Hvalospjev gluposti http://blog.dnevnik.hr/justthepine

srijeda, 21.10.2009.

Polupani lončići

Jutarnji list me u zadnje vrijeme sve više razočarava kao dnevni list koji bi trebao biti ozbiljan. Upravo testiraju granicu do koje se mogu spustiti, a da još uvijek otvaram njihov web. Shvaćam da je pravo govora ustavno zajamčeno pravo i da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Čak dozvoljavam da netko radi neka istraživanja i objavljuje te informacije do kojih je došao istraživanjem, ali onda bi bilo lijepo da se potpiše i da bude spreman na kritiku. Međutim, na prvi članak se nitko nije niti osvrnuo (pa ću ja sada), a na drugi se valjda još nitko nije sjetio (opet ću ja).

Lončić prvi…
Ne tako davno u Jutarnjem je na naslovnici bila vijest kako je razbijen mit o Hrvatima u velikoj anketi koja je provedena na 1000 ispitanika (brojka ne mora sasvim biti točna jer sada je nisam u arhivi mogao pronaći, ali mi zvoni baš ta brojka). Mit je naime, da Hrvati rade previše, da imaju premalo slobodnog vremena i godišnjeg odmora. Ta činjenica je po njima neistinita. Hrvati zarađuju najviše u regiji, Hrvati imaju najviše godišnjeg odmora u Europi, Hrvati imaju puno vremena za svakakve hobije i ine stvari i Hrvati su uglavnom ljenčine (se da iščitati po njima, a to su nam rekli i glavešine EU i kojekakvih drugih organizacija). Naravno, velika i sveobuhvatna anketa je bila potpisana sa Jutarnji list. Ma nemoj!

Idemo malo proanalizirati to na mom primjeru. Moja plaća se nije mijenjala već četiri godine (koliko se sjećam, a možda i više). Iako ne smijem reći kolika je, reći ću da je manja od 4.500kn što je ispod prosjeka (u Nacionalu je objavljeno 21.07.2009. kako je prosječna plaća u RH 5.326kn). Kako smo rekli, moja plaća nije rasla već nekoliko godina, dok su troškovi porasli basnoslovno. Tako sam ja imao hobi koji se zvao strip (bilo smiješno nekom ili ne, ali strip je umjetnost). Skupljao sam Zagora i Texa Willera. Rado sam posjećivao CRŠ i gledao svaki strip koji sam dobio u ruke. S vremenom sam odustao od Zagora zbog financijskih poteškoća. To je bilo prije godinu dana. Sada je spalo na to da jedva kupujem redovni broj Texa koji izlazi svaka dva mjeseca. Ostale edicije nisam kupio od ne znam kada. Dakle, moj hobi je nula bodova. Preteško mi je postalo održavati auto. Kada imate automobil nije stvar samo točiti „juhicu“ u rezervoar nego treba koješta drugo napraviti kroz godinu (npr. platiti porez na motorna vozila, registraciju, tehnički pregled, cestarinu, osiguranje…). Došlo je do toga da sada trebam određenu sumu novaca koja nije prevelika. Čak što više, rekao bi moj frend da mu je to za guzicu obrisati. Ali ja je nemam i još uvijek nisam instalirao grijanje u kući. Godišnji odmor koji imam je ravno 18 dana što je minimum po zakonu o radu (iako bi po svim normalnim pravilima trebao imati barem 24 dana). S tim da mi se u godišnji odmor računa i subota i praznik/blagdan. Gablec i prijevoz mi nisu plaćeni. Ah da…Zaboravio sam. Ni radno vrijeme mi nije 8h niti imam plaćen smjenski rad. A radim i dvokratno po potrebi. Nisam bio na cugi s frendovima ne pamtim od kada. Samo zato jer nemam kako platiti jedan čaj sebi, a di njima pivu ili nekaj drugo. Sada ja pitam te novinare koji su proveli anketu na kome su oni provodili istu. Budimo realni, ja sam još dobro. Koliko ljudi ima u našoj zemlji koji žive na rubu gladi. Koji rade za plaće manje od 2.500kn. i rade po cijele dane da bude stvar gora pa ni u fušu ne mogu zaraditi koju kunu više. Recite vi meni gospodo novinari Jutarnjeg lista jeste li te ljude pitali koliko imaju hobija? Njima je glavna zadaća donijeti doma koricu kruha svome djetetu. Meni se čini da niste jer ste anketirali "Keruma", "Mamića" i kojekakve druge ljude koji imaju plaće preko 20.000kn i koji jednom svojom plaćom pokriju trošak (i još im ostane) instalacije grijanja u mojoj kući. Anketirali ste razne menadžere koji sjede po raznim upravnim odborima i idu svaku zimu na skijanje. Da gospodo novinari. Ti ljudi imaju preko 30 dana godišnjeg odmora, idu na kojekakve ručkove i kave, idu na more i na zimovanje, na razne balete i još stignu tucati sa strane svoje ljubavnice. Ne, nisam ljubomoran na njih, ali ne dozvoljavam da mene proglašavate ljenčinom i neradnikom i kako ja uživam u svim blagodatima ovog života i kako mi treba skresati moja prava. Kako trebam još manje godišnjeg odmora. Vidite gospodo novinari, ja bi vas i te vaše ljude koje ste anketirali (kao i gospodu iz Europe) poslao da radite moj posao 3 mjeseca. Pa bi ja vas pitao imate li previše godišnjeg i preveliku plaću. Ne dozvoljavam da me se zove neradnikom i ljenčinom i to od nekog tko se nije dostojan ni potpisati pod senzacionalnu anketu. To što ste anketirali krivu populaciju ljudi, a jako dobro znate koji je POSTOTAK takvih u RH ste sami krivi. Vi i vaša nesposobnost. A zovete se novinarima.

