prekrasnih ljudi i na kraju se naglo trznuti i praviti se da nije bilo ništa. Sve dok te se opet ne sjetim i poželim se zaderati na nekog, bilo kog, poželim nekome izdupsti treće oko nasred čela ključem od auta. ali samo ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. Natočiti ću još jednu čašu viskija. Bar sam se sjetio i stavio ga u hladnjak. Osjećam kako klizi niz moje grlo i zaljeva mi želudac. Čaša je čahura, moja ruka pištolj, alkohol naboj, a ovo je jebeno tužan prizor. Prislonio sam ruku na sljepoočnicu, čaša leži na podu, a alkohol mi pluta mozgom. Zato ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. Mi se međusobno davimo, jedni druge sami sebe, ljude pored sebe, prijetimo, psujemo, pljujemo po drugima, sebi, državi, policiji i na kraju tužni i pijani priželjkujemo smrt, čvrsto stežemo čašu i s grčem na licu i slinom na bradi sanjamo izgubljene ljubavi, propale snove i mrtve prijatelje. Na radiju sviraju neke tužne pjesme, podsjećaju me na tebe, na nju, na njih. I zapravo mi je već dosta svih vas zajedno. Mislim da je vrijeme da se prestanete pojavljivati u ogledalu, da prestanete tako gledati u mene kad sam pijan iz tih okvira, koji sam vas kurac uopće stavio na zid. Skinuti ću vas. Sutra, iako sam to rekao i jučer. I opet me gledate, krivite me, a ja se ni ne branim, samo se kajem. Mada to neće ništa promjeniti. Vidimo se, sutra, kad pogledam u ogledalo, znam da ćeš me tamo čekati. Kao i uvijek. Čak i kad čaša padne na tlo, kad vruć metal zapjeva udarajući hladan pod, kad moja ruka klone s sljepoočnice, a alkohol prođe kroz moj mozak, znam da ćeš biti tu. Zato ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. End of line...

17.10.2010. u 20:25 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.08.2010.

system


Probudio me miris kave. Mama i baka razgovarale su za kuhinjskim stolom, trebalo mi je par sekundi da shvatim da sam zaspao na kauču. U prostoriji su se čuli samo tihi glasovi mame i bake i pucketanje vatre u peći. Volim vatru. Smiruje me. Kad sam sam kod kuće otvorim vratašca na peći i gledam kako drvo polako proždiru plamenovi. Mama mi je rekla da to ne radim jer bi se nešto moglo zaapaliti, da nije sigurno. Ali ipak to radim, samo što moram paziti da ne zaspim. Mama bi se jako ljutila da sazna. Mama i baka ponekad razgovaraju o tome da se boje za mene. Kažu da sam tužan. Možda i jesam. Ali zapravo ne volim govoriti puno. Strah me da ću reči nešto krivo i da će se onda ljutiti. Zato večinom šutim, što ih ponekad brine. A ni nemam prijatelja s kojima bih se mogao družiti, svi su ovdje stariji od mene i ponekad sam usamljen. Mama često radi cijeli dan i kad se vrati ja već spavam, često mi je žao što sam zaspao prije nego se vratila. Živimo na selu i okruženi smo prirodom. Zato volim gledati kroz prozor, pogotovo ljeti. Sve je zeleno i svijetli sunce i sve je tako mirno, zima mi se toliko ne sviđa, jer nema ptica i strah me da je mojem psu hladno u kučici. Mama kaže da mu je toplo, ali ja baš i nisam siguran, znam da bi meni bilo hladno. Sad je jesen i često pada kiša, mislim da se mojem psu ni to ne sviđa, ali izgleda sasvim zadovoljno kad ga dođem posjetiti. Često se s njim igram, iako kad pada kiša ne voli toliko trčati po dvorištu, izgleda da mu se snjeg više sviđa, što ne razumijem, možda je mama ipak u pravu. Možda mu ipak nije hladno kroz zimu. Mama je često u pravu. Ona veli da me voli i da uvijek moram biti dobar dečko i dobro se ponašati. Veli da dječaci bez očeva kad odrastu ponekad stvaraju probleme i da imaju problema s policijom, ali da sam ja dobar i da ja sigurno neču biti kao oni. Nisam shvatio zašto mi je to rekla i nisam joj ništa odgovorio. Često šutim. Zanimljivije mi je promatrati. Neki ljudi previše govore. Onda mi je dosadno pa odem gledati kroz prozor. Onda gledam ljude koji idu cestom i životinje kako se igraju i šumu i polja i aute kako prolaze. I osjećam se sigurno jer nitko ne vidi mene, a ja vidim sve. To mi je zanimljivo. Mama veli da uskoro idemo u grad. Da ćemo tamo živjeti. Veli da će mi tamo biti bolje jer ću upoznati puno djece i ići ću u vrtićs njima i tamo ćemo se igrati i neću biti sam. Ja volim biti sam. Bolje mi je nego kad sam s puno ljudi, ali možda je mama u pravu. Možda će mi u gradu ipak biti bolje. Pitao sam hoće li i pas ići s nama, ali mama veli da nemože, da je njemu tu ljepše i da će baka i djed paziti na njega i da ćemo se vikendom vratiti i da ću se onda moći igrati s njim. Nadam se da neću plakati kad ćemo morati otići. Onda je mama tužna, a ja to ne volim. Uostalom dečki ne plaču. Ne razumijem zašto cure smiju plakati, a dečki ne. Mislim da nitko nebi smio plakati. Bilo bi bolje da su svi sretni. Ali svi ne mogu biti sretni i nije mi jasno zašto. Kad me netko zadirkuje sam tužan, ali i ljut. Kad sam ljut volim trčati, onda se osjećam bolje. Sjećam se da sam jednom trčao preko polja kada je padao snijeg. Iako ne volim zimu bilo mi je zabavno i nisam uopće bio ljut. Samo sam trčao i ostavljao tragove u ravnome snijegu.
Bilo je hladno. I puhao je hladni vjetar. Svaki izdah je pratila magla, a oči su mi zasuzile zbog oštrog vjetra koji mi je grizao lice. Osjećao sam olakšanje i usporio sam u lagan hod. Samo sam šetao, bez cilja. Nisam želio razmišljati, samo sam želio uživati u trenutku, smiriti sve mišiće i pustiti hladnoći da prođe kroz moje tijelo i uspori rad srca. Kontrolirao sam disanje i namjerno ga usporavao, skinuo sam jaknu izvrnuo ju i opet stavio, kapu sam spremio u džep i nastavio šetati. Hladnoća izvrnute jakne spriječavala je svaku drugu misao osim oniha o toploj peći i šalici vrućeg čaja. Život je ponekad lijep. Ako u nečemu dovoljno uživamo i zaboravimo na sve. Samo što ponekad ne shvatimo koliko nam je bilo lijepo sve dok nam nije stvarno loše. I neko vrijeme je bila dovoljna utjeha da je mnogima puno lošije. Ali realno, mnogima je i puno bolje, a njih nikada nije bilo briga za one kojima je lošije. Ako meni nije toliko dobro, a opet mi nije ni toliko loše da nemam ništa za jesti, zašto bi prihvatio da mi je dobro onako kako mi jest i bio sretan s tim. Zašto ne bi posegnuo prema višem.

