Iz Bolivije Krešimir Raguž/Sutra
Foto: Krešimir Raguž, agencije
Latinskom Amerikom šire se režimi koje hrane nafta i koka.Prvi im je udarac zadan u Venezueli gdje je propao Chavezov referendum. Bolivija bi iduća mogla pokazati zube. Ondje pobunu protiv neokomunizma vodi sin bračkog težaka.
U predgrađu glavnoga bolivijskoga grada La Paza nekoliko je lokalnih Indijanaca Aymara prošlog tjedna uhvatilo dva psa, svezalo ih za drvo, pričekalo dolazak lokalnih novinara i uz glasno odobravanje publike životinje pred kamerama sasjeklo mačetama.
Prije toga jednom od njih nadjenuli su ime Branko. Nisu ga slučajno odabrali. Ljudi koji na Andama žive vrlo sličnim životom kao i njihovi davni preci, jednostavno su poslušali svojeg predsjednika Eva Moralesa. A on već neko vrijeme kao glavnog neprijatelja komunizma, slobode i prosperiteta za potlačene Indijance, navodi ime Branka Marinkovića.
Sin političkog emigranta s otoka Brača na udaru bolivijskog predsjednika nije se našao zbog svojeg porijekla iako iz La Paza posljednjih dana stižu medijske konstrukcije o Hrvatima koji žele balkanizirati Boliviju. Državni neprijatelj broj jedan postao je otkad je početkom 2007. izabran na čelo Građanskog vijeća Santa Cruza de la Sierre, glavnoga grada istoimene istočne bolivijske pokrajine.
S pozicije na kojoj se našao odmah je počeo zagovarati autonomiju te regije od ostatka zemlje. Kao jedan od najbogatijih ljudi u Boliviji Marinković je ionako Moralesov klasni neprijatelj.
Paralelno s nelegalnim izglasavanjem novog ustava Bolivije, koji je Morales organizirao uz pomoć mahom nepismenih Indijanaca iz svojeg plemena Aymara, Marinković je svoju inicijativu za autonomiju Santa Cruza i još pet istočnih pokrajina doveo gotovo do realizacije. Danas će obje strane proglasiti svoje nove ustave. Bolivija se ovih dana našla pred raspadom i mogućim građanskim ratom. Glavni je akter nove revolucije postao Hrvat.
Kako se ova priča zbiva u Latinskoj Americi, gdje su strast i impulzivnost jedni od glavnih pokretača događaja, malobrojna hrvatska zajednica ondje se svakako ne osjeća ugodno dok sluša Moralesa koji ih naziva žoharima i psima.
U današnjoj Boliviji, zbog Marinkovića i još nekoliko bogatijih obitelji, upravo su Hrvati postali ti neprijatelji.
Kad sam ga prije nekoliko dana prvi put susreo na Plazi 24 de Septiembre u Santa Cruzu de la Sierri, pred mene je izašao markantan muškarac 40-ih godina, uglađen i odlučan. Zagrmio je prema masi koja je počela skandirati. Oslovljavali su ga kao novog predsjednika (El Presidente), a on je očito uživao u tome.
Odmah nakon što se smirila pomutnja, koju je kontrolirao u maniri suverenog vođe, obratio mi se na besprijekornom hrvatskome. Objasnio je da ne pričamo pred drugima na materinjem jeziku jer ne želi biti prozivan strancem u zemlji u kojoj se rodio i koju jedinu smatra domovinom.
- Osjećam se kao Bolivijac. Poštujem hrvatske, bračke korijene svojega oca Silvija, ali ovo je moja domovina - predstavio se te ponudio da prošećemo trgom. Njegovi osobni razlozi borbe protiv Eva Moralesa više su ekonomske, nego političke naravi. Nije ih teško shvatiti. Marinkovići su jedna od najmoćnijih bolivijskih obitelji.
