Htjela sam ostaviti trag pjesme "Sunshine to the rain" al nazalost nije bilo moguce. Otkrila sam Miri Ben Ari i otkrila sam mir, ovaj tjedan je zavrsio osmijehom i veseljem, nije bilo placa.
Toliko sam intuitivna da me nekad i ne treba pitat kako to da znam kako ce netko reagirati.
Na svaki postupak negiranja mene, dodavala sam kvacice i odluka je bila kristalnije jasna. Nisam otisla na promociju, nisam ni cula glas, veceras je tulum, zbilja zelim "nekome" divno pijanstvo. Ovakav ishod sam ocekivala i dobila.
Iako se Dinamo u korizmi odrekao Hajduka, ja se nisam nicega odrekla jer nisam o nicem ovisna i nista mi nije zrtva osim.. malo vise vremena posvecenog onima koje volim, prestajanje tracenja vremena na one koji to nikako ne zasluzuju i dakako Maleni. Da ste samo vidjeli osmijeh koji sam ja danas vidjela.. sretno dijete. Znam jos jedno sretno dijete uz njega - sebe. Znam jos i jedno dijete sretno uz nas - moju majku. Jutros joj je stigao paketic sa knjizicom "svatko je poseban" i rasplakala ju je posveta. Zasluzila je i puno vise od tek mrvica moje paznje.
Ja sam postigla mir, odagnala sumnje, radovala se, poklanjala i primala.. neka se zavrti novi tjedan i bolji od prethodnog!
kisses
Kliknite na play i poslusajte kako se osjecam! Ukratko: lagano iako realno to nisam, ushiceno jer to jesam, slobodno jer i jesam slobodna.
Donji post nek ostane podsjetnik na dijete u meni koje je pridalo vaznost krivim stvarima i koje je prenisko stajalo na stepenicama, sad koristim pomicne i brze se krecem.
Prvo se dogodio tren u kojem sam cula "hoces li" i bez razmisljanja rekla sam odmah "da, zelim". U tom trenu moj duh postao je jaci i veci, dobila sam znacaj.
Nakon toga je uslijedio tren u kojem sam procitala "Na kavu, kino, kazaliste, setnju ili na kraj svijeta s tobom uvijek." gledala sam polaskano i klizila dalje do"Apropo, super si smislila cijeli poklon, vidi se da si puno misli i energije bacila u to. To je rijetkost, i pokazuje koliko je taj poklon u biti poseban. Mislim da kad poklanjas, poklanjas ne samo poklon nego I svoje misli I paznju. Svaka cast! meni to znaci da mozes sa takvom paznjom zapakirati cackalicu I pokloniti mi je, I meni ce to biti vise nego da si mi poklonila ne znam sto." Zbilja sam unijela previse sebe.
A onda suze, suze od srece, suze zbog svega : "Samo pazi na svoje srce. Veliko je, pravedno i posebno, ali i ranjivo. I mislim da ima puno oziljaka na sebi."
vazno je vidjeti a ne gledati a ja sam do sad zatvarala oci.
Ukratko: ne idem kupiti poklon, necu ga ni motati. Necu pisati pismo, niti rezati tuljac. Necu otici na promociju i necu otici na tulum. Necu nista protiv sebe. Kupit cu si novi toner i ispisati stranice te tako poklonit si koji seminar. Otici cu u teretanu i upisati se, litre alkohola i loseg mirisa zamijenit cu jednom divnom veceri.
Obitelj Malenog je vec neko vrijeme lomila misli i smisljala nacine da me se pita. Nisu znali kako i postojao je strah. Nemam sakramente. Pripala mi je cast da me Mali izabrao za igru i za pratnju, da budem mu zastitnik i da dobijem vaznost u njegovom zivotu. Nisam mogla odbit i uskoro se krstimo.
Pisamce je poslao jedan koji me ocito u kratko vrijeme predobro upoznao.
