0:00
|
Tri nule i novi je dan, danas je zakazan povratak u Velegrad. Dok ce neki krstariti cestom uzivajuci za volanom(prepoznat ce se), ja cu biti putnik u autobusu.. kao i uvijek, style : standard! Nisam sretna sto dizem sidro i odlazim tamo gdje moram biti i vec mi sad suze oci iako cu tek za 10h mahati Areni! TEK..VEC! Zar vec idem? Cini mi se kao da sam pred koji sat stigla u ovaj stan koji je tada bio prazan, a sad pun duhom i toplinom. Doma je ipak najtoplije, koliko god u Velegradu imala priliku biti svoja i vrsit kontrolu nad sobom, uvijek me na povratku uzasavaju hladnoce i samoca. Danas posebice, kad vladaju ledare od temperatura a moje je grijanje na plin. Progutat cu ujutro onu istu tesku knedlu koju uvijek i gutam na odlasku, tuzna sto masem onima koji mi pruzaju sve a ja vracam nista. Autobus ce kretati, muzike nece biti jer je mp3 bez slusalica i negdje u ladici, vrtiti cu se i stipat samo da shvatim da nije san jer ja IDEM! U posljednje dvije godine imam osjecaj kao da odlazim i da je to posljednji put da cu svojima mahati..valjda necu.. zelim jos dugo mahati i mahati! A onda.. moj rejzer od osmijeha nataknut cu visoko da zarezem svo sivilo Velegrada, dat si ogromnu kolicinu adrenaline, udahnut slobodu i sve ono sto sam primila i dala u stotinama sms-ova glasno i reci! Necu vikat, nisam toliko u strahu. Glasno cu saptati i gledati plave oci kako se sjaje, zbunit cu Frajera i kako god bilo daljina nece biti izlika da cuje kako se slatko smijem. Dati cu mu poljubac kakav ce pamtit i bit ce petak u 0:00 nadam se |