Otkad se sredinom prošlog stoljeća njegov otac s Brača doselio u Boliviju, njihova se loza na društvenoj ljestvici popela do samog vrha. Vlasnici su 40 milijuna kvadrata zemljišta, 15.000 grla stoke, tvornicu ulja Industrias Oleaginosas i udio u jakoj lokalnoj banci Banco Economico. Samo ta tvornica ostvaruje godišnji promet od više od 100 milijuna dolara. Nakon očeve smrti Branko Marinković prije nekoliko godina, uz sestre Jasminku i Tatjanu, naslijedio je cijelo to poslovno carstvo.
‘Ne želimo ničiju pomoć jer bismo poslije mogli biti dužni. Kada me zovu, na primjer Amerikanci, uopće im se ne javljam na telefon’
Sada se upustio u borbu za koju zna da osim slave možda može donijeti i propast.
Uz zvuke petardi, ispod spomenika Ignasiu Warnesu, bolivijskom osloboditelju od Španjolaca, između crkve i gradske vijećnice, stotine Marinkovićevih pristaša na nogama su 24 sata na dan. Već tjedan dana štrajkaju glađu u šatorima koje su ondje podignuli.
Marinković također gladuje i odlučan je ne napustiti trg prije no što ostvari svoj cilj. Morales, pak, tvrdi da je naoružao gerilu i sprema se za rat. Dok smo se šetali ulicama pregrijanoga kolonijalnoga grada neprestano je odzvanjalo skandiranje autonomiji i demokraciji.
Na čuđenje brojnih “backpackera” sa zapada koji očito nisu čuli vijesti, pa Boliviju još doživljavaju isključivo kao zemlju jeftinog seksa i još jeftinijeg kokaina, svakog sata raste broj prosvjednika. I sve su glasniji.
Kako bih shvatio situaciju u njegovoj zemlji, Marinković mi je ponudio da ostanem na trgu i tako iz prve ruke promatram jednu, za Južnu Ameriku tako tipičnu političku revoluciju koja u svakom trenutku može eksplodirati. Pritom mi je i veoma jasno stavio do znanja da je za njegovu borbu i cilj kojemu teži zanimljivo jedino ono što će sutra ujutro ugledati u bolivijskim novinama i na televiziji.
Svako je pero na tom zabačenom mjestu dobrodošlo, posebice jer je svjestan da njegova osnovna poruka na zapadu odlično zvuči.
- Osim borbe za autonomiju, ja se danas borim protiv sve agresivnijeg komunizma. Nemam problema s Evom Moralesom kao predsjednikom Indijancem, ali imam s njegovom agresivnom ideologijom koju potpomažu predsjednici Venezuele Hugo Chavez i Kube Fidel Castro. Protivim se nacionalizaciji i agrarnoj reformi te politici koja je u Boliviji izazvala velike ekonomske probleme - kaže Marinković. Prema njegovim riječima, u Boliviji danas postoje dva svijeta i podjela među njima nameće se sama od sebe.
Razdor među Altiplanom, andskim dijelom Bolivije koji naseljavaju Indijanci i pokrajinama Santa Cruz, Tarija, Chuquisaca, Beni, Pando i Chochabamba počeo je rasti kada je Evo Morales 2005. izabran za predsjednika.
Pobjeda koju su mu osigurali Indijanci izazvala je trenutačan zahtjev za autonomijom istočnih pokrajina, što je i izglasano na lanjskom referendumu. I dok se bogati istok borio za samostalnost, Morales je već bio započeo ostvarivati svoj naum stvaranja komunističke države.
Sredinom 2006. počeo je nacionalizaciju plinskih postrojenja, u čemu je Bolivija druga po snazi na cijelom kontinetu. Poslao je vojsku na platforme brazilskog Petrobrasa, Exxon Mobilea i francuskog Totala. Rekao je da tako onemogućuje krađu nacionalnog blaga, ali je pritom otjerao ulagače i izazvao krizu.
