Što ću biti kad sam već odrasla?
29.04.2007., nedjelja
Život, smrt i ostale (ne)bitne stvari
Da li je tome krivo moje rano ustajanje nakon sinoćnjeg tulumarenja ( zašto da nedjeljni ručak i quality time sa A1 trpi zbog mog bančenja ),vijest o smrti Ivice Račana koje se non-stop vrte na radiju ili subotnji obilazak groblja s bakom, ali danas mi se po glavi motaju razmišljanja o životu, smrti i sličnim veselim temama. Radilo se o VIP-ovima ili običnim smrtnicima, vijest o nečijem kraju bubne me u glavu, pa postanem (ponovo ) naglo svjesna da je život prekratka avantura. I na što ga mi potrošimo?? Većina uzalud potroši vrijeme : radeći posao koji ne voli, živeći u mržnji i zavadi sa obitelji i prijateljima, u lošim brakovima i vezama, na prijateljstva s ljudima koji to nisu zaslužili, ganjajući lovu i ostale prolazne materijalne vrijednosti….I sve to uz obilato trošenje živaca što na kraju dovodi do raznih boleština, rakova, tumora, živčanih slomova…Meni je dovoljno rano došlo iz guzice u glavu da ne valja trošiti dragocjeno vrijeme na nešto što te čini nesretnim, jadnim i što te čini osobom nesnošljivom za ljude koje voliš. Naime godinama sam radila posao koji se fino plaćao, ali…Tokom posljednje dvije godine doma su me vidjeli nikad, a kad bi me i vidjeli bila je to neka frustrirana, nadrkana ženska, vječno na rubu živčanog sloma, mršava poput štapa ( tko će jesti kad ti je želudac stisnut ko čvarak!), u strahu od ludil šefova, još luđih klijenata, općenito u totalnom neredu. Nakon što sam završila na hitnoj od napada gastritisa, malo sam računala. Kad sam zbrojila ono što od posla dobivam, a što gubim, skužila sam da sam u debelom minusu. I dala otkaz. Avanturica u koju je luksuz upustiti se u današnje vrijeme. No mene je više bilo strah gubitka sebe, svog muža i zdravlja, nego burze. The One mi je tom prilikom rekao da eto, imamo jedan život koji je prekratak da bi u njemu bili nesretni.I to je moja misao vodilja. Silno se trudim eliminirati sve ono što moj život čini mizernim. Teško je to, ali malo po malo …Možda se neke stvari ne mogu jednostavno nestati, ali čemu trošiti dragocjeno vrijeme žderući se zbog toga. Danas jesi, sutra nisi. I kad ti dođe vrijeme da pokucaš Sv. Petru na vrata i kažeš njogovom Šefu «Račun, molim!», ono što je važno je da ne žališ za ničime i budeš čist pred samim sobom. U zadnjih par mjeseci oprostila sam nekim ljudima stvari koje neki ne opraštaju cijeli život. I kad muža pošaljem vrit, a on bijesan ode na posao, ne propustim ga nazvati čim izađe iz kuće i reći «Ej voli te ova tvoja budala najviše na svijetu i zato joj oprosti!» I kad dođem mrtva u 6 ujutro iz kluba, u 9 sam na placu po domaći sir, jabuke i krumpir i sve to teglim baki na drugi kraj grada, jer možda slijedeći vikend za to neću imati priliku. I kad me moj bivši šef ispratio zadnji radni dan s posla uz riječi da nikad više nećemo razgovarati, jer sam ga razočarala, ja ga pozovem na vikend u prirodi sa mužem i psom. Onda jedemo štrudle i deremo se ko pavijani pjevajući svi troje po šumi, izgrlimo se i kažemo da se volimo. Jer moj bivši šef je moj tata. Ima 63 godine i slabo srce. Pa čemu da se onda mrzimo zbog sitnice kao što je obiteljska firma. Jer život je prekratak za bilo što, a kamoli za mržnju. Pa ak mi sutra kad izađem iz kuće padne cigla na glavu il' me pokupi tramvaj, znat ću da sam sve napravila kako valja. |