Lončić drugi…
Ako se ne varam, jučer je u Jutarnjem osvanuo naslov kako je Bolonja propast i krah za studente. Kako će mnogo studenata izgubiti pravo studiranja jer će ponavljati dva puta istu godinu. Kako ovo, kako ono… A ovo je današnji glas naroda u Jutarnjem (barem na webu): „Bolonja uništava naše studente, što će biti s tolikim brojem njih kojima prijeti gubitak prava studiranja? Ružica iz Zagreba“

E pa dragi moji novinari i gospođo Ružice. Moj brat je takva ljenčina za učenje kakve nema po 15km u radijusu oko Samobora. Dobro, možda ima, ali je teška ljenčina. Vidite gospođo Ružice, moj brat je upisao studij (iako nije imao namjeru poslije srednje škole) i to onaj koji ga interesira programom. Onaj koji je smatrao da može završiti (a ne FER) i on je to ZAVRŠIO U ROKU i diplomirao s odličnim. Da! Morao je ići na SVAKO predavanje, morao je pisati česte kolokvije (koji su mu omogućili da ne mora pisati sve ispite nego je ispite dao preko tih kolokvija), morao je učiti, a uspio se i zaposliti uz studij. Neki dan sam pričao s jednim čovjekom čija je kćer upisala ekonomiju. Imala je malih problema u gimnaziji jer nije mogla izgurati treninge plesa i učenje. Malo je šepala. Međutim, kada je upisivala studij znala je što želi i sve je dala u roku. Sada samo mora završiti. Naravno, pomogli su joj kolokviji, pomoglo joj je to što MORA na predavanja. Da… pomogla joj je Bolonja. Da ljudi moji. To Bolonja radi. Sili klince da uče, a ne da studiraju na teret države po devet godina i nekako se izvuku da imaju statuse redovnih studenata. I ja ih znam nekoliko. Još se neki i hvale s tim. Ma sram ih može bit. I njih i njihove roditelje kaj to dopuštaju. SRAMOTA!!! Hoćete vi meni gospođo Ružice reći kaj bi mi trebali napraviti s tim studentima? Da ih gladim perom po guzici? Da im nosim bombonjere i cvijeće na kave umjesto da su na predavanjima. Da im ja platim mogućnost da luftaju guzice i da idu na istu godinu pet puta dok ne bi položili sve ispite? Da se razumijemo, nisu svi studenti takvi. Nisu bili ni prije Bolonje, ali reda mora biti. Kog vraga neki upisuju studij za koji nisu sposobni. I to samo zato da bi bili studenti? Naravno, ova priča ima i drugo naličje, a to je da se neki predmeti jednostavno „ne mogu“ položiti i na njih se ide po nekoliko puta. Vraćaju se prijavnice kako ne bi došlo do odgovaranja pred komisijom i maltretira se studente. S tim se slažem, ali takvih predmeta sigurno nema pet na svakom faksu da bi se zbog njih padale godine dva puta. Istina je da neki profesori na nekim fakultetima rado uzmu i kovertu i da zato ne puštaju određene ljude, a druge pak moraju pustiti, ali budimo realni, nije to takva mjera da bi toliko studenata gubilo pravo na studij. Halo ljudi!!! Pa nismo baš takve ovce.