Osim vas blogera, mnoge sam drage prijatelje i poznanike opteretila pitanjima. Najgore mi je kad sam neodlucna i ne vidim u nicemu prednosti. No, dobila sam savjet da budem svoja i ucinim to u svom stilu. Vec nocima se trujem internetom i nespavanjem ALI pala je odluka i necu je mijenjati. Nadjeno je nalivpero, finog pera i nadam se da ce se vise od jednom iz njega razlivati tinta. Napisano je i pismo, nimalo romanticno vec je pisano u jednom dahu. Blizi se dan kad cu mu to sve dati. Kutiju sa nalivperom(asocijacija na pismo) zamotanu u srebrni omot, pismo napisano na biranom papiru formata kojeg cu sama odrezat a koverta ce biti tuljac(asocijacija na diplomu) koji cu sama napravit. Od kad sam prohodala govorili su da sam u stanju i pelene si sama presvuc i stoga najmanji mi je problem dokraja unijet sebe u ovaj "projekt". Kako i kad cu ga predat? Odlucila sam na promociji, tako da ni nemoram na festu. Iskreno, umjesto litre zestica bolje ce mi sjest odlazak u kino jer ce to dovest do one Boccacciove :
Najljepse je iscrtati vlastitu dusu.
Poklon cu poslozit : srebrna kutija i uz nju zavezan tuljac od koverte u koji je umetnuta crvena ruza i sve zajedno je povezano crvenom mrezom. Znam da ne zasluzuje, al to sam ja i ljubav je crvena!
A sad pismo..
Dragi Nedostizni,
Ucinio si novi korak i uspeo se stepenicu vise na zivotnom putu. Sad je tvoje postojanje dobilo i priznanje za sav trud i zudnju za znanjem. Vrijedilo je koracati hodnicima K...eve u potrazi za izazovima i odgovorima.
Sto sad?
Uspeo si se vise od petog kata i nastavi dalje penjati se. Nemoj stati na putu uspjeha, iskreno Ti to zelim.
Vise puta okrenula sam se i pozeljela naci se u Tvojoj kozi, osjetiti Tvoje misli, prozivjeti Tvoje dane jer i sam znas da sam u tome vidjela zanimljivo. Vise puta sam naglas htjela reci sve ono sto je dijete u meni pokazivalo i davalo a nije reklo. Nisam htjela nicim ugrozit uzivanje u divnom prijateljstvu i zanimljivim spoznajama. Nazovi me kukavicom zbog toga i reci cu Ti da jesam. Reci mi da sam u krivu i povjerovat cu Ti. No, nadam se da ces mi bar Ti dati glasan odgovor.
Vrijedi biti racionalan i cvrst, siguran i ozbiljan. To si Ti, na Tvoje se vrline odnosi ali se istodobno odnosi na moje mane. Kazu da razum ne bira vec srce bira i kod mene se dogodilo isto. Ne znam odgovor "zasto" niti ga zelim znati, znam samo "kad". Proslo je mnogo vremena od naseg prvog susreta do tog kobnog. Udahnula sam i pozeljela zaustaviti te ali bila sam sretna sto ces se s puta vratiti pun slika i sa Tebi svojstvenim pricama. Mislila sam da ce mi Tvoja odsutnost dati odgovore "zasto" ali nije, probudila je nova pitanja. Vec dugo i predugo razmisljam o tome i vjeruj mi, a i sam znas, trazila sam priliku da te sumnje ispoljim. Kako to nisam ucinila prije onda to cinim sad i na ovaj dan.
Ponosna i presretna zbog Tebe, uvijek. Moje se postovanje i divljenje pretocilo u ljubav, posebnu ljubav. Pokusala sam od toga pobjeci cineci krive korake i nisam uspjela, jos uvijek sam na istoj stepenici i gledam prema Tvojim visinama. Voljela bih biti Ti i voljela bih da postojimo mi. Oprosti mi sto je tako ali na ovaj dan sam to izrekla i na nacin na koji su nekada mnogi cinili.
Za dugo sjecanje na ludu mladost, ususret novim i veselijim ludostima zivota, na mene koja sam imala pitanja a nisam znala odgovor a Ti bio si knjiga u kojem se on krio.
U petak sam iskusila podatak o prosjecnom radnom ucinku Hrvata : porazavajuce al iznosi jedva 3,7h!!!!! Zbog nepristupacnosti sluzbenika, uzasno dugackih pauzi i dezinformiranosti pola dana sam provela u hodanju od ustanove do ustanove. Sto sam rijesila? NISTA! Nadalje sam odlucila bojkotirat Todorica i njegov monopol jer zbog mizerija od placa su njegovi zaposlenici krajnje bezobrazni i bahati. Bio racun 11,20kn ili 11,80kn redovito zaokruzuju na cijeli broj i ne vracaju ostatak. U petak mi je prekipilo i pristojno sam odbrusila jednoj kapo kasa, okrenula se i otisla u Mercator i osjetila sunce: ljubazni, profesionalni i veci broj namirnica koje kupujem su jeftinije. Necu bojkotirat Slovence koliko god je nepravedno da nas na sve nacine pokusavaju gazit. Jebiga, oni su mi krv.
