Hvalospjev gluposti http://blog.dnevnik.hr/justthepine

petak, 29.05.2009.

Ide mi

Opet me krenulo u zadnje vrijeme. Prošli tjedan sam imao sudar. cry Zabio sam se u ženskicu koja je napravila pogrešku, ali kako sam ja udario odzada… Ja kriv. Čekali smo na zeleno. Ona prva, ja drugi. Upali se zeleno ona krene, ja krenem. Taman sam stisnuo gas u prvoj kada je ona stala kao ukopana. burninmad Moš ga „piiiip“. Stisnuo sam kočnicu, ali sam otklizao u nju. Nije ništa strašno, ali joj je pukla boja i jednostavno mora ići na popravak. Kako nemam novca platiti joj sada to ovako, otišli smo na procjenu štete i platiti će osiguranje. 15% veća premija sljedeće godine. headbang Baš zabavno! Rekla je da joj je jako žao, ali da nije bila sigurna jel zeleno ili ne jer nitko drugi nije krenuo kada i ona. Naravno, desno od nas su se dvie cure šminkale u autu. bang Nisu mogle krenuti ni da su imale autopilota! mad

Neki dan sam išao u kadu. Desna noga mi se odsklizala (opet). Lijevim koljenom sam zastao na rubu kade. Zvijezde su se rojile oko moje glave. Od niti jedne je stiglo cijelo čudo. Bol neopisiva. Sada sam opet putujuća reklama. Jupi jej! headbang

Prekjučer smo mami slagali regal. Moralo ga se premjestiti jer se preuređuje dnevni boravak. To joj radi moj prijatelj Rompa. Inače ne radi loše, ali ne znam kaj mu je ove dane. Prvo nije došao niti se javio četiri dana. Onda dođe, radi dva sata pa ga čopi neka šiza. Uzme predah i popije kakao ili samo meditira. Nikako da završi to kaj treba. Luda mama jaši mene, onda ja njega moram ići tražiti i tako to fino ide u krug. I konačno mi vraćamo regal u dnevni boravak. Dolazi na red zadnji ormar koji je uz put budi rečeno najteži. Nisu me htjeli slušati da ga vučemo po ručniku ili nekom tepihu (a sve je glatko) već smo ga morali nositi. namcor Kroz vrata smo ga morali jako nisko spustiti da ne oštetimo zid koji je friški. Rompa mi je (ne namjerno naravno) stisnuo glavu regalom na zid. Najgore je bilo kaj nisam mogao ni pisnut. zaliven Blokada totalna. dead Regal na mojoj glavi, boli za popizdit, a ja ne mogu signalizirat da nekaj nije u redu. Nakon nekog vremena dok su on i mama lamentirali kud s tim sranjem od ormara uspio sam nešto procijediti kroz zube pa su skrenuli pogled na mene. nut Još su pitali jesam dobro? Onu stvar sam dobro!!! mad

Jučer sam opalio laktom u željezne držače povrh kade dok sam se tuširao. nut Zvijezde nisu izgledale jednako kao i s koljenom pa me to malo razveselilo. Lakat će mi sutra mijenjati boje. Sve me strah kako ću izgurati do kraja tjedna. Samo čekam kako će me struja stepst na poslu. Sreća je da trava ne raste pa neću morati kositi ovaj tjedan. Noževe ne koristim. Barem ne one preoštre. yes Najradije ne bi nigdje ni izlazio. No usirit ću se od toga. U Samoboru su jazz večeri pa ćemo se ipak kulturno uzdizati i prošetati gradom. U nadi da me neće pogoditi nešto čudnovato. Možda je ipak dosta peha za neko naredno razdoblje. Naljutio me kandidat za gradonačelnika kojem sam u prvom krugu dao glas (no o tome drugi put). U nedjelju ga neće opet dobiti. Nabijem ga! burninmad

Na kraju, da ne bude sve crnjak, moram se pohvaliti da sam dao završni ispit u školi i da sam usredotočen na seminar koji ispada dovoljno težak da će me oznojiti svjetski. S voljom i radnim elanom tjeram dalje. fino

29.05.2009. u 11:08 • 14 KomentaraPrint#^

petak, 22.05.2009.