Zato gospođo Ružice (ako uopće postojite, ako niste izmišljena osoba Jutarnjeg lista) i novinari koji misle da su novinari, a svojim pravom na izražavanje samo bacaju blato na slobodu govora i još primaju novce za to, radije zavežite gubice i razmišljajte malo svojom glavom.

21.10.2009. u 19:35 • 8 KomentaraPrint#^

četvrtak, 15.10.2009.

Tri sekunde

Vrijeme nam neupitno teče takvom brzinom da nekada nismo niti svjesni koliko toga stane u tri sekunde. Prošlog vikenda i početkom tjedna sam doživio nekoliko događaja u kojem su se u 3 sekunde odvijale prave drame.

Slučaj prvi:
U ponedjeljak trebam na hitnu dostavu. Roba se mora vratiti dobavljaču pod hitno. Bila je na komisiji i imaju kupca. Nema tko, idem ja. Kiša pada. Upalim službeni auto i vidim da brisači rade sumnjivo. Zovem kolegu koji se inače vozi u tom autu i kažem mu što se događa. Odgovor je bio, nema problema, samo ti vozi. Stavi u najjaču brzinu i raditi će ti normalno. Vozim se ja i zbilja rade relativno dobro brisači. Ne kako bi trebali, ali rade. Kako sam bio knap s vremenom, a ispred mene se vukao kombi i jedan šleper, morao sam ih zaobići (prije Buzina). Otišao sam u preticajni trak. Ispred mene je bio auto koji se vozio oko 120km/h. Možda i manje jer mi nije previše odmaknuo iako sam ja bio dosta sporiji. On je dignuo veliku maglu ispred mene. Sa strane je šleper također zalijevao auto s popriličnom količinom vode tako da nisam ništa vidio sa strane. Kiša je pojačala i u tom trenu brisači su ustali po sredini stakla. Ja se vozim 100km/h. Ne vidim ništa ni desno ni ispred sebe, ne znam koliko imam do kraja kamiona i kombija, ne vidim je li onaj usporio ispred mene. Totalno sljepilo. U ljutnji sam spustio ručicu brisača u nulti položaj i živčano je dignuo do vrha. U tom trenu su se brisači počeli micati, ali vrlo sporo. Da bi se nakon desetak sekundi počeli micati mrvicu sporije nego što su radili prije totalnog kvara. Te sekunde su bile dugačke kao sati. Vrativši se u firmu rekao sam što se desilo, da bi njima to bilo smiješno. Prokleto dobro i zanimljivo…

Slučaj drugi:
Subota na večer. Spuštam se autom s autoputa u Svetu Nedelju. Skrećem lijevo prema Samoboru. Ususret mi prilazi vozilo iz Strmca. Naravno, uđem u križanje, pričekam da prođe i kada je došao u moju ravninu iz smjera Samobora je uletio idiot automobilom kroz crveno svjetlo na nas. Stao je točno pred tim vozilom. Da se vozio 10km/h brže, vjerojatno ne bi stao. Glupost se desila u treptaju oka. Samo zato što je neki nadobudni, pijani vozač koji je poslije toga prešao kroz to crveno i skrenuo u narodnjački klub u Svetoj Nedelji (ne, neću ga reklamirati) žurio na još jednu čašicu i rasparati svoju majicu uz „hitove“ u kojima nema ni h od hita. U kojima nema niti jedne zdrave note. Žao mi je samo što se u tom trenu nisam snašao, poslikao situaciju i zapisao registarsku pločicu. Mogao nas je ubiti sve u tim vozilima. I kako to obično biva u takvim situacijama, onome tko skrivi takav čušpajz nije ništa.