U subotu su me cure odusevile, razveselile, razdragale i usrecile: bila sam uz Malenog najsretnije dijete koje je koracalo medju maskama u Samoboru. Samo je mojim sekama moguce da me na jednostavan nacin iscupaju iz filma u kojem sam svakodnevno a Maleni sto je veci to je divnije i bolje dijete i zavidim prijateljici sto uziva u majcinstvu i njegovom odrastanju. Papali smo kremsnite, hvatali perja, plesali, igrali se, svirali gitaru, donirali novce, citali price i izreke, napojili se cajem..i nismo skidali osmijeh. Kad pogledam unazad par mjeseci, jucer sam napokon osjetila srecu i sad sam SRETNA!
Danas sam do dugo u noc pokusavala pisat seminar koji ce biti bomba jer sam ulozila 12 knjiga, nekoliko enciklopedija i naravno svoje slike. Ipak, najgorem neprijatelju trebas biti najbolji prijatelj i ne zelim dat Profi da me idalje gazi. Dosta sam razmisljala i o majci i cijeloj situaciji i moram priznat da sam svjesna svega sto ce se uskoro dogadjati. Ne mogu nista promijenit, takav je zivot al SRETNA sam jer ona zeli da budem. Obukla me ko barbiku i otkrila mi pilates loptu, poklonila divan sat i pojas..i pamtit cu je po tome sto je uvijek spontano birala nacine i prigode da nas razveseli svojom djetinjastocom i odvrti nam sareni hulahop koji viri iza njenog radnog stola.
Javio mi se Nedostizni : diplomirao je, tek se danas javio. "Volio bi da dodjes.. moram ti ispricati.. moram ti pokazati.." i ovo ce biti zanimljiv tjedan i jos jedno prisjecanje zasto sam se zaljubila u njega i zasto sutim. No, treba mi vasa pomoc. Prvo : MORAM mu kupiti poklon. Imam nekoliko ideja: 1. Kompas jer je poput Alkemicara putnik tragac, 2. kakva dobra knjiga, 3. kakav dobar CD (nova Madonna jer smo nju uvijek slusali), 4. Nalivpero, 5. kravata..Prije svega zelim pokloniti nesto sto ce ga trajno podsjecat na mene jer ne znam ni kako ce nas odnos konacno zavrsiti. IMATE LI VI KAKVIH IDEJA?
Drugo : MORAM mu reci ono sve sto nosim u sebi vec 2 god i vjerujte mi da suocit se s njim oci u oci i tak nesto rec je neizvedivo jer me strah reakcije. Jedno pisamce je vec dobio al u njemu nije pisalo ZALJUBLJENA SAM, drugo sam vec ispisala i treba ga preuredit i ispisat, na kraju i dati. Nekako vjerujem da ce se nakon sto mu to dam nas odnos i kontakti prekinut al nece mi bit zao jer ovo je jedina stvar s kojom nisam na cisto i iskreno i bolje da je rijesim.
Sto ce bit u novom tjednu? mozda uslijedi netko pije a netko place drugi dio, vidjet cemo.
UPDATE
Izgleda da ce ipak biti nalivperu. Poput Slovenaca slozila sam anketu i u uzem krugu poznanika reducirala poklon na dvije varijante : kompas sa graviranom posvetom ili nalivpero! Nalivpero nadjeno.. o kompasu cemo razmislit!
Dinamican dan iza mene ili tek varka, brzo je proletilo vrijeme i nisam uspjela ni ispustit koju suzu. Tek sto sam se okrenula, izderala sam se na majku zbog bespostednog pretjerivanja u darivanjima i trpanju keksiju u torbu. Volim ju i to cinim bas zato sto ju volim.
