što kada se probudite i shvatite da to nije san


ne mogu... loše mi je... fizički i psihički... strah me zaklopiti oči, a umor mi ih sklapa...
ne mogu se trgnuti sada... ne mogu, jer ću se ugušiti... iz ruku mi je iskliznula sreća... ili sam ju pustila... ulovila me sjeta... srce mi nema mira jer još joj vidim oči... ne želim izaći... mučim se...
svi vide... nitko ne govori... trebam nekoga... nekoga tko će znati... tko se neće smijati...
kako objasniti da su obične priče nešto puno više...
ona osjeća... znam to... vidim dok me gleda...
ista sjeta… isti pogled kao i dok je otvarala karte… jednu po jednu… iznenađenje, pa očaj…
u snovima još gledam taj pad… život koji je klizio, za rub svijeta se držao…
ne mogu zaboraviti taj smijeh… nije mi želio reći…
tražila sam… željela… samo smijeh… i jedna riječ… naivci…
nismo li to svi?

Photobucket

recite mi da je san
samo još jedna mora
da sutra svanut će dan

želim zaboraviti te trenutke
kao vječnost duge
iako znam da su dio moje muke

suze su mi tekle uz tvoj smijeh
udarala sam se po grudima
zar sam počinila toliki grijeh

želim vrijeme vratit
nikada se ne probuditi
zaboraviti, nikada više patiti

želim reći da doći će i do kraja
da bit će još sunčanih dana
ali znam da je ovo početak pada raja

posljednji put zapalit ću svijeće
izgovoriti riječi k`o i to veče
oboma sudit će nam nebesko vijeće

zaigrajmo igru stariju od svijeta
odlučimo kome ostat će patnja
kome od nas su odbrojena ljeta


†19† Bring Those Roses......To My Grave...


Image Hosted by ImageShack.us

sja li opet svjetlo, ili me to vid vara?


nešto tako sveto, a ipak kleto...
nešto tako nevino, a ipak krvlju okaljano...
nešto tako vječno, a ipak vremenom omeđeno...

ako ću još čekati, sigurno ću past... svaki postupak, riječ i dah ima svoju posljedicu...
to je tako... i za svaki trenutak sreće stići će nas kazna... isplati li se onda?
polja nevinosti davno bila su moj dom... od onda prekrila ih je krv, bol, suze i lom...
sada nadvila se opet sreća, ili barem nada... nestala je kiša, nema više izgubljenih dana
just love
prvi put žalim godine svoje.
žalim što su samo moje,
što su bile bez sreće,
što su bile bez tebe.

žalim što ih nije više,
što dijele nas tolike kiše,
što tvoje srce toliko
duže do mog bije.

mogu li prijeći preko svega
ostavit iza sebe riječi svijeta?
živjet jednom kako treba
prepustit se čarima grijeha?

ljubav je tek riječ,
ništa više.
tek nešto što na komadu
papira piše.

ne tražim sad ljubav od tebe.
nikad ju ni moje srce tražit neće,
ja samo želim
jedan trenutak čiste sreće.

iza svih ovih riječi
pitanje je zašto
je li za žrtvu moju
već prekasno...




†19† Bring Those Roses......To My Grave...


Image Hosted by ImageShack.us

nije bilo tišine koju mi je obećao


mogu li opet pokušati... mogu li zacijeliti, tak tako... i opet se predati... životu i svijetu... ljudima...
izdižem se... iz očaja.. dalje od okova koji su me vezali... mogu li opet gledati...
ali ovaj put vidjeti... i ostati... ne pasti zajedno s tobom... sada kada su već tolike riječi izgovorene sve mi se čini malo nebitinim... kao da je bilo uzalud... kao i kapi rose tako nestaju i moje nade... realnost me grije i shvaćam svoje zablude...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
hladnoća me držala umrtvljenom, nisam imala potrebe disati. lebdjela sam u ništavilu, nesvjesna svijeta. svjetlo je sjalo ispred mene, toplo i privlačno, ali nisam imala želju ići prema njemu. nisam to željela. zatim, jednog dana netko je uhvatio moju ruku i povukao me na površinu. pluća su mi prvi put udahnula, a oči prvi puta vidjele… stajao je iznad mene… slomljen, ali ipak nasmijan. prekrio je moju ranjivost, sakrio moju dušu i naučio gledati. vrijeme je počelo teći, moje srce je naučilo kucati. upoznala sam toplinu koja je bila nešto predivnoga. ali nešto se desilo. moj anđeo me svojim riječima vratio u ledeni grob. suze nisu stajale dok mi nisu novi lijes sazidale. ali tuga je i njega povukla.
zajedno u ljesovima od ledenih suza zaspali smo oboje. ali bio je snažan. moj anđeo se probio iz hladnoće ništavila, probudio iz sna. raširio je krila i spasio neku drugu dušu. mene je ostavio da ležim, zamrznuta, ranjena. opet nisam disala… ali moj duh je letio… putovao svijetom, pratio njega i njegove misli… nije bilo tišine koju mi je obećao dok me spuštao opet u lijes, bio mi je tako blizu, a ipak daleko… njegove oči su me izbjegavale iako su moje samo njega vidjela…
i tako iz dana u dan… godinama… mnogi su rukama i noktima tukli i grebli po mom lijesu… ali nisu dolazili do mene… samo su vidjeli moje lice, kako mirno sniva ispod leda.
a onda je došla prvo ona. sjela je kraj mojeg tijela i gledala… nije tukla, nije vikala, nije željela… samo je gledala… i došlo ih je još… duše su mirno okruživale santu u kojoj sam se krila… i sjale mi. svjetlo se opet pojavilo… toplina je počela otapati led. njihov pogled i mirnoća nastavila je skidati ledenu koprenu s mene… moje tijelo uskoro ležalo je na odru izbušenom od mog lijesa… ali je bilo tiho… bez duše… jer ona je i dalje pratila njega i lutala za njim… ali sada više nije tako… dušu u tijelo je vratio nevin poljubac i nekoliko riječi… one su bile dovoljne da odlede srce koje je snažno udarilo… opet drugi su trebali da ga probude, da krv u meni potaknu… opet je isto kao i prije…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us