Na kraju su te tvrke prihvatile ultimatum i potpisale nove ugovore s Bolivijom, ali istodobno su prestale ulagati pa su tako uzdrmale ionako krhko gospodarstvo koje se, prema podacima CIA-e, u jednoj svojoj osmini temelji na proizvodnji kokaina. Ubrzo nakon toga Morales je započeo provoditi i zemljišnu reformu. Tada se na udaru našao i sam Marinković. Iako su pokušali, Moralesovi utjerivači nisu mu uspjeli oduzeti ranč Lagunu Corason u području Guarayos.
Kada su glasovali za predsjednika zemlje, Indijanci vjerojatno nisu znali da pod krinkom borbe za njihova prava on namjerava odigrati i važnu političku ulogu. Tako su postali prvoborci novoga latinoameričkog komunizma, ideje koju nitko od njih vjerojatno ni načelno ne poznaje, a koja se u ostatku svijeta počela urušavati još 1989. zajedno s Berlinskim zidom.
No, gledano s Anda, svijet izgleda potpuno drugačije. Većina ljudi iz plemena Aymara i Quechua živi u krajnjem siromaštvu, tolikom da zapravo i nemaju što izgubiti. Njima posljednjih 500 godina baš i nije donijelo bitne promjene. Promjena je te ljude zaobišla u najširem luku. Ljama je još uvijek ljama. Bijeda je bijeda.
Samo je sveta biljka koka, od pamtivijeka korištena za lakše podnošenje nadmorskih visina na kojima žive, u međuvremenu postala baza za proizvodnju kokaina. Pritom je, naravno, donijela i neki novac na obronke Anda, ali, naravno, ne većini, običnim ljudima.
Drugi dan, kada sam došao do Marinkovićeva šatora na trgu, on se doimao već izmučen od štrajka glađu. Bio je tiši, no još vrlo glasan kada bi uzeo mikrofon u ruke kako bi se obratio prosvjednicima.
Toga je dana u andskom gradu Oruro bio sazvan parlament, a Morales je na njegovo zasjedanje dopustio dolazak samo zastupnicima svoje partije MAS (Pokret prema socijalizmu). U samo jednoj noći izglasali su 408 novih ustavnih zakona. Marinković je cijelu predstavu gledao na televiziji. Bio je zabrinut, ali i sretan. Moralesova ga je farsa dovela korak do autonomije.
- Kakva je ovo predstava! Pa da se ovo događa u 21. stoljeću...nevjerojatno. Evo rastura ovu zemlju. Mi želimo samo autonomiju, ali ovo što on radi vodi u raspad Bolivije... - nabrajao je kada je čuo o čemu se i na koji način u Oruru priča. Ona teorija o dvije Bolivije postala je još jasnija. Marinković je čak i u šatoru, kao i ostali prosvjednici, imao televizor i WiFi internet. Oruro je nudio slike iz nekog drugog vremena.
Toga je dana u gradu Oruro bio sazvan parlament, a Morales je dolazak na njegovo zasjedanje dopustio samo zastupnicima svoje partije
Oko zgrade u kojoj se održavala skupština okupili su se rudari čija je zadaća bila spriječiti moguće nemire koji su zbog istog razloga prije dva tjedna izbili u gradu Sucreu.
Tada je ubijeno troje ljudi, ustav nije izglasan, a kako bi spriječili jednak scenarij, rudari su u Oruru bacali eksploziv na svakoga tko bi se nenajavljen približio parlamentarcima. Njih 153, iako je to proceduralno nedovoljan broj, izveli su manevar i odmah na početku zasjedanja i izglasali zakon prema kojemu je za promjenu ustava po novom dovoljna dvotrećinska većina, ali samo od okupljenih zastupnika.
Naravno, gotovo nitko od prave oporbe u Oruro nije bio pozvan, a i da jest, onamo ne bi smio doći. Rudari su, naime, uoči zasjedanja navodno dobili fotografije svih nepoželjnih. Da se netko od tih ljudi usudio prići “pravovjernim” Moralesovim zastupnicima, krv bi opet bila prolivena, bez ikakve sumnje.
