truditi se..

30.12.2008., utorak

mahnimo 2008.

Mislila sam da ce ovo biti iznimna godina i bila je. Jos jedan dan cemo izgurati i mahnuti joj zeleci da naredna godina ne bude iznimna samo reda radi vec i pracena srecom.

Zazeljela sam Nedostiznom rec da mi stane dah kad ga vidim. Pri prvom susretu nisam uspjela. U veljaci je zapocelo nase intenzivno druzenje koje je iz "tu-i-tamo kava" preslo u 24h suzivota s njim. Stajati na par centimetara od njega, raditi i jednostavno gledati kako nam se zivot preklapa bilo je tesko. Jednu vecer je otisao spavati dok sam ja odradjivala svoj dio posla i dozivjela sam da je morao otvoriti oci da vidi dal sam jos uvijek prisutna. Nisam mu rekla.

U ozujku sam vec posjetila Rim i naravno sa Nedostiznim. Putovanje je bilo ocaravajuce u pogledu njega i zavrsilo je nasom romanticnom vecerom ali je bilo naporno drustvo i naporna ocekivanja sto cu i kad napraviti.Nisam mu rekla.

U travnju sam vec avanturisticki pohodila Turskom, ostala ocarana Istanbulom i obecala se vratiti u taj grad i vratiti tim ljudima koje sam tamo upoznala. Vidjela sam i dozivjela neko novo iskustvo, postala bogatija i snaznija. Htjela sam mu rec, nije mi dao priliku.

U svibnju sam s Nedostiznim zeljela u Berlin. Nisam otisla. Nakon toga su nasi kontakti postali sve rijedji.

U lipnju sam vec osjecala neku zaljubljenost i predala sam se drugom. Drzalo me toliko cvrsto da sam junacki dala 7 ispita. 7! Nakon toga, sms me vratio u stvarnost.

Ljeto je proslo kako je proslo, mlako i bez puno adrenaline, jos manje je bilo izlazaka. Nisam nikud otisla, more sam gledala iz svoje neposredne daljine.

U kolovozu sam vec stupila nogom u Velegrad i zaljubila se do usiju u treceg, kad sam najmanje htjela i najmanje ocekivala, tada se godina preokrenula naglavacke. Majka je pocela odlaziti na snimanja i lose se pisalo, ja sam ispite pocela padati.. nisam se pomakla..

Nadala sam se da cu u ovoj godini skociti ispod dvoznamenkastog broja ispita. Nisam uspjela. Nadala sam sam se da ce majcino zdravlje biti bolje i da ce nam napokon u obitelji svima krenuti. Nije krenulo. Dapace, onesvijestila sam se, srce me pocelo podsjecat na stres, majka eto nije dobro.

No, unatoc svemu.. jos je jedan dan i mahnuti cu toj 2008.godini. Pozeljet cu svima sve najbolje i necu si vise dati zadatke koje moram. Nema vise planova koje necu ispuniti i zelja koje ne mogu ostvariti. Sve je ovo zivot i pred nama je NOVA GODINA!

kisses

- 14:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.12.2008., nedjelja

mladi grinch

Ne znam tren kad sam pozeljela postati mladi grinch i ukrast Bozic svima, zelja mi je bila da ovo bude izniman Bozic za sve moje ukucane. No, nisam mogla slutiti da cu pocistiti po stanu, izvaditi bor, sloziti cvijetni aranzman i da cu docekat sirokog osmijeha roditelje a tren kasnije zaplakat.

Film se zavrtio ispocetka, rak je tu, kemo su vec pocele. Sto rec i cemu se nadat? Gdje crpit energiju i ono najgore gdje ce se naci novci koji ce trebati? Mozemo li mi to sve ispocetka? Vrtlog pitanja i jednostavno nema odgovora, svaki dan je novi pocetak i svaka vecer novi kraj, bez planova i laznih obecanja.

Bila sam na polnocki i prepustila duh. Svoj pogled sam izgubila na kamenom stupu. Nakon nekog vremena red ljudi se kretao po Hostiju i iza tog stupa provirio je Onaj na kojeg sam cijelu tu vecer mislila. Na kraju mise, susreli smo se pogledom i naklonili se, rijeci su bile suvisne.

Nakon polnocke izlazak medju ljude i ponovno prisjecanje koliko je onih koji nesto zele glumit. Jedan slucajan pogled i susret sa ocima koje se smiju. Pozeljela sam ga upoznat tog istog trena, pruzit ruku i reci mu to. Zaustavila sam se na toj misli, primjetio me i to je dovoljno. Potom drugi slucajni pogled i susret sa deckom koji je ozbiljan a mlad. I njemu sam pozeljela pruzit ruku al samo da mu kazem da je izniman.