Ovo su dani u kojima ce njen teror nad daljinskim upravljacem bit usmjeren na Sanremo. Jucer sam do 1 u noci gledala otvorenje uz nju koja je spavala snom pravednika. Uspjela sam cuti Katy Perry live i konstatirat kako osim usminkanih i retusiranih slika ljepotica sa naslovnica ocito je da su i prevelika sminjkanja nakon izlaska iz studija. Naime, zvucala je uzasno.
Buduci sam se danas dokotrljala u Velegrad propustam danasnji dio veceri u kojem ce se posvetiti koja rijec Fabriziu de Andreu. Njega sam slucajno cula prilikom svakog poziva na mobitel mog najdrazeg bivseg i silom prilika je taj mobitel danas u rukama majke. Svakim pozivom je zazove "Il pescatore" (=ribar).
S majkom nisam nikad razgovarala o muzici, tu je otac koji svoj zivot, poput mene, predaje muzici i najdivniji su mu trenuci kad u miru moze preslusat kakav novi album. No, iznenadila me sto joj je upravo taj Fabrizio de Andre bio posebno mio od mladosti do danasnjeg dana.
Kako svemu trazim neki smisao i kako bih jednostavno voljela znati odgovor kuda nas mucna sudbina vodi.. otkrila sam da je Fabrizio umro u 59.oj god od raka. Mojoj majci je uskoro 58 i ja vise ne vidim sjaj u njenim ocima al necemo se predat. Zdravlje je ocito pandorina kutija koju kad otvoris nosi puno neugodnih iznenadjenja al moguce ju je zatvoriti, vjerovat cu u to.
U kratkom boravku u svom gradu i u zbilja dugackoj setnji Lungomare-om naucila sam mnogo. Nisam zdravstveno osigurana zbog vlastitog nemara i vodjenja za dezinformacijama al antibiotik sam preuzela po principu brat bratu. Spoznala sam i mnogo vise od onog cega me bilo strah al i naucila : prava ljubav je kad se iz dana u dan ponovno zaljubis u svog partnera. To vidim i osjecam u pogledu, mislima i djelima svog oca.
Kad antibiotik ne djeluje..tu je ljubav. Ponovno sam ono sretno dijete koje se izgubilo a njihova me ljubav vratila na put.
Ma all’ombra dell’ultimo sole
s’era assopito il pescatore
e aveva un solco lungo il viso
come una specie di sorriso.
=
al na zalasku posljednjeg sunca,
zadrijemuckao je ribar,
imao je brazdu duz lica
poput kakvog osmijeha..
Za ples nisu potrebne oci. Potreban je osjecaj, cvrsta ruka, muskost i sigurnost. Onaj koji nije siguran u sebe nebi me poveo. Mora me obuzet a ja moram ceznut. I u mraku treba znati korake..
Gard Al Pacina ili Gere-ovski seksipil nisu presudni al prepoznat to u muskarcu je prednost : od pogleda, ostrih crta lica, cvrste ruke.. Ritam? Tango, neovisno radilo se o Tom Waitsu ili Gotan projectu, tek klasici.. ritam je isti i zove se tango.
Moja ceznja je tango i moje oci zavila bi marama, pustila bih da me se vodi i da me se osjeca, bez predumisaja i zaljenja. Ne bih dvojila..vec bi imala svoj tango osjecaja.
Erotika ovog plesa ponudila bi sokovima strasti da se rasplamsaju i ubrzaju kao sto samo ime govori.. tango potjece od bubnja a srce ljubavnika bubnja jace od srca samca.
Mozda tango potjece od crnackog plesa i spoja spanjolske melodike. Mozda. No, zelim biti ciganka i besramno plesat svoj tango osjecaja, prepustena samo njemu. Ja Jenny, On Richie..i moje oblo tijelo savijeno uz njega.. korak po korak.. i tango osjecaja.
I dok svira Clapton ne znam u kom sam vremenu. Oh, da.. duboka je noc i sav normalan svijet spava. Ja ocito pripadam bolesnom svijetu koji nikad ne spava. Bolesna sam.
Nisam brojala kapi, pustila sam da teku, preslaba sam da bi mi to sad bilo vazno. Propolis je uvijek bio moj drug i ne moze mi nastetiti. Nisam gledala koliki je bio, trazila sam snagu da ga iscijedim, brat me naucio da cu i ovako i onako c-vitamin ispiskiti. Limun obozavam. Vjerujem da necu spavati od kolicine caja koja ce u kratko vrijeme proteci mojim tijelom i buditi strasti mog imuniteta da se bori. I da, ispustam suze a cendrava sam samo kad sam bolesna, zbilja bolesna.