p.s. ovo je sam prva strana...

09.08.2010. u 23:28 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.07.2010.

opet ja


Šećem pored rijeke koja već tradicionalno smrdi nakon svakog toplijeg dana. Mirisi govna, znoja, pišaline osušene na asfaltu i najjeftinijih mogučih cigareta ispunjavaju mi nosnice i unatoč tome usporavam hod. Nikud mi se ne žuri za promjenu. Prošao sam kroz brdetine promjena do sada i moram priznati da je ova najgora. S tankim slojem znoja na leđima nastavljam svoje putovanje kroz grad, polako, bolno, svaki korak udara na moj mozak, svaki korak ispunjava me sjećanjima. Lošim sjećanjima. Hodam pored ljudi punih licemjerja i predrasuda, svi smrde na to licemjerje, svi smrde na ovaj grad. Specifičan miris. Hodam pored nizova kafića u kojima redoviti ishlapljeni gosti ispijaju svježe čaše vlastitog otrova, ovisno o ukusu. Pored kafića koji su redom rupetine, u kojima se nazdravlja idiotizmu i propasti čovječanstva,pored birtija punih ljudskog šljama koji gleda tuđe probleme da skrati vrijeme i odvrne misli od svojih vlastitih problema. Prolazim pored kladionica i očajnih kockara koji su spremni prodati svoju dušu za sljedeču šansu koja je sigurno, provjereno, stoposto ona prava, ona koja njim donosi lagodan i bezbrižan život. Gledam u banke koje bez kršenja zakona ljudima kradu novac i šire jad i bjedu posve legalno, smješe se dok potpisujete svoju smrtnu presudu bez koje nečete preživjeti i tapšaju vas po ramenima dok odlazite uvjereni da će biti ok, da će vaša djeca moći živjeti u toplom domu, bez briga za sutra, bez straha od života, bez hladnoće, smrada siromaštva i bez suza u očima. Pored uniformiranih strojeva koji paze da siromašni ostanu siromašni, a bogati bogati, čuvaju hijerarhiju mita i korupcije i nije njim bitno koliko ste dobri u duši i koliko ste praznih džepova udarit će vas, zatvoriti i zaboraviti, jer nema opravdanja za pokušaj boljeg života i nema opravdanja za traženje sreće u ilegalnim supstancama. Prolazim pored ljekarne u kojoj džankiji sa nestrpljenjem čekaju u redu za sljedeču dozu nečega, bilo čega, samo da smiri bol, da donese zaborav, da makne sve te sjene koje proganjaju, skine taj prokleti sloj hladnog znoja s leđa, donese mir i sreću, blagostanje u sumaglici misli, pomračenju uma. I tko ih može kriviti. Smrtnici po njima pljuju, jer ne razumiju. Jer ne znaju, jer nisu probali, jer su njihovi mozgovi nerijtko spaljeniji nego u džankija. Licemjerje i dalje prati neznanje. Ne uvijek, ali često. Ja nisam loš čovjek. I želio bih biti sretan, dobiti nagradu što pomažem drugima, što podnosim sranja i ne serem nikome, što ne lažem i ne kradem. Želio bih čuti barem jednu dobru, blagu riječ, zato što živim krščanskim životom više nego mnogi krščani, a čak ni ne vjerujem u njihovog boga. Želio bih otići. Sada. Ovog trena. Daleko, čim dalje od svega ovoga, svježi početak u nekom drugom usranom gradu s nekim drugim usranim ljudima. I tada ponovo nestati, zaboraviti i izgubiti se u masi.