Zvjezdane Staze

Kao malo koji film, čekao sam ovaj. Prekjučer sam išao u kino. Jedva sam dočekao. Ko malo dijete. U kritikama koje sam čitao bilo je spomenuto kako nemojmo očekivati djelo u stilu dosadašnjih Zvjezdanih Staza već djelo koje je napravio J.J. Abrams. Sva sreća pa se kritičari i ja u mnogočemu ne slažemo. Foršpani koje sam do sada vidio su mi ulijevali nadu da će film biti dobar.

Kada je počeo, trnci su mi prostrujali tijelom. Gledam nešto o čemu se već dugo piše, čita, priča. Malu nervozu pred projekciju mi je davala činjenica koju sam pročitao u sadržaju. Petljanje u putovanje kroz vrijeme. Ako nešto ne volim u Zvjezdanim Stazama je putovanje kroz vrijeme. Nemojte me s tim hraniti. I onda uvijek nekako putuju kroz tri ili četiri petlje, vraćaju se milijun puta nazad i nikad ne ispadne dobro. Pa onda opet popravljaju i petljaju se u ono što ne bi smjeli. Meni osobno su uništili serije u kojima je kapetan bio Jonathan Archer. Naime, toliko su spetljali to putovanje kroz vrijeme i tamo neki rat da mi se to više nije baš ni gledalo. Meni, koji gutam Zvjezdane Staze. Na kraju je sam serijal izgubio publiku i naprasno je prekinut prije sedme sezone (što je inače neki standard za seriju). A baš su mi se jako svidjeli kada su se počeli prikazivati. Da ne kažem kako su u serijalu rekli da je Hrvatska zaslužna za dostignuća u svemiru (budimo realni, zbog naših u Višnjanu će to možda i biti tako). Uglavnom, pokvarili su seriju i već sam vidio gomilu gluposti u filmu.

Srećom, putovanje kroz vrijeme se desilo samo jednom i imalo je ogromne posljedice za sve. Ne, neću vam kvariti doživljaj filma, ali ću reći jedno… ostavili su prokleto veliki prostor za snimanje još filmova (jupi jej!), a bome i serijala ako se zainteresira publika. A u meni su probudili interes da pretresem sve moguće izvore i ponovno pogledam SVE filmove od početka prema ovamo. O da… Volim Zvjezdane Staze. Iz kina sam izašao s osmjehom od uha do uha i sav titrajući fino Ako netko nema problema s tim, ponovno bi uručio režisersku palicu J.J. Abramsu. Zaslužio je mali…

22.05.2009. u 20:22 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 12.05.2009.

Ima već deset godina...

11. svibnja 1999. Prve zrake sunca su se probijale kroz mrak. Zvonio je sat. Trebalo se ustati. Prokleto je rano, ali autobus kreće u 7h i ne bi bilo uputno kasniti. Barem su nam tako rekli. Doručak je već bio spremljen. Mama se potrudila i napravila mi kako s kruhom. Nije neki kumst, ali me veselilo. Bože, kako to volim. To će mi biti zadnji kakao na jedno dulje razdoblje. S guštom sam ga slistio. Ne sjećam se kada sam zadnji puta toliko guštao u njemu. Možda je razlog ležao u tome što sam znao što mi se sprema. Pregledao sam stvari zadnji put. Sve sam imao unutra. Barem sve ono što sam mislio da mi treba. Mama me odvezla do Samobora na autobusnu stanicu. Već sedam godina ne vozi dalje od Samobora. Nakon prometne nesreće jednostavno nema „muda“. Razumijem je. Iako ona nije bila kriva, posljedice su bile teške i unatoč svim dokazima, sud je odlučio drugačije. Njoj je bilo teško. Posebno teško već nekoliko mjeseci. Od kada je saznala da odlazim. Nije to kao nekada davno, ali vjerojatno se teško odvojiti od djeteta kada znaš da je stalno uz tebe, a sada… Jednostavno ode i ne vraća se. Barem ne tako brzo. Na stanicu sam došao dobrih deset minuta ranije. Ne vrijedi kasniti. Tko zna kako će još tramvaj voziti po Zagrebu. Ona nije izdržala. Rekla je sretno i da se javim čim budem mogao. Otišla je sa suzom u oku. Rijetko plače u takvim trenucima (za svojom mamom nije pustila ni kap).