Slučaj treći:
Subota prije podne. Idem iz trgovine. Uobičajena vikend kupnja namirnica za sljedeći tjedan. Veseo i razdragan od prekrasnog vremena i izleta u šumi vozim doma. Dočekalo me zeleno na semaforu. Klizim preko semafora i dolazim na zebru (kojoj je naravno crveno) i najednom vidim kako kolica putuju sama. Stisnem gas da prođem i dok sam bio u ravnini sa zebrom vidim da je u kolicima na metar od mog auta tek rođena beba (ako je imala 3 mjeseca, puno je imala). Sva sreća pa nitko nije išao iza mene. Prošao sam na vrijeme tako da se kolica nisu zabila u mene niti ja u njih. Naglo sam stao i vidio zbunjenog tatu kako gleda u čudu dok kolica putuju na sredinu kolnika. Tada se valjda pribrao i otišao po svoje dijete. Pretrnuo sam od glave do pete i u retrovizoru sam gledao kako ovaj vuče kolica natrag. Nisam došao sebi ni satima nakon toga. Da sam ubio novorođenče nikad si ne bi to oprostio iako vjerojatno ne bi za to bio kriv ni malo. A što je tata radio tih par sekundi? Češao jaja, gledao uokolo, divio se svemu i svačemu osim što nije držao ruke na kolicima i spriječio ih da krenu na cestu. Još danas mi nije jasno kako mu se to uspjelo dogoditi. Nekoliko sekundi nepažnje i neprilika se stvori sama od sebe.

Evo koliko je malo vremena potrebno da se dogodi nešto tragično, nešto s neizbrisivim posljedicama ne samo za nas koji sudjelujemo u tome nego i u desecima drugih života koji su tu pored nas. Treba biti stalno na oprezu kada to situacije zahtijevaju i misliti o tome što se radi jer čovjek je misaono biće (ili bi trebao biti). Ponekad mnogo toga ne ovisi o nama (kao u slučaju onog pijanca), ali da sam bio prisebniji taj bi završio s prijavom na policiji. Zaista treba živjeti punim plućima jer nikad ne znamo koje 3 sekunde su nam zadnje. A jedan osmjeh, jedna lijepa gesta koja stane u 3 sekunde može začini taj život za nekoliko desetljeća pa i dulje.

15.10.2009. u 11:36 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 02.10.2009.

Zelena trava doma mog

Da čujem! Koliko vas je pomislilo da je tema „marica“? Ajde, bez srama… Al nije.

Zadnja dva tjedna sam opako preopterećen na poslu. Teško je opisati prave razloge tome. Možda se loše snalazim u trenutnoj situaciji ili me jednostavno posao gazi. Desi mi se jednostavno da nešto iako zapišem, previdim. Tada su na red došli „lapovi“. Imao sam unfal s dva laptopa. Bio sam previše susretljiv i kako to obično biva, nadrapao ko „žuti“. Na kraju što s puno sreće, što s malo moje snalažljivosti i problem je bio riješen ponajprije na moje zadovoljstvo jer nisam morao kupiti jedan laptop koji mi definitivno nije trebao. Strka se nastavila i u ovom tjednu. Ne samo da se strka nastavila nego je tjedan prohujao dok sam trepnuo okom. I već imam osjećaj kako mi treba zimski san.

Gledajući s prozora svoje dvorište uvjerio sam se kako je jesen zaista stigla. Ma kako to čudno bilo, ona je lijepa kao i proljeće. Na svoj način. Boje su prefarbale brežuljke, voćnjake, a zeleni prkos daje još samo crnogorica. Jutarnja magla se vuče kao dim iz lule. Sve je nekako usporeno. Samo mi divljamo sve više i više. Ne usporavamo se s prirodom oko nas. Ne pratimo njen ritam. Mi smo udarili svoj. K vragu i sve! Nisam ni primijetio kada su otišle lastavice. Samo sam uočio jedan dan kako ih nema. Niti pozdrava, niti svečanog preleta preko moga dvorišta. U biti, bilo je svega toga, ali ja nisam bio tu i vidio to. Ja sam negdje nešto radio. Znam, čudno to zvuči. Danas, u doba krize i recesije (kako bi rekao Ante, secesije koja ubija) žaliti se što radiš. Glupo i nepromišljeno. Nije to… Žalim se na silni pritisak oko posla i predugog ostajanja na poslu zbog kojeg propuštamo sitnice koje oblikuju i ispunjavaju naše živote.