01.07.2010. u 21:28 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 22.12.2009.

...

Lako je hodati gradom i ne mariti za ništa. Popijte pivo,razgovarajte s frendovima, kritizirajte vladu, popijte još 5 piva. Otiđite kući, probudite se ujutro i ponovite sve to ponovo. Posao, izlazak, spavanje, posao izlazak spavanje. Sve do svoje smrti. Možda čete raditi isti posao, sretati iste ljude kupovati u istom dućanu i piti isto pivo ostatak svojeg života. Izgledajte kao svi, uklopite se u shemu, budite prosječčni i život če vam proči za tren. Stvorite karijeru, osnujte obitelj, kupite psa, preselite se da probate izbječi monotoniju, dobijte djecu, rješite se psa, žalite što ste se riješili psa, preselite se, promjenite posao, žalite zbog promjene posla, prestanite piti pivo koje pijete več godinama, jer shvačate da je več premonotono, kupite auto koji si ne možete priuštiti i s 40 se pravite da imate 15 jer shvačate da ste uzalud potrošili vrijeme hodajući u krug.

Ja odbijam hodati u krug. Rađe ću ići u cik cak liniji nego u krug, rađe ću ići ravno i zabiti se u zid, dapače rađe ću se vratiti natrag. Ili ne. Vidite, kod vračanja unatrag postoje određeni problemi. Na primjer vratite se unatrag i shvatite koliko ste grešaka napravili, pa se osvrnete i shvatite da ste nastavili istim tokom unaprijed i jednostavno razmišljajući o tome ostanete stajati. Stojite i čekate. Dok vas ne udari vlak. Ja sam se vratio. Shvatio. Čekao. I udario me vlak. Naprosto sam se našao na putanji vlaka ironije i sarkazma koji me udario punom snagom u frontalni korteks i bacio me na tlo. Na putu do tla doživio sam svašta. Malo što je bilo ugodno.


P. S. trenutačno sam sretan...fkt sretan

22.12.2009. u 19:46 • 25 KomentaraPrint#

srijeda, 11.11.2009.

Trauriger Sonntag

Soba. Stari prašnjavi krevet. stol. Pepeljara. Dva stolca. Ulazna vrata. Prozor. Ormar. Minijaturni wc. Boca viskija. Jedna crta. Sjebana noć u sjebanom hotelu nakon iznimno sjebanih događaja traži upravo to. Sredstva za zaborav. Ubojice bolova. I desi vam se najsjebanije brija koju ste mogli dobiti. Najgori scenarij. Posljednja stvar koju ste očekivali. Umjesto da zaboravite. Sjetite se. U hotelskoj sobi s pogledom na more to je jebeno depresivna stvar. Pogledate stolac i vidite osobu koju biste najrađe vidjeli. To bi bilo prekrasno, zaista bi. Al postoji problem. Uništili ste svoj odnos s njom. Ta osoba vam više nije dostupna i unatoč toj činjenici u prvi mah vam je na licu osmjeh. Smješkate se praznom stolcu. Jako jebeno smješno. Pogotovo kad smjeh postane jecaj. I jecate gledajući stolac. Dok vam je na lice naslonjena boca viskija. Utjeha vam je što imate još jednu za svaki slučaj. I što ono nije bila zadnja crta. Znate da neče proči dugo prije nego posjetite wc. odnosno određen dio wc-a. Keramički oltar na kojem čete se klanjati dok vam niz lice teku suze, krv i znoj. Prekrasan prizor. Pred kraj prve boce več ste prošli veči dio namještaja koji vas podsječa na istu onu osobu koja je probudila sječanja na stolcu i sad gledate kroz prozor dok se na stolu crta nova crta. Parovi šeču. Neki napljugani klinci krepavaju od smjeha što vas iritira jer se vi ne možete nasmijati. Ali pogled na stolac vas nasmije. Ponovo ista scena. Nasmješeno lice na tren. Lice prekriveno rukama na par sati. Sobu ispunjavam mrak. tišina. Prekinuta povremenim jecajima. Nestaje i druga crta. Vrijeme se vuče. Polako. Svaka sekunda je nova oštrica na vašem tijelu, svaku minutu se pomakne mikrometar dublje. I osječate ih. Tisuće i tisuće oštrica. Posvuda. Boli vas. Svaka sekunda boli. Želite da prestane. Ali nikad zapravo neče prestati. Zar ne? Gdje je kraj svemu tome. S pištoljem na čelu ozbiljno razmišljate o kraju. Zar nebi trebao biti prekrasna. Zar ne bi bilo prekrasno. Ne postojite. Nema vas. I nikog nije briga što je tako, pače neki se vesele. Još jedan grob. Još jedna boca viskija. Još jedna crta na stolu. Još tona sječanja. Uspomena. Milijarda oštrica. Soba se miče. Kaotičnije nego ikad. Stol pada. Zapravo ste vi pali na njega i srušili ga al to shvačate tek malo kasnije. Tek kad shvatite da ne hodate uz zid nego ležite na podu i pokušavate se pomaknuti do wc-a. Voda. Godit će vam. Da to trebate. Dižete se. Padate. Soba pleše. Glasovi vam govore. Ne bilo kakvi glasovi. Ona, on, oni, previše, previše, previše. Mrak. nema ničeg. Nema misli. Nema zvukova. Samo mrak. Praznina. Jeste li to tražili cijelo vrijeme? Možda. Ili baš to. Vjerojatno. Samo mrak. nema osjećaja, nema ljudi, nema glasova, nema nikog, samo vi i mrak iako ni neznate da ste tu, ali još bolje. Ako neznate da ste tu. Onda si ni nemožete smetati. Buđenje. Dižete se. Soba se vrti oko vas nevjerojatnom brzinom, vidite crte žutog svijetla kako lete oko vas. Pokuštavate hodati, padate, znojite se, ovo se ne događa ne vjerujete upravo ste napipali vrata, wc ili izlaz, nemate pojma, prolazite kroz vrata, zabijate se u zid, hodnik na kojem ste se našli se izdužuje postaje stravično dug, trčite, stojite na mjestu, što radite, gdje ste, kako ste došli ovamo, što se događa. Otvarate oči. Strop. Luster. Pauk. Dižete se. Polako. Padate. Dižete se. Polako. Oprezno. Primate se za srušen stol. Ulazite u wc. bljujete. Pogledate se u ogledalu. S čela vam polaku klizi več peta crta krvi. Znoj vam izbija kroz svaku poru na tijelu. Dolazi sunce. Zora. Nada. Ne vjerujete u to. No prema boji svog lica možete vjerovati da čete još neko vrijeme bljuvati, znojiti se i biti apsolutno očajni. Jeste li to ikad to doživjeli? Ako jeste. Dobrodošli. Ovo je moj svijet. Nadam ste da ste uživali u kratkom pregledu novosti. I da razumijete zašto dugo nisam pisao.