Gledao sam na sat i nervozno cupkao na stanici čekajući taj Samoborček. Jebate, ko da još uvijek ide na parni pogon. Nema ga da ga nema. Spitka na meni počinje opako grijati. Torba postaje sve teža. Napokon! Žuto čudovište se pokazuje na obzoru. Bilo je i vrijeme. Počela me nervoza hvatati bez obzira što sam već cijelo jedno desetljeće (čak i više) bio spreman na ovaj dan. Ništa me ne može iznenaditi. Baš ništa (barem sam tako razmišljao). Odlazeći iz Samobora, počela me lagano loviti nostalgija. Stresao sam glavu. K vragu, di već sada. Pa tek sam krenuo. Ko da idem u Ameriku. Do južnog parkirališta iza Dinamovog stadiona mi je put prošao u treptaju oka. Vozila su gutala te kilometre i imao sam osjećaj kako smo stigli prerano. U Zagrebu je na Maksimiru ipak bilo malo hladnije nego u Samoboru. Spitka mi je dobro došla.

Po običaju stigao sam među prvima ako ne i prvi. Ponekad zaista mrzim to. Uvijek ja čekam. Tada su počeli iz raznih prometala izlaziti razni likovi predvođeni nadobudnim frendovima pijanima kao deve. Neki od njih su nosili barjake mašući njima kao da je dan državnosti bez imalo napora koji bi trebao biti vidljiv nakon neprospavane noći. Neke je pratila harmonika, neke gitara, neke djevojka (dobro, većinu). Jebiga… Jedino sam ja bio sam (I da znate, u wordu jebiga ne postoji u pravopisu kao izraz. Promijenio sam to.). Niti jedan prijatelj nije mogao doći sa mnom. Niti jedan! Nitko od rodbine me nije dopratio. Gledajući te spodobe pijane, nije mi bilo žao, ali zbog pjesme, poznatih lica, zbog toga je. Ja sam ko ćuk u gluho doba noći. Sam. To kaj nemam cure mi nije bilo žao. Tko zna kako bi to funkcioniralo. Ionako sam bio sklon tome da bi mi previše falila dok sam ja daleko. Ovako je bilo mnogo jednostavnije. Ali niti jedan prijatelj! K vragu… U vojsku idem sam. Pola sata prije polaska sam sreo lika iz Samobora koji je išao s nama na tekme. Godinama smo se poznavali, ali ja nisam znao kako se zove. Sramota. Dok se on opraštao s curom gruntam ja kako premostiti tu prepreku. Na kraju, u busu je on sam rekao svoje ime pa je drugo upoznavanje prošlo bez problema i knedle u grlu.

