|
Danasnji zivot je sve samo ne dobar. Ljudi su pokvareni pa tako je i svijet postao pokvareno mjesto. Covjek ocekuje svasta od drugih ljudi. Od svoje obitelji pak ocekuje ljubav, potporu, razumjevanje. Na zalost, to se isto promjenilo. U danasnje vrijeme krv kao da je voda postala ljudima. Nitko ne mari za svoje, ljubomorni su kad netko ima vise od njih pa makar to bila vlastita obitelj. Ne znam kad je sve skrenulo s pravog puta. Pitam se dali smo ikad bili na pravom putu ili smo se samo zavaravali. Cudim se kako danas ima svakakvih majki. One uopce ne mare za svoju djecu. Bitno da je njima dobro. Ali kladim se da se nadaju da ce upravo to "lose" dijete, jednog dana, kad ostare, voditi racuna o njima. Nedavno sam imala jako lose iskustvo sa mamom mog dragog. Ona je jedna od onih osoba koja misli da sve zna, da je ona najpametnija, da uvijek mora biti po njenom, ona mora o svemu odlucivati. Poznato? Sve je vise i vise takvih ljudi. Ispocetka nisam znala kakva je. Ona je osoba koju je na prvi pogled tesko prokuziti. To sam rekla svom dragom a on je rekao da je svjestan toga i da niti on ne moze nikad uistinu procjeniti kakva je i da mu to erovala mom dragom kad mi je to rekao. Mislila sam da pretjeruje. Malo-pomalo pocela sam uviđati da je imao pravo. Sve sta je ikad napravila za njega svako toliko "nabacuje na nos". Zar je to majka? Zar majka mora nabacivat svom vlastitom djetetu, svojoj krvi sta je sve ucinila za njega? Meni je to potpuno besmisleno. Majka bi sve sta je u njenoj moci trebala uciniti za svoje djete, pa i vise od toga. Pod uvjetom da to nikad ne predbacuje, naravno. Moj dragi je bio malo dijete kad su mu se roditelji razveli. Do tada je sve islo kako treba. A od tada se sve raspalo. Ostao je ziviti s mamom. A ona je cesto imala vecih prioriteta od njega. To njega jos dandanas jako boli. Znam da ga pogađa. A na sve to jedino sta ona ima reci da nedaj Boze nikome ono sta je ona prozivljavala. A od rastave ga je skoro potpuno zanemarivala. Nema sance da ce to ona ikad priznati. Ona je "sve" dala za njega. Ja se divim svom dragom kako je jos uvijek dobar prema svojoj mami, unatoc tome sto ga je dosta razocarala i dosta unistila zivot nekim svojim "savjetima". Da je netko drugi na njegovom mjestu ne bi vise uopce mario za nju. Njoj su drugi muskarci u njenom zivotu koje je imala poslije njegovog tate uvijek bili vazniji od njega. Pa cak i sad, drugi muz kojeg ima, vazniji joj je od njenog vlastitog sina. Ja ne mogu vjerovati svojim ocima. Znam da je sve u zivotu moguce, ali ipak i dalje postoje stvari koje me zapanjuju. Pogotovo nesto ovakvo. Ja nikad ne bi mogla braniti muza, koji uopce nije otac moga djeteta vise od mog vlastitog djeteta. Meni je to nepojmljivo! A ona to radi, konstantno, iz dana u dan. Kad god dođe do nekog nesporazuma, uvijek je na njegovoj strani, uvijek ga brani. Nije da se mi svađamo sa njenim muzem, daleko od toga, ali on je jako kompliciran. Cak bi rekla da je ljubomoran na nju sto ona ima dijete a on nema. Da ima vlastito dijete vidjeli bi kako bi se ponasao prema njemu. Daleko bolje nego sto se sad ponasa, to sigurno.
Ja ne znam u kakvom mi to svijetu zivimo. Ne shvacam kako tuđi ljudi mogu biti vazniji, bitniji od vlastite krvi. Kad je sve krenulo tako naopako, također ne znam. Umjesto da se brinemo jedni za druge i volimo, prvo svoje pa ostale, mi radimo upravo suprotno. A dali je covjek, koji vlastitu obitelj ne voli kako treba, uopce sposoban voljeti ikoga drugog? Ocito onda ne voli niti sebe kad ne voli ni vlastitu obitelj. Bar je takvo moje misljenje.
Do iduceg pisanja, a ovo je tek uvod...
Ima toga jos.
|