Oni koji su u dvoranu sveučilišta ipak ušli, uglavnom su bili Ayamara Indijanci, ljudi iz istog plemena kao i Morales te članovi njegove partije. Nacrt ustava, reći će legalisti, dobili su prekasno, odnosno na samom ulazu u privremeni parlament, izmješten iz oporbenog Sucrea. Onaj tko poznaje njihov profil, čak ni to neće smatrati presudnim. Naime, većina tih ljudi, nazvanih chole, omotanih vunenim pončima i ukrašenih šeširićima nataknutim na sam vrh glave, potpuno je nepismena.
S obzirom na to da većina zastupnika nije razumjela nijednu od 408 predloženih točaka, jednostavno su digli ruke kada im je za to znak dala predsjednica skupštine, također Indijanka i proizvođačica kokaina, Silvia Lazarte. U stankama između glasanja, ali i spavanja koje je dobar dio njih neprestano sprečavalo u obavljanju važnog posla, zastupnici su u dvorani prepričavali predstavu sa psima od prije nekoliko dana.
Onu u kojoj je jedan od kućnih ljubimaca prije dekapitacije nazvan Branko. Marinković je sve to gledao na TV-u. Nije bio previše uznemiren jer on itekako dobro zna koliko ga mrze Moralesovi Indijanci. On za njih predstavlja sve ono što sami nisu. Uspješan je i bogat, obrazovan u SAD-u i, jednostavno, bijelac. No, žustro je prekinuo iznošenje takvih teza.
- Među nama nema rasizma. Ovdje štrajkaju i lokalni Indijanci. Mi svi zajedno imamo jednak cilj, slobodu za Santa Cruz i demokraciju. Jednostavno, želimo bolji život. Evo, s druge strane, želi, što novim ustavom i dobiva, neograničenu moć. On zapravo uspijeva u onome u čemu njegov politički mentor Hugo Chavez na nedavnom referendumu nije uspio. Dobio je pravo biti predsjednik koliko god dugo želi - objašnjava Marinković.
No, što je s njim samim? Nazivaju ga oligarhom, a takvi uvijek žele i malo službene vlasti i počasti. Ako autonomija urodi odcjepljenjem, je li on zaista mogući predsjednik države koja tek treba dosanjati svoju zastavu pred UN-ovom zgradom na East Riveru.
- Moj je prvi cilj autonomija. Kada je izborimo, možda ću se povući i nastaviti raditi u obiteljskim tvrtkama. Tko to sada zna, rano je. A što se tiče mogućeg odcjepljenja, tek treba vidjeti kako će se stvari razvijati. Za sada ne pričamo o tome, kao ni o funkcijama. Ja sam vođa ovih ljudi i neću ih iznevjeriti - kaže.
- Znam da će neki reći da se ja bojim jer mogu mnogo izgubiti, no uz mene su ovdje u štrajku glađu i ljudi koji se ne bore zbog svog posjeda jer ga nemaju.
Na demonstracijama početkom godine okupili smo milijun ljudi. To se ne može lažirati - dodaje.
Bez obzira na to što ga državni mediji optužuju za kupovinu prosvjednika, činjenica je da se svima njima na spomen imena Eva Moralesa diže kosa na glavi. Ali u zraku je i pitanje što će biti ako autonomija ne zaživi? Je li bijeg u Hrvatsku, čije državljanstvo ima već neko vrijeme, mogućnost o kojoj razmišlja?
- Moj je pokojni otac iz bivše Jugoslavije bježao tako da je sjeo u čamac i otplovio u Italiju. Mi smo borci i zbog toga ne razmišljam na negativan način. Ipak, moram priznati da strahujem za svoju obitelj. Moja supruga Bolivijka i troje djece moja su najveća briga. No, ja se borim za svoj narod i ne mogu sada dići ruke od svega. Naravno da mogu otići van, u Ameriku, gdje sam završio koledž, ili u Hrvatsku.