Mogu sad zamisliti da sam negdje na moru, u sjenici u kojoj stojim u sredini, gledam u Njega i vrtim se u krug. Polaganim okretom otvaram oci i vidim i Claptona i njegov bend, okrugli mjesec i lisce nadnama. Mogu to zamisliti..i to me umiruje. Najvaznije je da je On tu i vodi me u plesu.
Ujutro cu se opet i iznova, nakon 5 dana probuditi smozdena i bez odgovora zasto se nista nije promijenilo. Uvijek su mi govorili da sam trebala biti doktor koliko znanja posjedujem a zasto sada nista ne pomaze?!
Ujutro cu se morat i jace borit jer je postalo vec naporno lezat u krevetu ili buncat pred ekranom. Morat cu i jace zbog majke, zelim je u ponedjeljak zagrliti bez bojazni da cu je zaraziti.
Bas se ne osjecam lijepom veceras al osjecam se posebnom. Ja se veceras borim .. s demonima koji su me opsjeli..
Vjerujem da onaj koji nema pricu koju vezuje uz svoj zivot i nema zivot, bar ne onaj koji se temelji na nekom slijedu dogadjaja.
Zivot je posuda tuge, ali ga je plemenito zivjeti, a bez vremena nema zivota.(Lightman: Einstainovi snovi)
Veceras sam susrela gospodju cija je prica vjerojatno jako tuzna jer takve su joj bile i oci. Usredotocena u svoj duh sa slusalicama, od kojih se nebi cula sirena uzbune, podigla sam pogled i s druge strane siroke ulice vidjela zenu kako stoji i govori. Skinula sam slusalice da shvatim da se meni obraca al nisam je mogla cuti zbog brundanja autiju izmedju nas. Presla sam ulicu da bi doznala kako me moli da joj ponesem torbu jer joj je postala preteska. Torba lagana ko perce i njeno mahnitavo lupanje kisobranom po plocniku trazeci nevidljive ispale predmete i ja strpljiva. Moja borba sa uplakanom zenom, vidno osamucenom i uvjeravanje da joj nista nije ispalo potrajalo je par minuta. Ruku na srce, nije mi se stajalo nasred ulice ni pomisao da bi jos jednom mogla biti zrtva lima. Gospodja prica nepovezanu pricu o tome kako je za dlaku ostala ziva jer ju je na cesti zamalo lupio auto i ispada da auto nije ni prosao blizu nje ali ona je svejedno polagano sepala. Njen placuci glas odavao je splicanku izgubljenu u Velegradu i nekoga tko je vidno bjezao od necega (ili nekoga). Nisam ni pomisljala pitat ju sto je posrijedi al kako je svaki korak trajao minutu nakon 200 koraka koliko nas je cekalo do Samostana osjetila sam da je jedna od zrtvi obiteljskog nasilja. Kapiju Samostana sam uspjela pomno promotriti s obzirom da se gospodja nije mogla odvojiti misleci da me necim uvrijedila a pitala me iskreno "Niste otvarali torbu, niste uzeli nista? Naime, nije da ima sto vrijedno ali niste?". Naravno da nisam jer bila sam tu da pomognem i cvrsto sam u ruci drzala mobitel i player koji su poprilici bili skuplji od svega sto je ona tu vecer mogla ponijet. Vise puta receno "Bok, bok" i mogla sam nastaviti svojim putem...
Oni koji govore da je netko prefin valjda su prezavidni sto im izostaje galantnost da spontano i umjesno kazu "Hvala" ili "Oprosti". Pricu mog zivota pocela je pisati nonna usadivsi u duh i tijelo vjeru s kojom ne posustajem. Bez religije i sakramenata, za neke dijete Sotone, svojim postupcima slijedim njene lekcije. Nekad altruisticna zena koja je na moje "Nonna pa ja cu ti za 85. rodjendan napravit tortu!" odgovorila sa "Sin moj, ca ti tako mala bi mi radila tortu?" pretvorila se u alzheimericnu tuznu zenu koja ce pozivjeti jos mnogo pitajuci me "A ka si ti?" a nasi osmijesi ce odgovarat da se znamo.(Kej)
Vecerasnja zgoda nebi bila cudnija da nije proslo tek godina dana od susreta s jednim momkom takodjer splicaninom.