11.11.2009. u 22:06 • 28 KomentaraPrint#

petak, 12.06.2009.

Misao



Zapravo i nema smisla kad malo razmislite. Sjedim u svojoj sobi i čekam. Zapravo i neznam što čekam kad malo razmislim. Čekam nešto. Nešto da me pokrene. Poticaj, motivaciju, inspiraciju, ekploziju, bilo što. Samo da se pokrenem. Osječam se kao neka životinja u kavezu. Što je pozitivna promjena od onog osječaja prije. Doduše mislim da se vrača. Prije sam se osječao kao zec na autocesti koji gleda u farove kamiona s čvrstim uvjerenjem da če ih zaustaviti ako dovoljno odlučno gleda u njih.
Postoji mjesto, koje vidim kao krajnju kaznu. Mjesto koje ima određen utjecaj na mene. Mjesto koje je toliko prožeto sječanjima da više nisam siguran što je stvarnost a što je sječanje. Postoji kuća koja je sagrađena mržnjom. Mržnjom koja vas hvata za vrat dok ulazite, mržnjom koja je učvrščena depresijom, tugom, suzama onih koji su mrtvi i onih koji još žive. Postoji mjesto na kojem sam stvoren, mjesto iz kojeg se može izvuči svaka moja trauma, svaka moja kap krvi koja je prolivena bez razloga, svaka suza koja je slijedila tu kap krvi, mjesto na kojem osječam da moja duša vezana gori, mjesto koje prezirem iz dna duše, mjesto koje je tu samu dušu proždrlo i ispljunulo crniju od najmraćnijih misli koje ljudski um može pomisliti. Postoji mjesto u kojem se čuje divljački smijeh svaki put kad netko zajeca, mjesto u kojem svaka slika što visi na zidu ima oči, okrutne oči, željne još krvi, oči koje vas nagovaraju da zarijete taj nož nekom duboko, duboko, duboko u trbuh, rasporite ga i razbacate iznutrice cjelom kučom plešuči, pjevajuči, uživajući. Postoji mjesto koje je nekad bilo moj dom, no domom se nikad nije moglo nazvati, čak ni zatvorom, najbliža tom mjestu je ludnica,ludnica u kojoj se nalaze največi luđaci koji su ikad hodali svijetom, osječam ih dok hodam mračnim, hladnim hodnicima tog mjesta, njihovi se krikovi čuju u tužnim, usamljenim satima gluhe noći. Postoji mjesto na koje sam osuđen. Postoji mjesto koje me tjera na suicid samim svojim postojanjem i ako sam miljama daleko od njega. Postoji mjesto koje je zarobilo moju dušu i drži ju kao taoca, kako tijelo ne bi moglo preživjeti ni jedan dan bez boli, kako um nikad nebi mogao funkcionirati bez zaborava, a zaborav ne dolazi.
Jeste li ikad gledali ljude kako prolaze? Gledali i pitali se kakav je njihov život. Je li bolji od vašeg? Kakvi su njihovi problemi? Koje su njihove želje? Voli li ih netko, vole li oni nekog? Mrze li? Naravno da mrze, svi mrzimo, pitanje je možemo li svi zaista voljeti. Pitanje koje neču postaviti, rađe ču vas pustiti da si ga jednog dana (ako več niste) sami postavite. Jeste li kiad gledali ljude kako prolaze? Samo gledali, njihova lica, njihove oči, njihovu odječu, njihove pokrete. Ja jesam. Često. Često gledam ljude kako prolaze. Prazni. Umorni. Mrtvi. Tužni. Siromašni. Napačeni. Ljudi koji prolaze. Jeste li ikad primjetili nešto crno u osmjehu? Onu tamu koju ne možete dokučiti, ali znate da je tu. I od toga vas prolazi jeza. Od te tame. Od te boli koju osmijehom skrivamo. Stalno je tu. Neka svijesnost, da je potrebno malo da uništi sreču, ali je zato potrebno mnogo da se sreča izgradi. Jeste li shvatili da ako prestanete lagati možete razočarati sve ljude do kojih vam je stalo i izgubiti ih? Ako ste se ikad pitali zašto ljudi lažu. To je zato da bolje prođu, da zadrže nekog tko bi otišao da zna istinu. I ponovo, se smješimo s tom crnom, crnom tamom iza osmjeha.