U busu je bilo začuđujuće mirno i tiho. Kao da nas voze na stratište. Većina likova je bila pripremljena s glavama i ošišana na propisne milimetre. Oni koji to nisu bili, kasnije su postali predmet iživljavanja nekih strojobravara i staklara. Bus nas je doveo do rampe. Veliki grb i zastava islikana po ogradi omeđena zelenom bojom je dala do znanja da smo tu. Ljudi u maskirnim odorama podbočeni na vrelom suncu bahato su nam se smijali. Đombe! Sunce im kalajisano! Istjerali su nas iz autobusa na pregled stvari. Da slučajno netko ne nosi alkohol, drogu ili hladno oružje. Moja spitka je postala prokleto kuhalo. Sunce je bilo jako. Prejako za svibanj. Kamen je isijavao toplinu. Vozili su nas dobrih tri kilometra. Nisam mogao vjerovati koliki je to prostor. Na ravnici su nas potjerali iz autobusa. Bilo nas je ko salate. Počelo je prozivanje. Prvo taj dan. Ostalo nas je još deset stajati. Majku mu staru. Nisam valjda pogriješio dan? Nije valjda da sam zabrazdio. Koji bedak. Koji telac!!!! Ne vjerujem. Zar se takve stvari moraju baš meni događati? Ostalo nas je još troje. Postao sam nervozan. Strašno nervozan. Koja će to sramota biti ako sam došao krivo. Biti ću sprdnja pokoljenjima. Srećom, netko me prozvao predzadnjeg. Stigao sam zadnji u svoju postrojbu. To zna biti jako nezgodno. Trebalo ih je uloviti sa spitkom i onom torbetinom na sebi.

Zadužili smo stvari i krenuli na inventuru. Shvatili smo da imamo sve iako uglavnom ništa nije bilo kako treba. Neki su imali hlače pet brojeva premale, drugi tri prevelike, kape su nam stajale ko likovima iz „A je to“ crtića. Čarape su nam bile dobre. Barem nešto. Neki tračak nade da će barem nešto klapati kako treba. Bitno je bilo da je oprema na broju. Skupili smo šatorsko krilo i naprtili na leđa. Krenuli smo prema našim prostorijama. Nakon pet minuta sam već počeo sumnjati da ćemo ikad stići do njih. Uspon po kamenju i suncu je bio prokleto težak. Posebno za mene u toj usranoj spitki. Da nisam imao neku drugu jaknu doma. Ali neeeeeeeeeee… Ja sam morao baš tu spitku obući. Tko zna koliko puta sam prosvirao kroz zube onog tko je sašio tu jaknu i što mi se baš tako jako sviđa. Petnaest minuta uspona je bilo pri kraju. Oni manijaci iz JNA su napravili ogromnu vojarnu. Di im je pamet bila? Stigli smo pred ogroman kompleks od nekoliko zgrada i ogromnom „pistom“. Opet prozivka da ne bi bilo izgubljenih ovčica. Svi na broju i svi iz te postrojbe. Bem ti kaj je vruće. Pustili su nas u hodnik i tu smo se morali presvući u odoru koju smo zadužili. Mi znojni i lagano smrdljivi, a odore čiste. Jeah! Zakon! Prošli smo kontrolu frizura. Još jednu u nizu. Sina je bio najsmješniji. Majstor se nije ošišao doma pa je sada izgledao ko Miki Mouse. Mene je jedan idiot od razvodnika potjerao na šišanje kod zaduživanja robe, ali me stažo vratio nazad. Ako nekog nije trebalo šišati onda sam to bio ja. Uvidio sam da će s tim „razbojnikom“ biti problema. Sada, obučeni kao vojnici, mogli smo pristupiti dalje u hodnik do naših ormarića u koje smo slagali robu. Civilna se nikako nije smjela vidjeti. Morala je biti dobro sakrivena, a ova vojna je trebala biti opako dobro složena. Slagali smo to dobrih pet sati jer uvijek nešto nije bilo dobro. Prekidani smo bili treniranjem strogoće u vidu čestih postrojavanja. Htjeli su nas naviknuti na to da moramo biti prisutni i spremni na odziv u roku odmah.