Preuzeti na sebe ulogu dobre duse svojstveno je samo onima sto se u zivotu plase zauzeti stav. Svakako je lakse vjerovati u vlastitu dobrotu nego se suceliti s drugima i boriti za svoja prava. Sigurno je lakse otrpjeti uvredu ne uzvrativsi je, nego skupiti hrabrosti da udjes u sukob s jacim ; uvijek mozemo reci da nas baceni kamen nije pogodio, a tek nocu - dok supruzni ili sustanar spava - tek nocu potajice oplakati nas kukavicluk.(Coelho: Demon i gospodjica Prym)
U svojim mislima setala sam mirno do trena kad su me uznemirili povici "Pomozite, molim vas, pomozite. Ne znam gdje sam." Zacudjeno sam gledala oko svoje osi trazeci izvor glasa i nije mi bilo jasno zasto nitko od prolaznika ne reagira. Kad sam ga pronasla ostala sam zatecena.
..jer drugi su zivot proglasavali "besmislenim nadmetanjem", prodajuci svoj strah pod plemenitost.
.. ljudi su u svojoj biti zli.(Coelho: Demon i gospodjica Prym)
Slijepog momka prlaznici su ignorirali i navodili na krivi put. Zar treba toliko dobro vidjeti da se ne uvidi vlastita bescutnost da nekoga pustas u nemoci? Bez imalo dvojbi pruzila sam ruku ljuta na ostale. Prevarila sam se misleci da je momak bio u strahu jer ovaj slucajan susret mi je otkrio da unatoc nemoci ovo je bio snazan i hrabar momak, samostalan u tudjini sa zeljom da se doskoluje. Kad sam ga dopratila do njegova boravista nisam se mogla odvojiti pozeljevsi saznat jos stosta sto bi me oplemenilo al nisam inzistirala pa smo se pozdravili.
Dobro i Zlo imaju isto lice; sve ovisi o tome u kojem ce nas zivotnom razdoblju presresti na putu.(Coelho: Demon i gospodjica Prym)
Dok hodam u svojim mislima, okruzena svojim svijetom, ne znam kakvom me drugi vide kad me na putevima zaustavljaju trazeci pomoci. Ne znam ni da li je puka slucajnost sto je pricu mog zivota zapocela nonna i sto me bas ona naucila da mozes svima pomagat al kad ti najvise bude trebalo zatvorit ce ti se sva vrata. Mozda bih trebala vjerovati da su ti slucajni susretni namjerni da me se podsjeti na sve one vrijednosti sto mi ih je usadila. Mozda nije slucajno sto sam ja rodjena 22682 a ona 28622 i koliko god si to cesto ponavljala vise vjerujem da sve sto se dogodilo i pricalo pricu mog zivota je tako trebalo i biti. U slijedu dogadjaja najmanje sto sam mogla je bilo nekome pomoci vec kad za sebe nemam odgovore i rjesanja. No, naci ce se onaj / ona kojem cu i ja uputiti pozdrav "Nocas mogu mirnije zaspati.." kao sto mi ga je veceras gospodja uputila.
Let me watch by the fire and remember my days
And it may be a trick of the firelight
But the flickering pages that trouble my sight
Is a book I'm afraid to write
Svakoga dana iznova pisem retke svog zivota a sad pisem i novi post kako bi uskocio u oci umjesto onog potonjeg tuznog.
It's the book of my days, it's the book of my life
And it's cut like a fruit on the blade of a knife
And it's all there to see as the section reveals
There's some sorrow in every life
Svakoga dana se budim kao dijete jer i Goethe je tvrdio da i najveci covjek ostaje dijete. Do prvog umivanja vec imam 21. godinu u dupetu i bistrije gledam. Do veceri vec postanem svijesna da ove godine punim 27.
If it reads like a puzzle, a wandering maze
Then I won't understand 'til the end of my days
I'm still forced to remember,
Remember the words of my life
Jedna profesorica s faxa me nedavno upitala kako je majka. "Razumijem te. Odvrtim cijeli film i poprilici znam koji sam dan sto cinila al ne znam kako su prosle godine u tom filmu. Nemam odgovore." Meni naime sati prodju kao sekunde a da se ne okrenem i ne napravim nesto dokraja i valjda je to zbog ove cijele situacije i teskih misli.