Sjećam se. Sjećam se kad smo pijani teturali ulicama i smijali se. Sjećam se da ništa nije bilo bitno. Sjećam se kako smo radili sranja svima i nije nas bilo briga. Sjećam se kad nam nije bilo bitno kako izgledamo. Sjećam se kako nismo marili kako čemo preživjeti. Sjećam se kad smo zajedno snifali ljepilo. Sjećam se kad smo zajedno krali pljuge. Sjećam se kako smo bili sretni. Sjećam se kako smo bili bezbrižni. Sjećam se kako smo se smijali budalama. Sjećam se kako smo radili da skupimo dovoljno para da se napijemo. Sjećam se kad smo zajedno otišli na njegov sprovod. Ne sjećam se kad si počeo. Ne sječam se kad smo zapali u prva sranja s murjom. Ne sječam se kad si kupio pištolj. Ne sječam se kad si ukrao auto. Ne sjećam se kad si zamalo ubio slučajnog prolaznika. Ne sjećam se kad si završio u zatvoru. Ne sjećam se kako sam te posjećivao. Ne sjećam se kakav si izašao iz zatvora. Ne sjećam se kad si počeo. Ne sjećam se kako su izgledale tvoje podlaktice. Ne sjećam se kako si izgledao tada. Ne sjećam se sprovoda na kojem je bilo samo par ljudi. Ne sjećam se kada sam to odlučio zaboraviti.
Zapravo i nema smisla kad malo razmislite. Pokušavati. Kad ionako ne uspijete. Barem ja ne. Kad malo razmislim, uvijek sam se bojao boriti se protim stare. Njenih odluka. Nikad se nisam borio za svoju sreću. Samo sam slušao naredbe. Samo sam začepio gubicu. I nema smisla iskaliti svoj bijes na nečijoj lubanji s željeznom šipkom. Ali barem se bolje osjećate. Okupani u krvi i znoju. Na neko vrijeme ste nahranili svoju mržnju. I, da. Bolje se osjećate. I nema smisla ubiti pola moždanih stanica alkoholom. Ali barem se bolje osjećate. Dok pijani teturate gradom i nemate baš nikakvih misli u glavi, ne možete se sjetiti ničeg. I, da. Bolje se osjećate, jer ne sjećate se ničeg. I nema smisla ubiti se drogom. Ali barem se bolje osjećate. Dok vam ionako mrtav mozak zadnjim trzajima govori da ste mrtvi vrlo uskoro, možete mu se nasmješiti, jer boli vas kurac. I, da. Bolje se osjećate, mrtvi ste, više ionako nije bitno.
Postoje ljudi. Postoje ljudi koji će vas uništiti. Postoje ljudi koje čete mrziti, prezirati, ljudi koje čete željeti ubiti. Postoje ljudi koji vas mrze, preziru, ljudi koje vas žele ubiti. Postoje i ljudi koje to negiraju i ne žele priznati da je tako. Postoje ljudi koji zamjeraju tim ljudima što to rade, ali zapravo njim je samo žao što oni to ne mogu. Postoje ljudi koji će vam skinuti kožu s lica jer njim je dosadno. Postoje ljudi koji će vam pomoči iako vas ne poznaju. Postoje ljudi koji ne žele postojati, a ipak, postoje.
Jeste li ikad gledali nekog kako umire? Gledali i pitali se hoče li preživjeti iduću minutu. Želi li on umrijeti? Želi li živjeti? Zbog čega najviše žali? Boli li zaista tako jako kako izgleda? Je li vam drago što umire? Ili ste tužni? Jesu li ostvarili životni san? Jesu li ga uopče imali? Kad gledate smrt kako dolazi polako. Mjesecima. Kad gledate umirućeg. Osjećate smrt, osjećate kako mu snaga kopni, osjećate kako ga život polako napušta. Osjećate da ne znate što osjećate.
Sjećam se. Sjećam se da se ne želim sjećati. Sjećam se da sam nekad bio bolji. Sjećam se da sam nekad bio pametniji. Sjećam se da sam nekad bio sretniji. Sjećam se da sam nekad bio živ. Ne sjećam se da postoje stvari koje ne želim zaboraviti. Ne sjećam se da sam nekad bio gori. Ne sjećam se da sam nekad bio gluplji. Ne sjećam se da sam nekad bio tužniji. Ne sjećam se da sam već dugo mrtav.

Kabraxis


12.06.2009. u 15:59 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.06.2009.