Pred večeru je došao naš razvodnik. Duša od čovjeka. Kada smo već dobili najgoru postrojbu, koja je svima bila na meti zbog zapovjednika i zavisti drugih dočasnika prema ovima koji su bili kod nas, barem smo dobili super razvodnika. Visok 1.90m. Prava pojava. Njega smo prvog gledali onako… Kao autoritet. Ostali su nam svi bili jebači majki. Posebno ovaj desetnik koji je bio službujući. Imao je noge ko Roberto Carlos. Tko mu ih takve napravi?!? Kao da je ispao iz nekog ratnog američkog filma. Kako sam rekao, već prvi dan sam osjetio teški antagonizam svih ostalih prema našem vodu. Situacija iz Vojničine ili nekog sličnog američkog vojnog filma. Totalni stereotip. Očito moguć i kod nas. Nakon večere su nam rekli da si očistimo cipele. Da… Pastu za cipele sam dobio, ali četku NE! Kako nitko nije rekao da treba ponijeti četku za cipele?!?!? Ispalo je da piše na pozivu. Jako sitnim slovima, ali piše. Popizdio sam. Di ću sad naći četku za usrane cipele i čizme. Srećom, čizme još nismo zadužili. Ali će i one doći kad-tad. A onda sam naježio ko žuti.

Večernja prozivka u pidžamama. Lik iz Duge Rese je izazvao grohotan smijeh pri prozivci. Zbog tog smijeha smo morali odraditi 20 sklekova za Domovinu. Trebat će se naviknuti da ekipa dolazi iz raznih dijelova Hrvatske i ne pričamo svi isto. Dok to ne shvatimo, pumpamo sklekove. Zaspali smo ko topovi. Preživio sam prvi dan. Javiti doma se nisam stigao, a niti mi je bilo na pameti. No kako sam rekao davno svojima, ipak je ovo HV, a ne JNA. Nema brige. Bit će sve OK (valjda).


12.05.2009. u 22:05 • 7 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.05.2009.

Što može koštati 240 milijuna ičega?

Ovi lokalni izbori u zbroju sa smirajem nogometne sezone su me podsjetili kako je ZG gradonačelnik još davnih dana na prijelazu stoljeća obećao završiti nogometni stadion na kojem igra Dinamo. Kako bi odmah razjasnio neke stvari, da, jesam navijač Dinama i idem često na utakmice. Bilo je dana kada sam se na stadionu zaista osjećao lošije nego u štali. Kako je moja tribina ISTOK, ponekad moram izdvojiti i 80kn za kartu što mi je ipak malo previše za taj prekrasan komfor. Na žalost, ljubav prema klubu je sve manje dostatna za odluku koja vodi odlasku na utakmicu.

Kako poklonici SDP-a ne bi mislili da je ovo politički obojan članak odmah ću naglasiti kako su situaciju sa stadionom zakuhali pokojni predsjednik Franjo i njegova vrhuška kojoj je bilo na pameti ne znam ni ja što. Svoje loše trgovanje su dokazali na vrlo banalan način. Platili su stolice ne malene novce. Stolice koje su izgubile boju u rekordnom vremenu. Ako pogledamo stadione koji nisu van naših granica vidjet ćemo kako imaju lijepe stolice. Vjerujem da su bile jeftinije. Kada su tako gospodarili nabavkom, možemo si misliti kako su upravljali samom izgradnjom. Krajnji produkt vidimo danas i od njega nas boli glava. Problem je što se nešto obećalo tamo na prelasku milenija da bi se došlo na vlast, a onda se to jedno cijelo desetljeće izbjegava. Stalno se vuku priče o referendumu, kako stadion košta 240 milijuna € ako bude na Maksimiru i kojekakve nebuloze. Da, taj stadion koji bi toliko koštao bi trebao imati 60.000 mjesta. Po meni referenduma uopće ne treba. Isto tako po meni taj stadion ne treba uopće toliko koštati. Evo kako stvari po meni stoje.