†12† Bring Those Roses......To My Grave...


Image Hosted by ImageShack.us

čitam riječi krvlju pisane


čovjek je izgubljen ovdje, sada...
naš život je soba puna zrcala... a svaki odraz je drugačiji... nikada ne znamo kako izgledamo u svim ti zrcalima. a kada se trudimo pronikunuti sve te slike... izgubimo se...
nestanemo u lažnim riječima, sjećanjima, lažnoj tuzi...

i smrt me zove, opet... želi me zagrliti svojim hladnim rukama... povući me u dubine očaja... ali želim reći ne... ovaj put, prvi put... želim reći ne...
kako se može ona nasmiješiti povrijeđena, dok joj srce krvari na rukama tako mogu i ja reći ne...
ustat ću i otići dalje... preko same sebe prijeći... jednom... ne znam kada...
ali kao i ona i ja ću plakati krvave suze, kao i tada, opet ću skrivati otvorene grudi...
samo što ću onda ja držati svoje srce... ja... a ne gospodar očaja...

______ ispucane su mi usne od vjetra koji me šiba, koji je moja muka... jedini cjelov davala mi je smrt... ali neće više... ostat ću i dalje tvoja sjena... živjet ću i dalje... bit ću i dalje negdje blizu, ali počet ću i za sebe živjeti... jednom... tek zato da ovo ne bi ostale samo prazne riječi i bespuču tame moje duše______