Krenimo od pretpostavke

Krenimo od pretpostavke
Krenimo od pretpostavke da je logično kako ništa nije logično, što možda i ne zvuči najlogičnije, no ipak cijela serija aparata za kavu je zaglavila upravo na tom pitanju, odnosno na toj tvrdnji. To i nebi bio toliko problem da ti isti aparati za kavu nisu bili pušteni u prodaju i nakon nekog vremena rasprodani. Tako da se u mnogim dijelovima svemira možete itekako iznenaditi tijekom naručivanja obične kave s mlijekom.

Osoba koja je trenutačno itekako zbunjeno buljila u jedan takav aparat o tome nije imala pojma. Ta osoba također nije imala pojma da se u tom trenutku još petsto tisuća dvijesto trideset i tri različita bića i četiristo dvadeset i dva robota nalaze u sličnoj situaciji s tim aparatom, iako toj osobi to nebi ništa više pomoglo kod naručivanja kave. Aparat je s druge strane znao te brojke pošto su svi aparati bili umreženi, ta umreženost pak je samo stvarala još veče probleme jer su razmjenjivali podatke i informacije i samim time lakše pronalazili argumente zašto da vam ne daju tu kavu ili zašto misle da baš ta kava nije za vas ili zašto je danas sunčan dan ili zašto misle da nije lijepo od vas što psujete.

Gospodin Sleat je sasvim dobro započeo svoj dan. Probudio se, oprao, obukao, krenuo na posao, ignorirao zvučnik na kotačima koji ga je uvjeravao da treba psihijatra djelom puta i došao apsolutno smiren na posao (reklamni zvučnik je sad uvjeravao zaštitara koji ga nije puštao u zgradu da treba psihijatra i da ima gadnih problema s agresivnošču što je bilo vrlo teško moguče pošto je zaštitar prešap devedesetu i zapravo jedva da je mogao izvršiti bilo kakav čin nasilja i nad muhom). Gospodin Sleat je bio zaposlen u tvrtci koja je radila na razvoju umjetne inteligencije. Zapravo je radio na nazadku umjetne inteligencije. Jer je umjetna inteligencija bila toliko razvijena da je postalo nemoguče živjeti s njom. I najmanja greška dovodila je do toga da računala, roboti, aparati i njima slični primjerci tehnološkog napretka počnu biti naporni, naporni je najslabija riječ kod toga, najčečšće se koristilo izraz „Hiperiritantni“. Njegov je posao bio unazaditi takve programe tako da rade kako spada. Što je u najmanju ruku bio izazov. Nakon što je na poslu proveo pet sati uvjeravajuči skupinu umreženih javnih zahoda da su u njih vrši nužda bilo je potrebno još nekoliko sati da ih uvjeri da nije potrebno zahvaljivati svakom koji vrši nuždu u njih i moliti ga da to ponovi (zbog iznimno glasnog zahvaljivanja nekoliko ljudi je završilo u bolnicama s težim oštečenjima sluha). Ono što je gospodin Sleat sada trebao bila je kava, kava i jelo zapravo. Prvo se odlučio za kavu. Iskazivajuči iznimnu spretnost zaobišao je onaj zvučnik koji ga je pratio na putu do ureda tako što je hodao po rukohvatu i time izbjegao detektor pokreta malog dosadnog uređaja, uspio je doći do ulice i zatim se spustiti do obližnjeg novo postavljenog aparata za kavu. Iznad aparata bilo je veliki natpis „Najbolja kava u svemiru!“, a na samom aparatu naljepljeno „NARUČI NA VLASTITU ODGOVORNOST!“. Gospodin Sleat je bio zaintrigiran i odlučio iskušati svoju sreču s njim. „Kavu s hladnim mlijekom i dva šečera molim.“, aparat je obrađivao narudžbu, display je lagona zasvijelio i promjenio par boja.

-Jeste sigurni da želite baš takvu?
- Da. Kavu s hladnim mlijekom i dva šečera molim.
- Znate li kakve bi to posljedice imalo na univerzum?
- Riskirati ću.
- Hmmm. Nije baš logično riskirati s nečim takvim.
I tu je gospodin Sleat učinio veliku grešku. Rekao je „Malo što je logično.“ Upravo je te riječi aparat čekao, jer sada je bio spreman za još jednu raspravu o logičnosti bilo čega.
- Krenimo od pretpostavke da je logično kako ništa nije logično, što možda i ne zvuči najlogičnije, no ipak zvuči zastrašujuče istinito zar ne? Ali s druge strane, što je to istina? Je li istina jednostavno nedostatak laži? Postoji li uopče istina ili je to nešto čime se mi samo tješimo da nismo svi lažljivci? Je li to samo pojam ili nešto što stvarno postoji?

Do tog trenutka gospodin Sleat odlučio da je zapravo najlogičnije otiči u kafić po kavu, ljudi su več prije nekog vremena napustili taj način živciranja drugih, sad se jednostavno potrude koliko mogu da vam naaprave lošu kavu, bez popratnih pitanja.


P. S. Ovo je nastalo kad sam nakon operacije (s žalosnim nedostatkom ubojica bolova) pokušao kupiti kavu na aparatu koji je uporno tvrdio da nisam dao narudžbu i time me natjerao na traženje utjeha u tri travarice u kafiću preko puta...
Nisam pisao jer su mi se događale fantastične stvari o kojima možda (o nekima sigurno) progovorim na ovom blogu, događale su mi se i prekrasne osobe, jedna od njih pogotovo. (I love Trolek....)...
=)

08.06.2009. u 12:23 • 9 KomentaraPrint#

subota, 21.03.2009.