There are promises broken and promises kept
Angry words that were spoken, when I should have wept
There's a chapter of secrets, and words to confess
If I lose everything that I possess
There's a chapter on loss and a ghost who won't die
There's a chapter on love where the ink's never dry
There are sentences served in a prison I built out of lies.
Jucer ujutro mi srce nije dalo mira, teze sam disala, noga me probadala i trnula pa joj se i ruka pridruzila i od tog loseg osjecaja hvatala me panika. S druge strane ekrana Gospon me obasipao stihovima, mamio osmijeh mudroscu i nekom djecackom zeljom a slikom svog snaznog tijela dao do znanja kako da izbacim sve to lose iz sebe.
Though the pages are numbered
I can't see where they lead
For the end is a mystery no-one can read
In the book of my life.
Otisla sam na trening i zakasnila a krenula sam i suvise navrijeme?! Toliko o satima aka sekundama. Kasneci nisam se mogla stat na svoju poziciju uz svoja 3 komada. Ubacila sam se usred dijela gdje svatko izabere vjezbu pa se dalje izmjenjujemo. Na opce iznenadjenje prilazi mi najzgodniji od komada sa "Mogli bi mi zajedno?". "Mogli bi kad bi stali!" (samozatajno i sa smijeskom odbrusim jer frajer ima 2m a moje dupe ima jos 2) "Kak ne stanemo? Pa ja dodjem iza tebe"..Otrcali smo svoje prebacili se u paru na drugu vjezbu. Nakon minute trbusnjaka uslijedilo je "Mala svaka cast! Pa ti sve mozes odradit u komadu a ja jadan.. nikako". Uglavnom, frajeru se pricalo i to sam prezivjela(jer primjetio me). Nekako sam cijeli dan bila umorna al nakon prvog treninga odlucila sam ostat i na drugom i nisam se ni time zadovoljila vec sam bacila jos sat i pol teretane. U zadnjoj minuti otvorila sam Story. Vidjela sam.. manje vise sve neke price i vecina vezana za to kome sto pise u statusu na Facebooku. Moja sreca je sto sam Facebook ukinula bez imalo tuge za danima kad se vodilo racuna o mom statusu. Sto bi tek bilo da sam selebriti? Na zadnjim stranicama sam zastala na horoskopu i to vjerujte mi rijetko cinim. Sto kaze Story? Dakle.. posao li la.. bla bla.. a u ljubavi cete zapoceti vezu sa zamjetno stariji muskarcem. Smijeh me uhvatio i ljudima nije bilo jasno cemu?! al spomenuti Gospon ima godine mog oca.Veselo i istinito.
No, dobro. Ostatak veceri sam provela u prepucavanju sa osobom za koju sam vjerovala da kao prijatelj ima vise razumijevanja i povjerenja. Ocitala mi se bukvica da sam luda sto me srce boli a ja ga forsam sa 3 i pol sata treninga i da cu koliko sam luda reci da kad slomim nogu cu otici trcati. Presmijesno ili preistinito al ja bi to vjerojatno i napravila vodjena nekim svojim iskustvom.
Zakljucak? Ja sam se jutros probudila poletna ko pticica, Gospon se pak osjecao lagan kao leptiric i sam osjecaj da sam slobodna imat svoj stav i udahnut jutarnji zrak kako spada bio je predivan unatoc kisi i danu koji je opet prebrzo prosao.
Story i koincidencija i cijela The Book of my Life od Stinga vode me tome da za sve imam pricu i pocinjem vjerovati u slucajnosti! Pocinjem vjerovat u to da kad dodjem pred zatvorena vrata sve sto trebam je stisnut kvaku i otvoriti nove prilike i pamtit dane po tome!
Posljednjih dana dosta tesko prozivljavam onu od jutra do sutra i ne znam koji je pravi razlog jer nisam u pms-u i nije pun mjesec. Naime, to su dva razloga koja se najcesce navode kad smo cudnijeg raspolozenja.
Gledala sam na hrt-u jednu dokumentarnu notu o osjecajima i sudeci po svemu vrlo sam sretna osoba. Kako? Volim se smijat i smijuljit, odavat vedar duh i snagu i ono najbitnije pri taktovima muzike ne mirujem nego veselo zaplesem nekim svojim koracima. Ako niste znali, tijekom plesa se oslobadja iz vas ona pozitivna energija koja ce vas "podici" i uciniti sretnijima.