Dinamo kao klub ima bogatu povijest i tradiciju. Htjeli to neki priznati ili ne. Isto tako zbog nečijih građevinskih ambicija i prohtjeva ne bi se trebao seliti iz Maksimira. Činjenica je također da danas u Zagrebu živi miješano stanovništvo. Starih purgera više gotovo da i nema. Migracije za vrijeme rata su bile velike i Zagreb je nabujao ko buhtla. Samim time, mnogi Zagrepčani ne navijaju za Dinamo. Svjedoci smo koliko je ljudi došlo odasvud i normalno je da ne dišu svi plavo. Vremena su se promijenila. Bez obzira na to, Dinamo je dio Zagreba i ima svoju vojsku navijača. Bez obzira što je Zagreb gotovo milijunski grad i što Dinamo deklarativno ima mnogo navijača, stadion ne smije imati kapacitet 60.000 mjesta. Dokaz tome su trenutne brojke posjećenosti. Stadion ima kapacitet 38.000 mjesta (plus minus koje gore dolje). Na utakmicama se naviše skupi do 15.000 duša koji su svi od reda mazohisti (zbog uvjeta na stadionu). Eventualno se više ljudi skupi na tekmama s Hajdukom (koje uglavnom nisu gledljive) gdje dođu svi oni koji žele biti viđeni i nisu tu zbog Dinama. Ne kažem da nema i navijača. Ima, ali znamo da su tu uglavnom derbi navijači, a ne oni koji stalno idu na tekme. S druge strane, osim Dinama, tu igra i nogometna reprezentacija. Budimo realni, i recimo da je stadion pun jedino kada igraju najjači protivnici. Dakle, kada su gosti Estonci, Malta i slični protivnici, stadion je poluprazan. U najboljem slučaju pun je dvije trećine. Kako za sve jače tekme HNS digne cijene ulaznica i to bolesno, a gužva za iste ne jenjava bez obzira na kakvom se stadionu igra, možemo si lagano predočiti zašto netko želi stadion od 60.000 mjesta. SRAMOTA! Zbog takvih ambicija Dinamo već više od desetljeća ne može dobiti normalnu licencu i igra na ruglu od stadiona. Također smo i mi taoci takve situacije. Što bi trebalo napraviti?

Ukoliko HNS želi stadion od 60.000 mjesta neka si ga sagradi. Nitko im ne brani. Ionako stalno pričaju kako su najbolje poduzeće u Hrvatskoj, promotor Hrvatske i da imaju novaca ko salate. Gospodo, kaj vas mući onda? Izvolite si sagraditi stadion i nema problema. Nemojte Dinamo gnjaviti s tim. Dinamo trenutno nema posjetu za takav stadion i takav bi stadion proizvodio samo gubitke. Pogledajmo istini u oči i priznajmo si da niti Hrvatska neće svake godine igrati protiv Engleske, Italije ili Njemačke. Ionako to budu utakmice svake druge godine i samo jedna u sezoni. Takav stadion je skroz nerentabilan i po meni nije dobrodošao. Stadion kakav mi svi zajedno trebamo je stadion od 15.000 – 20.000 sjedala koji treba izgraditi na način da se može nadograditi ukoliko se u nekoj budućnosti (a ja mislim kako neću biti živ i dočekati to) ukaže potreba. Realna potreba. Svaki navijač zna i razumije da je njegovom voljenom klubu lakše igrati i ostvariti pobjedu u atmosferi u kojoj je pritisak na protivnika veći. Ako je tako, imam pitanje. Je li bučnija atmosfera na stadionu koji ima 17.000 mjesta i koji je popunjen dvije trećine ili na stadionu koji ima 60.000 mjesta i popunjen je 20%? Meni matematika nije jača strana, ali je jasno i klincu od 5 godina. Osim toga, s tim kapacitetom smanjujemo troškove koji su ionako prenapuhani. U Torinu grade novi stadion kapaciteta kakav su zamislili za Dinamov i opet je jeftiniji. Podsjetimo da je u EU radna snaga skuplja. Za EURO 2004 u Portugalu su izgrađeni stadioni u rekordnom roku i neki nisu zajedno koštali kao tako zvani Dinamov koji to zapravo i ne bi bio.

Što bi Dinamo dobio s novim i manjim stadionom? Bolju atmosferu, vjerojatno barem 60% prodanih godišnjih ulaznica (trebalo bi srediti cjenik po konturama stadiona i naravno po platežnoj moći građana i navijača) koje bi svakako morale vrijediti i za europske utakmice i za kup. Naravno to je sve zajedno i stvar marketinga i pameti ljudi koji odlučuju. Dobio bi dom koji bi to zaista i bio. Lijepo zdanje od kojeg ne bi ljudi okretali glavu i koje bi dobilo licence bez problema i za europska natjecanja.