Klanjam Vam se dame i gospodo

Nema sumnje. Volim ju. Moje srce se slamalo dok sam odlazio. Ali ta razumijte me morao sam ici. Ako ne zbog svoje obveze tada zbog svog razuma! Jer razum sam prijatellji gubio, a sada gubim nju. Ponovo. Ponovo se tresem poput sibe na vjetru kad pomislim da cu opet ostati sam. Ponovo brisem vrele suze kad pomislim na njeno odsudstvo. I ponovo, o boze ponovo se prisjecam onog dana kad sam ju prvi put ugledao. Zbog straha od suza preskociti cu opis tog dana. Te noci, tog lica koje mi je tada uljepsalo zivot, a sada ga drzi u svojim rukama. Bauljao sam sumom danas. Sam. No usamljen bih bio i ókruzen milijardama ljudi. Jer nije bilo nje. NJE! Dame i gospodo bez nje, moje ljubavi, moje misli, mojih osjecaja. Jer ona meni predstavlja moje osjecaje, moju ljudskost, ono dobro u meni. Sada Vas s postovanjem napustam dame i gospodo. Nadam se da cemo se uskoro cuti. Mozda u boljem postu. Mozda u boljem zivotu ( u mom slucaju, bolji zivot je tamo gdje je ona, a ona se od mene udaljava, dakle nema boljeg zivota za mene).

Vrag s vama dame i gospodo, jer bog ce vas napustiti kao sto je zivot napustio mene.

21.03.2009. u 20:10 • 19 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.02.2009.

End of the line.....

*scena- (narko žargon) mjesto na kojem se prodaje droga i okupljaju njeni korisnici


Sad smo svi zvijezde na sceni. Ljudi prolaze i mašu nam. Vesele se, smiješe. Želite to zadržati? OK. Nema problema. Samo se morati držati dasaka koje život znače. Držite se scene. Scena će vas proslaviti. Kad tad bit će upravo vaše ime ispisano na naslovnici nekih novina. Crna kronika počet će se puniti. Novi će ljudi doći na scenu u potrazi za bijegom, oproštenjem ili opuštenjem. A vi čete biti zaboravljeni, izgubljena slova u arhivi nekih novina, pohaban križ na nekom grobu. Nije bitno. Bitno je da ste bili na sceni. Da ste ju osjetili. Žarka svijetla reflektora, smijeh publike, lica na kojima se iscrtava napetost, sreća, tuga. Ali ako toga nema malo duže vrijeme. Što ako ipak niste već na naslovnici. Možda ste još na sceni. No nemate love da kupite kartu iz Pakla u umjetni raj. Nemate novca da se izvučete, stali ste tu na pustom kolodvoru. Znojite se, ne možete kontrolirati drhtaje, usta su vam suha, slina vam se lijepi po usnoj šupljini. Umirete li jer vam scena toliko fali? Ne. Ne ovako. Ponavljate si to glavi: « ne želim otići ovako!». I odjednom shvaćate da nikada ni niste imali ništa protiv kurvi i pedera. Niste ništa zamjerali onima koji su radili isto što vi sada radite kako bi imali dovoljno da dođete na taj vlak koji vozi ravno u umjetno nebo. Vremena je još malo. Razmišljate o sceni. Ponovo o svojoj najvećoj ljubavi, sceni, svojem domu, sceni, svojoj zaštitnici, sceni, svom jedinom lijeku, horsu. I sad ližete svojom ljepljivom slinom kurac nekom djedici, i dok se slina cijedi na njegova jaja, vi gorite za horsom, treba vam. Djedica je svršio. Uzimate pare. Trčite. Zapravo pokušavate trčati. Nije bitno, glavno je da stižete drugo ništa nije važno. I tada ponovo trčite u prvi wc koji vidite. Zaključavate se nakon što se pobrinete da unutra nema nikog. Vadite pribor. Teško je sve pripremiti dok vam mišići trzaju. Još teže pogoditi venu. Ali uspjeh je više od onog što ste očekivali. Nema boli, trzanja mišića, znojenja. Sad je tu ugoda, bolje od orgazma, bolje od života. U vlaku ste, krećete se prema umjetnom nebu koje toliko volite. Gledate obične ljude koji čekaju na svojim stanicama, budale. Vi čete tamo biti mnogo brže. Mnogo ugodnije. Vi čete danas imati provod života. Prekrasan glas govori vam da uskoro dolazite do posljednje stanice, neba, pripremate se za izlazak. Bolje za vas da ste se dobro pripremili.

15.02.2009. u 19:12 • 38 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.02.2009.

Moje hladne misli...