Sve se sprema za zimski san. Voćnjak polagano sklapa svoje kapke. Ostala je još jedna jabuka koju treba „srediti“ i onda smo gotovi. Nema više ove sezone. Tako i trava u mom dvorištu. Koliko je volim, toliko je i mrzim. „Ubije“ me redovito. Posebno u travnju i svibnju. Al je treba kositi, čudo jedno. Raste kao da je zagnojena. A nije! Osim ako mi neki susjed nije nariktao pušku pa je bacio par šaka umeta kada smo je sadili. Osim toga, pred jesen mi se potrgala kosilica pa sam i s tim vodio bitke. No koliko god da me ta trava umara fizički, neopisivo je koliko me opušta psihički. Teško mi je u biti kositi kada imam normu jer moram na posao poslije košnje. Svejedno, čak ni onda nisam napet bez obzira na žurbu. Čuda ta trava radi, a da ne ispusti niti jedan dim. Koliko se priroda usporila se po njoj najviše vidi. Kosio sam prije mjesec dana, a nije narasla niti tri centimetra. Ovisno o kiši, možda se desi još jedna košnja, ali nekako sumnjam. Više neće biti toliko toplo. Od sada pa dok ne padne snijeg, opuštati ću se gledajući je. Zaista, ta trava me opušta i kada je kosim, kada je gledam, kada bos hodam po njoj. Koliko god mi je nekada bilo teško pokositi, ne bi je dao ni za kakve milijune. Ona mi pomaže da se usporim koliko god to mogu, da se ne otuđim sasvim od prirode. Dosta je brzine…


02.10.2009. u 23:26 • 5 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (3)
Listopad 2011 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)

Opis bloga

Iskreno, profiliranje mi i nije neka fora jer se uvijek rastočim u raznim smjerovima. Osnovna misao i vodilja je pisati o onim događajima koji me dirnu s lijepe strane, a bome i s grde. Ponekad poželim podijeliti ljudsku glupost s mnogim ljudima. Nadam se kako ću ovdje to i uspjeti.

Linkovi

Pošta
Web album

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi:
Simo Mraović - 16.12.2008 RIP
Mile Kekin
Nebuloze moje
Mreža - Kriza srednjih godina
Živjeti svoj život
Sidney
mindbuilding
Bedasta curica
ljubavnica29
by Andrejevna
neverinov blog
Tičerica
marchelina
Kenguur
Kinky Kolumnistica

Moji "poroci":
Lois McMaster Bujold
Vorkosigan saga
The West
NK Dinamo
KHL Medveščak
NY Rangers
Stripovi.com
Sergio Bonelli Editore

Zanimljivo:
AskMen.com
SportNet
Hrvatski golf portal

bućkuriš pameti

23.03.2012.
Ide od prilike ovako: "Budimo veseli. Proljeće je tu kao i prvi znakovi proljeća. Bosanci na mješalicama, visibabe i ostalo bilje..."
Frano Ridjan - HR2 (dobra fora i nikako nije za zamjeriti)

19.02. 2009
Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

marchelina

30.06.2009
Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš.

Bernard Jurišić (SportNet)

01.04.2009
Nekada, kada bi Dinamo gubio ili Zambata promašio gol, klinci bi dobivali “šljagu”, no, zamislite nesretno dijete da mu otac udari “klepetušu” svaki put kad Josip Tadić promaši gol? To bi već bilo brutalno...

Tomislav Židak (Jutarnji list)

01.02.2009
Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala.

autor... Na žalost, meni nepoznat.

13.12.2008
....all things share the same breath....the beast, the tree, the man .... the air shares it's spirit with all the life it supports."

poglavica Seattle Dwamish

09.11.2008
May the stars carry your sadness away,
May the flowers fill your heart with beauty,
May hope forever wipe away your tears,
And, above all, may silence make you strong. wink

poglavica Dan George

30.09.2008
Life is hard; it's harder if you're stupid. pjeva
John Wayne

27.08.2008.
“Lijepa će te izdati, ružna ti se neće svidjati; siromašna će te upropastiti, a bogata će tobom vladati. Eto, izaberi šta ćeš najlakše podnositi.” smokin
Aristip

15.07.2008.
Life is a sexually transmitted disease. yes



 Dotepli se u količinama

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se