I ondje mogu biti uspješan i miran, ali to jednostavno ne želim. Idem do kraja, pa što god to značilo - govori. - Vodio sam ih na metke i suzavac, ali nisam stao. Otjerali smo ih u La Paz zajedno s Venezuelancima koji su im avionom dopremili oružje - kaže.
Upravo problem 200-njak navodnih aviona koji su iz Venezuele “drugovima” u Boliviju tijekom ove godine dovukli oružje i novac, a iz Castrove Kube stručnjake za obračun s nepoželjnima, žele komentirati svi u Santa Cruzu. Prema njihovim tvrdnjama, Bolivija je postala poligon za vježbanje radikalne ljevice koja preuzima vlast u Južnoj Americi.
Špijuni su, kako kažu autonomaši, svugdje oko njih. Na pitanje o paravojsci dao je odgovor koji nije zvučao iskreno, ali u slučaju intervencije iz La Pazasve bi ionako uskoro moglo izaći na vidjelo.
- To je izmišljotina. Nisam na čelu neke navodne vojske Santa Cruza jer ona ne postoji. No, ako nas napadnu, u što ipak ne vjerujem, bježat će iz našega grada. To vam jamčim - najavio je. Ipak, u Santa Cruzu teško je ne zamijetiti potpuno odsustvo državne policije. Pomalo je ipak u grču kad se govori o mogućem obračunu. Jedva je dočekao da se prebacimo na razgovor o ekonomiji. - Evo je uništio nacionalnu ekonomiju.
U samo jednoj noći izglasali su 408 novih ustavnih zakona. Marinković je sve gledao na televiziji. Bio je zabrinut, ali i sretan, korak do autonomije
Došao je na vlast kad su stvari počele kretati na bolje, ali je u dvije godine sve to urušio. Jedini cjevovod koji imamo, onaj prema Brazilu, već je poluprazan. Njegovi ljudi u Altiplanu ionako ništa ne pridonose u državnu blagajnu, a dosad smo je najčešće punili samo mi. Na kraju svi ispaštaju dok on dobiva nagrade od Huga Chaveza za širenje otpora, njima obojici, omraženom američkom imperijalizmu - kaže.
Hoće li se zato Santa Cruz upravo Moralesovim moćnim protivnicima obratiti za pomoć?
- Ne želimo ničiju pomoć jer bismo poslije mogli biti dužni. Kada me zovu, na primjer Amerikanci, uopće im se ne javljam na telefon. Uostalom, nije li logično da prvi, ako to bude potrebno, reagiraju naši susjedi - zaključuje Marinković.
S druge strane, priznao on to ili ne, činjenica je da su oči i uši Washingtona itekako okrenute prema Boliviji. Toga su dana iz grada počeli bježati i neumorni “backpackeri”. Malo reportera smjestilo se pod vežom restorana Lorca, tik do sve veće mase prosvjednika na trgu. I oni razmišljaju o tome da će možda morati u izbjeglištvo. To bi ih ubilo kažu, ne znaju za ništa drugo nego za domovinu. ý
Možda je i Evo sin Hrvata
Među Hrvatima u Boliviji prepričava se prilično nevjerojatna priča prema kojoj je Evo Morales zapravo nepriznati sin jednoga našeg čovjeka.
Iako su, prema službenoj verziji, kao njegovi roditelji navedeni Dionisio Morales Choque i Marie Mamani, seljaci iz plemena Aymara, ona druga spominje Hrvata pod imenom Ivo Dobronić.
Kod njega u Cochabambi navodno je kao sluškinja radila Moralesova majka, a nakon što joj je gazda napravio dijete, izbacio ju je na ulicu.
Kada se razmisli o izgledu Eva Moralesa, zaista je teško povjerovati u ovu priču, no zagovornici navedene teorije imaju i nešto što zovu argumentom.
- Evo nije nikakvo indijansko ime i nitko osim njega se tako ne zove. Evo u ovom slučaju dolazi od Ivo - zabavljaju se zlobno.