Free Image Hosting at www.ImageShack.us


udah je bio dug i bolan. kao da joj je maknut kamen sa srca koji joj nije dao disati, koji ju je gušio. probudila se u svilenoj postelji u nepoznatoj sobi. sve oko nje je bilo više-manje sivo. sivoću je razbijala bjelina posteljine i nekoliko crvenih ruža koje su mamile u središtu sobe. prišla im je i ostala je omamljena njihovi slatkim mirisom. bile su sjajne i boja im se još više isticala u sivilu u kojem se zatekla.
pažljivo je iz kristalne vaze izvukla jednu i prinijela licu. baršunastu mekoću njezinih latica natopila je suza. pogled je skrenula na svoju ruku kojom je držala ružu i vidjela nekoliko kapi krve koje su blistale na njezinom trnu. vratila je ružu u vazu, a prst stavila u usta kako krv ne bi zaprljala ovu sobu u kojoj se našla. krenula je prema masivnim vratima i jednini zvuk koji ju je pratio je bilo šuškanje njezine spavačice. objema rukama obuhvatila je kvake i našla se u plesnoj dvorani. ušla je u sobu i zagledala se u oslikani strop. promatrala je sklad boja koji su tvorili sliku tako živu da je imala osjećaj kao da će svaki čas ti ljudi zaplesati
krenula je natraške i zabila se u zid. tu su maloprije bila vrata
obišla je cijelu sobu, ali nije bilo vrata. zidovi su bili obloženi bijelim drvenim oblogama, a pod je krasio crveni mahagonij. došla je do sredine dvorane i sjela na pod. zbunjenost u njoj je rasla. legla je na leđa i usmjerila pogled prema slici. gledala je mlada lica koja s osmjehom prate zvuk glazbe, starije gospođe koje sjedeći izazivaju više poštovanja nego je ona ikada dosada. gledajući sliku izgubila se u mislima. začula je prekrasnu glazbu, smijuljenje, šuškanje haljina. otvorila je oči i ustuknula korak. cijela dvorana je bila prepuna ljudi koji plešu, sjede, razgovaraju. a ona je stajala sa strane u haljini koja je izmamila uzdah na njezina usta. prišao joj je mladić kojega je bila zapazila na slici i laganim naklonom zamolio ples. ne shvaćajući svoje postupke uzvratila je naklonom i pružila mu ruku. njezina rukavica spojila se s njegovom i uskoro su se stopili u masi učenih koraka. u njegovim rukama je lebdjela i osjećala se zaštićeno. nakon nekog vremena plešući ju je odveo do balkona. svježi zrak joj je godio, iako nije znala odakle balkon. on cijelu večer nije progovorio ni riječi nego je gledao u njezine oči. pažnju joj je odvratio cvrkut ptica i pogled je usmjerila na auto koji je dolazio putem. bio je vedar dan i sva se obradovala te potrčala van. istrčala je van i zagrlila gospođu koja je upravo izlazila iz automobila. bila je u haljini s crnim šeširom i prekorila ju je pogledom. ona se samo odmakne i pomogle vozaču uzeti kovčege. nebo se odjednom naoblačilo i započela je kiša. pogledala se. stajala je u trapericama i svojoj najdražoj majci na asfaltiranom puteljku. znala je gdje je. nekoliko metara odavde nalazilo se groblje. skrenula je za zavoj i ugledala povorku. u njoj su, svi odjeveni u crno, hodali ljudi koje je voljela, s kojima je plakala, za kojima je čeznula. pratila ih je do jednog groba. na križu koji je bio utaknut u zemlju nalazila se njezina fotografija. pala je na koljena i zaplakala. slušala je iskrene riječi koje su dolazile iz srca praćene suzama a trebale su opisati žalost za njom. vrijeme se stopilo i ni sama nije znala koliko dugo je sjedila tamo, na praznom grobu kada je pokraj sebe zapazila dnevnik. dnevnik na čijim je kožnim koricama bilo otisnuto njezino ime. moje ime. tada sam shvatila sve. uvidjela sam igru sudbine. trčala sam kroz svoje živote, kroz one koje sam sama već jednom ispisala. i sada sam gledala kraj još jednog. kraj poglavlja još jedne priče. otvorila sam stranice koje su bile ispisane krvlju i počela pisati novu priču. onu koju sam proživjela i koja još uvijek nema smisla. pitanje je hoće li ga dobiti kada ju završim…


†6† Bring Those Roses......To My Grave...


Image Hosted by ImageShack.us

i slomljeno srce nastavit će kucat


evo mene nakon malo duže stanke...
nakon još jedne smrti.. opet sam se vratila...
ne mogu pustiti... čujete? ne mogu
jer sam preslaba, jer me previše spona veže...
jer me previše riječi progoni... i dalje nastavljam onda u beskraj... pa do kuda ide... alkohol, suze i krv... neka teku... jer ih nema tko zaustaviti...
nisam dovoljno jaka... i pišem to opet... pišem to sada...
proći će još dana prije nego rasvijetli se moja tmina...
____
evo nečega malo čudnoga... još nešto što je nastalo u efektu...
____

da mi je vrijeme vratiti,
pogled skrenuti
nikada te ne vidjeti
nikada u tebe se zaljubiti
nikada zbog tebe plakati

proklinjem te svakog dana
želim te maknuti, zaboraviti
ali srce i dalje ne može
ne zna kako da pusti te
da nestaneš s mojim sjenama

želim te spasiti,
kako mene spasio si ti
želim ti vratit
želim te zagrliti
želim bez tebe nastaviti

sve uspomene su izgorjele
ali u meni još žive
i bole me kao rane nove
bole me kao i riječi tvoje

ne mogu pustit,
još za život se držim
još sjećanjima se hranim
još zbog tvog pogleda
gladak rez ne mogu zarezati

krv je tekla prije tebe
a danas teče zbog tebe
za moj otrov nema lijeka
jedina nada mi je tišina
lijesa


†19† Bring Those Roses......To My Grave...


Image Hosted by ImageShack.us

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



...† Yes/No †...


Opis bloga

ispovjedi jedne izgubljene duše koja traži spas u tamnim noćima...
ovdje pred vas prostirem sebe i sve ono što ja u ovom trenutku jesam...
uživajte u otrovnim riječima mog tamnog srca...

ruže na mom grobu





- duše koje troše svoj dah


ruke spasa...


blacken
dead embrace
poison


...one of the lost ones...

riječima barata, čarolije piše
živi u svijetu vječne kiše
njezine grudi život vole
ali rane na srcu ju bole

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

malo pretjerujem
previše vjerujem
skrivam patnju
tražim bol
na rane si trljam sol
ljubav molim
suza se ne bojim
u sjeni živim
tami se divim

Image Hosted by ImageShack.us


ni sama ne znam što želim
ali i dalje to tražim
...
citat: da i nađeš mr savršenog
i da ti dođe pred vrata... zalupila bi ih
i poslala ga u p.m.- evo koliko sam zapravo slijepa...