Bozic, u mom domu sjetan i napet. Majka je dijete koje se boji i ne prihvaca kad se za nesto kaze ne, popustamo joj na svakom koraku. Obilje hrane i u trenu sam postala mladi grinch, onaj koji je otvorio sve cokolade, sve kolace, sve kekse i pojeo ih redom bez pitanja dal smije ili dal bi to podijelio s ukucanima. Vecer je provedena u drustvu, pomalo veselo al opet sjetno do jednog trena, trena u kojem samo se opet srela sa ocima koje se smiju. Mogla sam znat, a nisam, te oci zapravo ja znam. Otkrila sam kome pripadaju al jos uvijek ga nisam upoznala..stajali smo jedno pored drugog, izmijenili par rijeci i sad iscekujem nas ponovni slucajni susret.

Istu vecer, masem ljudima redom i redom me ne prepoznaju. Sto kosa, sto po nekima drugo tijelo i vise ne licim na sebe a zapravo ista sam ona buckasta djevojcica koja se eto uspjela prodati za dvadesetogodisnjakinju i koje je dete od 21 pratilo 2h da bi ju upoznalo. Istu vecer, onaj sa polnocke mi govori da sam predivna, zgodna i da sto sam do sad cekala da promijenim frizuru? Nas razgovor ostao je nedovrsen..kao i svi nasi dosadasnji razgovori i prilike da iskoristimo komplimente jedan protiv drugog.

Eto.. mladi grinch.. nije pokvario sve, osmijeh je idalje na licu, pogledom trazim one oci koje se smiju i duboko se nadam da je svima vama ovaj period godine vesel i da se spremate za onaj 31. kad ce biti najludja noc u Staroj godini i najludje jutro u Novoj!

Viva la 2009 kako vec pise na kalendaru kluba u koji volim navratiti i veseliti se kao mladi grinch ili kao stara koka ;-)

- 02:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.12.2008., ponedjeljak

zarko crvena usta

Oduvijek sam htjela imati usne nasminkane izrazito crvenim ruzem. Osisana kao deblja kopija Vicky aka Beckham, u iscekivanju filma "Sam u kuci" i cinjenice da sam fakat ovaj Bozic sama doma bez bora i kolaca (lazem - pun mi stan cokolada, panettonea i da ne govorim cega), zavirila sam u jednu od majcinih torbica. Malo Chanela, malo Le Clerca, Clarinsa i ne znam cega ne.. iskombinirala sam bar 4 nijanse i sad stojim pred kompom i strah me pogledat se u ogledalo. Pa zasto? Oduvijek sam htjela ta zarko crvena strastvena usta? Bas sam dijete.

No, ima i vece djece od mene. Uvjerila sam se to posljednjih dana a i naucila sam stosta. Vazno je s muskarcima igrati musku igru.

Upoznala sam njega i bila brutalno iskrena : frajer kakvog sam cekala cijelog zivota ili mozda uoblicena slika onog kakav meni treba. Mozda sam naivna al dojam je takav jer koja nebi kraj sebe onog koji je slobodan i pun interesa? Svaka. No, par dana veselja i eto sumnje. Nije bilo druge nego u subotu otici van i druzit se sa Jackom, dobrim drugom aka Danielsom! Kako to biva, uvijek se dogodi da u veselju se dogode jos veselije situacije. Poput? Sretanje covjeka prema kojem ocito moji osjecaji nisu isceznuli i ignoriranje njega istog zbog prijatelja kojeg zbilja dugo nisam vidjela. Good looking frend i malo zavodnickog plesa vodio je opet do mojih zarko crvenih usni. Ignorirala sam i to jer ipak, koji metar dalje stajao je moj Nedostizni junak a ja sam bila djevojcica sto skakuce i stipa frendicu i govori "Ne znam sto sad, trebam li otici, poljubiti ga sto? luda sam". Naravno i on se igrao igrica, malo je kidao nalijevo malo nadesno i nakraju me dosao pozdraviti i poljubiti. Ne, ne u usta ona zarko crvena vec u obraz al nije to bio poljubac ovlas..zastao je. Nisam se mogla otrgnut tom trenutku i ostala sam nijemo stajat a kasnije i pijana slat sms da ga zelim dostici gdje god je otisao.

Nedjelja je bila mamurna i sokantna. Moji su iznenada napustili nas mali grad i prilikom prelaska granice se javili "Greva" ili vam jos jednom bolnica. Ne znaju kad se ni kako vracaju a mene tuga obuzela sto cu u ovo najljepse doba godine biti sama. Sama, kao sam u kuci i Macaulay.