Zapalio je još jednu cigaretu. Zvuk udaljenih bitaka bio je jezivo čist. Na ovoj prokletoj hladnoći svaki je zvuk bio kristalno jasan. Razmišljao je o svojoj obitelji. Ponovo. I ponovo je poželio plakati. Nije mogao. Dim cigarete lizao je cijev njegve puške dok je sjedio na srušenom zidu i držao stražu. Noć je padala. Mrzio je noć ovdje. Mjesec je bio najstrašniji. Izgledao je tako sablasno, kao da je nagoviještao njegovu smrt. A smrt je ovdje često dolazila polako. I bolno. Nije bilo zvijezda na nebu. Samo Mjesec, kao golemo oko koje se činilo tako blizu. Stavio je pušku na rame i spustio se s zida prekrivenog mrazom. Bili su okruženi. Svakim danom sa sve manje zaliha, a sve više ranjenika. Sve više mrtvih. Tijekom ophodnje vidio je smrznuta trupla, neki su bili spokojni, dok su drugi na licima imali izraz boli, patnje. Ponekad je sanjao da ta trupla oživljavaju i napadaju ih ali ipak mu se glavom najčešće vrtio prizor smrti njegovog prijatelja. Znali su se oduvijek. Zajedno pristupili vojsci. Zajedno se borili, a na kraju ga je morao pokopati u snijeg, neoznačen grob, bez ikakvih rituala osim brze molitve i nekoliko suza koje su se smrzle na njegovom licu. Bio je ranjen, umirao je dugo. Jednom ga je krenuo posjetiti poslije straže. Ušao je u bunker s ranjenicima. Nikad neće zaboraviti smrad infekcije, bljuvotine, urina i fekalija. Sve to pomiješano. Jedna gnojna rana smrdi, probajte ih zamisliti stotinjak na jednom mjestu. Skučena prostorija u kojoj se nalazilo toliko ljudi da se nije moglo ni proći od jednog kraja do drugog. Neki su umrli i ostali ležati među ranjenicima nekoliko dana prije nego je netko primijetio da više nisu na ovom svijetu. Samo sjećanje na to bilo je dovoljno da povrati. Ovaj je rat trajao predugo. Neće još dugo izdržati okruženi u “Rupi” kako su vojnici zvali ovo mjesto. Temperature su se preko nosi spuštale i do minus 40, a ni dani nisu bili ništa bolji. Rovovi su bili iskopani. Bunkeri napravljeni, sada se samo čekalo. Neprijatelj bi napao, oni bi ih odbili, zatim bi pokušali proboj, pa bi bili odbijani. I tako već danima. Svi su bili umorni, a kraj se još nije ni nazirao. Bojao se nestašice hrane više nego nestašice streljiva, a još se više bojao zarobljavanja, zato je čuvao jedan metak, za sebe. Unatoč tome što se nadao časnoj smrti u bitci, neće dopustiti da ga muče i ispituju. Ponovo snijeg. Ako ništa drugo bar će zatrpati mrtve. No vidljivost će biti lošija. A prokleti su neprijatelji dolazili baš tada. Snijeg bi padao gusto, a oni bi se prišuljali umornim stražarima, nosili su bijele kapute. Nismo ih vidjeli nekoliko puta. Odjednom bi granata pala u rov. Eksplozija bi vas zaglušila i u sljedećem bi trenutku pucali na neprijatelja, nerijetko i u zapuhe snijega koji su izgledali kao da se miču. Nije lako ostati normalan ovdje. Došli smo sigurni u pobjedu, sada smo sigurni u smrt. Smrt, kao da je to riječ koju šapće vjetar, ponekad na vjetru do nas dopru udaljeni zvuci patnje, jednom je čuo vrisak žene od kojeg se sledio još više nego od zime. Taj je vrisak sledio njegovu dušu, ako je u Rupi duša uopće i postojala. Misao je prekinuta pucnjem topa, bio je glasna kao da je stajao pokraj, a top je vjerojatno bio kilometrima udaljen. Fijukanje u zraku ga je prenulo. Nije imao pojma kamo da se sakrije jer je izvor zvuka bilo nemoguće locirati, odlučio je leći na tlo i čekati. Čekanje nije dugo trajalo. Samo dvadesetak metara od njega snijeg je poletio u zrak uz zaglušujuču buku, nakon prvog udarca uslijedilo ih je još desetak, znao je da će uskoro stići pješaštvo. Potrčao je prema rovovima, fijukanje u zraku je bila glazba, a eksplozije koje su dizale snijeg, ljude i vozila u zrak izgledale su kao neki perverzni ples. Ples smrti i uništenja usred kojeg su se našli. Približio se rovu, i namjeravao skočiti ravno unutra nakon još nekoliko koraka, no uskoro je letio zrakom, više nije čuo fijukanje, nije vidio rov, nije osjećao udarac svog tijela kod pada na hladan snijeg. Vidio je samo nebo, i onaj sablasni mjesec koji mu se smiješio. Trebalo mu je neko vrijeme da ustanovi kako su mu sve kosti na broju i da se još može kretati, polako mu je prestajalo zvoniti u ušima i sad je čuo rafale mitraljeza. Puzao je prema rovu u kojem su vojnici trčali, izvikivale su se naredbe, na paljbu se uzvraćalo paljbom, meci su letjeli nad njihovim glavama, još jednom možda posljednji put, uperio je pušku prema neprijatelju i zapucao. Krv se rascvjetala na njegovom bijelom kaputu. Topla krv koja je topila snijeg. Iz rane se podizala para. Ali to nije bila rana na neprijatelju, već rana na njemu. Smrt je došla. Posljednjim je dahom pokušao izgovoriti ime svoje ljubavi. Nije uspio. Svijetlo je nestalo. Kao i hladnoća. Znali su da je to jedini način da se napusti Rupa. Jedini izlaz.

01.02.2009. u 18:50 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2010  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (9)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

jebo opis

Linkovi

www.marilynmanson.com
www.thethirdangelsounded.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se