Kako god drugi smatrali, u meni idalje cuci ono cetverogodisnja curica koja je posramljeno i tuzno rekla dedi kako je ona rodjena kao nesretna i ta nesreca ce je pratiti cijeli zivot. Dedino "Ne budali" ce mi odzvanjat do kraja zivota kao i recenica koju sam zadnju cula iz njegovih ustiju. Vidljivo slab zatrazio je da me puste k njemu. Do tog trena vec je proslo 6mj zabrana da mu se priblizim ili ga pokusam nazvat, ko zmija noge krili su mi da umire. Na njegovo trazenje dosla sam i posjelo me se na stolac. Sutjela sam i nisam mogla uzvratiti nista na njegovo "Nemoj me gledat tuzno, sto god ti rekli ja ne umirem. Nije sve tako lose..". Nije proslo mnogo i umro je, ja sam njegovu smrt sanjala i prije tog dana u kojem se nesto u svima nama slomilo. Par godina kasnije sanjala sam i smrt nonna.. i on je ubrzo umro. Par godina kasnije panicno sam zvala sve moguce brojeve i skrivene lokacije i nitko mi nije odgovarao. To je tren u kojem se otvorila nocna mora mamine bolesti.
Prosli petak je zvonio kao los. Nekakva neugoda na faksu, losa kava a onda i zvono da nalazi nisu dobri. U trenu me uhvatila panika, pa ocaj, pa neka cudna hrabrost, pa puno prijekora i tako redom sam okretala mamin telefonski broj! Najgore je sto sam opet sve osjetila da je lose iako mi nitko nista kao i uvijek nije govorio. Uspjela sam se smiriti, dovesti u red, otici na trening i izlupati vrecu u koju sve zesce udaram i vratila se sjetna kuci. Padala je kisa al nije ni ona kriva. Te veceri sam procitala vijest da je umrla zena koja mi je, iako samo virtualno, bila jako velika podrska i vjera, duboka nada da na njenom primjeru moja mama ce se isto stoicki boriti i dobivati borbe. Obje su imale slicne dijagnoze.. ona je umrla i vjerujem da je sada medju andjelima, mirna.
Mama? Tesko je shvatit kako se u trenu mogu osjetiti i zasto sam ja ona cura u tramu ili knjiznici koja roni suze, neki isto to prozivljaaju pa znaju da je lako reci "bit ce dobro" a teze je sve sto ove situacije nose. K tome treba dodat da drugi u moje ime planiraju kad cu na kavu ili djir do grada jer im tako pase i redaju se opaske "ma kakvi ispiti?" jer im nije jasno da sam u dubokom zaostatku za vecinom i da je sad vrijeme za borbe s vjetrenjacama. K tome treba dodat ..
da koliko god sretna bila, ocito je stres prevelik jer ili premalo spavam ili previse spavam ili premalo jedem ili previse jedem. U cem je onda ta sreca?
"Nije sve tako lose" i pomisao da bi moglo biti gore prepustam se nasmijavanju s cinjenicom kako se drugi dogovaraju samnom o mom neslobodnom vremenu.Uh.
Kej ispisuje retke u potrazi za odgovorima. U svemu je volja glavna a trud ce se isplatit.
Snagu svog tijela i duha ne moze pokazati za dana medju ljudima koji ne razumiju da postoje i kod najhrabrijih trenutne slabosti a i vodjena je onom :
"Smij se i svi ce se smijati s tobom. Placi i plakat ces sam" (Wheeler Wilcow)
autor: Spy_Kate
Kej gleda zivot kroz ruzicaste naocale vjecno nataknute jer :
"Ne zna zivjeti tko se ne zna pretvarati" (latinska)
Kej voli putovati mislima, ulicama, gradovima i razlicitim svijetovima i drzati se one :
"Pokazi put onomu koji luta" (latinska)
autor: Kej
Kej je uvijek budna i budna sanja :
"Pravi umjetnici života ne žive dulje,ali žive više." (N.N)
Vjeciti grad u kojem su koracali a nada se Kej da ce se i u njega vratiti.. jer svi putevi vode k njemu.. i on ce ostat Kejina vjecna ljubav bas zato sto je Nedostizni..