Nisam nista spavala buduci mi Frajer nije dao ikakav znak da me zeli vidjet, sto me rastuzilo. Nisam nista spavala od briga ali i zelje da se spakiram i cim ranije odem iz Metropole i pustim sve negativne osjecaje. Taman sjela u bus, nakon sati trcanja, stize poruka. Frajer, naravno i njegovo razocarenje jer sam otisla bez da sam se javila. Hm..dobro. Cijeli dan sam provela u nekom pokretu i hrani, cini mi se da sam danas pojela delicija za cijeli tjedan i to valjda nesvijesno jer znam da bi me roditelji inace kudili. Brat me izveo u restoran i proveli smo neko vrijeme zajedno. Baka bi htjela kuhati mi ruckove i vecere a valjda sam posljednjeg puta na nekom obroku kod nje bila kad je pred 9 god deda umro. A onda, opet Frajer i kroz chat saznanje da ja moram otic iz Metropole da bi mi se dalo do znanja sto se od mene zeli?! Ni pola sata kasnije, poziv od Nedostiznog. Isprva nelagoda jer mu je ocito subota u dubokom mraku a onda i cinjenica da me se sjetio i da sam mu zafalila i da me bas sad htio cut.

Zarko crvena usta su morala napustit Metropolu da bi sad mogla izustiti "Ah znala sam!" hehe

- 20:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.12.2008., nedjelja

bili smo djeca, ostala su djeca..

Vratio se osmijeh i vratila se nada, vratila se toplina i vani se sprema snijeg. Probudilo se dijete u meni, ono isto koje je palo u vrecu s brasnom i danas se ponasa kao da je takvo. Mora da sam dobrano lupila glavom kad gledam na sve tako naopako i da mi to majka stalno spominje.

Naravno da je nada izostala sto se tice skripte koja lezi tu pored, nekako vjerujem u to da sto god se dogodilo ujutro bit cu sretna jer poraz ili prolaz ce biti tek nova zgoda.

Ono cemu se svakako vise radujem da cu nakon te zgode bar spavati jer ne sjecam se kad sam spavala manje nego sad. Odem u krevet, vrtim se neko vrijeme,uspijem i zaspat pa se probudim kako u snu govorim. Radije cu budna sanjat da sam dio nekih drugih zivotnih prilika a ne ovih sadasnjih i svjesna da moji pokusaji da uspijem nisu izostali.

Agonija, moje strpljenje, nemir i tolerancija su zauvijek prekinute. Hedonisticki sam se prepustila da sve sto je kulminiralo i izadje iz mene, oslobodila sam se i pruzila ruku uzitku topljene cokolade u ustima, prepustila muzici i pokretu, u velu dima cigarete izbacila bijes.

Sad sam opet ja, nakon toliko vremena potrosenog na trud da shvatim i prihvatim, oprostim. Oprostila sam sve, zato i jesam s osmjehom na licu..

Kako bi moj otac rekao "Ljubavi ce uvijek biti dok je nas.." i vise mi nije zao.

Bili smo djeca i ostala su djeca koja ce uci samnom u igru zvanu "Moj zivot", stoga osmijehom dalje!

- 23:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.12.2008., srijeda

poruke strancu..

Posljednjih dana sam tuzna, ocajna, sama, neshvacena i ljuta. Sto sam ono sve? Sve sam.

Bezobzirna i bezobrazna ali i spremna da me se uvjeri da sam losa osoba. Mozda i jesam losa ali nismo li svi u neku ruku losi? Nikad nisam bila sebicna osim pred panikom i pressingom obaveza. Cijenim sve: i zivot kao takav i adrenalinu koju nosi i lude izlaske i nezaboravnu zabavu ali i potrebu za radom i disciplinom, za prioritetima, obavezama i mogucnostima..

Danas, prvi dan nakon dugo vremena, sam uspjela ustati odmorna i zeljna pokreta, zeljna muzike i plesa. Zasto? Ne mogu zivjeti u oklopu i stidjet se svog jada, imam i dostojanstvo i zelim ga pokazat.

Ljubav nije presusila, pritisce srce i neda mu mira. Nisam indiferentna i boli me. Niz mojih pogresnih koraka i niz Njegovih losih rijeci i postupaka dovele su me do ovog..da to ne mogu rec. Ne mogu, ne zelim dati dojam da sam kuja i da me vise vesele poruke pune lijepih misli i podrske sto pronalazim u inboxu. Zar je moguce da smo mi idalje stranci? Zar je moguce da me vesele poruke strancima?

Nadala sam se da ce mi ovo biti najljepse doba godine.. nadala. Pretvorila sam ovo sve u najteze doba godine puno losih vibracija. Ne znam sto da radim, ne znam ni sto zelim.. znam samo da ispisujem poruke strancu..

- 22:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>