Kako je to ostvarivo? Kada ne bi bilo raznih interesa, grad bi rekao da stadion ne može biti velik kako su si neki zamislili. Može i graditi će se stadion od 17.000 mjesta. No na žalost, netko ima interesa u tome da se gradi megalomansko zdanje. Najveći protivnici stadiona su oni koji kažu da u gradu fali škola i vrtića. Slažem se. Treba škola i vrtića. I pitam ja vas, ako se sagradi stadion za cca 80.000€, zar nije ostalo dosta novca za škole i vrtiće. Problem je kaj se kod nas nikako ne planira (i to bi mogla biti tema sama za sebe i biti će). Kako su u stanju ljudi napraviti u nezavršenom naselju školu koja je bila puna prije nego li su sagrađene nove zgrade, a ne dozvoliti proširenje škole? Gdje je tu planiranje? Isto tako treba planirati sa stadionom. Sportski objekti su bitni za razvoj mladih kao i škole. Samo treba napraviti plan. Taj „samo“ je u Hrvatskoj veliki problem.

Ono što također bode u oči je to što nema nikakvih objašnjenja za to što se gradi. Oni nama prodaju maglu i pričaju o nekim bajkovitim milijunima, a nikome nisu dali pokriće za to. Danas sam na SportKlubu naletio na utakmicu AZ Alkmaar – Herenven. Odmah mi je u oko upao stadion. Baš onakav kakav ja želim Dinamu. Da se razumijemo, ne mora on tako izgledati, ali mene je baš ovaj očarao. Išao sam malo surfati i našao sam o DSB stadionu ove podatke:

- 17.000 sjedalica
- Ukupno 3.000m kubičnih betona
- Ukupno 2.300.000kg čelika
- Ukupno 20.000m kvadratnih podne površine
- Ukupno 120km električnih kabela
- Ukupno 3.100m kvadratnih pod podnim grijanjem
- Ukupno 1.000 prskalica vode
- Koštao je 80 milijuna €

Razliku između Maksimira i DSB stadiona možete vidjeti ovdje…

Jesmo li vidjeli iste podatke za ZG Arenu? Ne jer svaki pismeni čovjek može nazvati Beton Lučko i pitati koliko je kubik betona. Nazvat neku firmu koja prodaje građevinski materijal i pitati koliko košta tona čelika. Na količinu koju trebaju za stadion se sigurno dobije dodatni rabat. Hoćemo li ikada vidjeti tako nešto za sve kapitalne objekte koji se grade kod nas?

10.05.2009. u 16:43 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 09.05.2009.

Momačka u Zadru

Sjećate se onog lika koji je kupio karte za SP u rukometu pa nije pogledao datum? Zbog njega nismo išli na tekmu. E taj isti lik je trebao voziti u Zadar na momačku. Dogovorili smo se već tjednima prije polaska. Majstor je dobio temperaturu (barem tako kaže) večer prije polaska. Naravno, nije našao svrsi shodno reći mi to tu istu večer kako bi si ja organizirao put u Zadar već mi je to javio u subotu prije podne. SMSom naravno. Ja sam dobio SMS u 12 i kusur, a vidio ga tek u pola jedan. I sad si ja sredi prijevoz do Zadra, a na poslu sam u Samoboru. Srećom, najdraži su bili dovoljno organizirani i blizu autobusnog kolodvora pa su kupili kartu za prvi bus. Nije bio pun pa je bilo i mjesta. Imao sam sreće kaj je bila subota pa nije bilo puno putnika. S njim više ne idem niti u ribolov. Ma koji ribolov. Ni na plac!

Sama momačka je bila dobra. Kako ne pijem alkohol iz nekoliko razloga bio sam jedini trijezan. Među hrpom pijanih likova to zna biti naporno s vremena na vrijeme. Posebno kada su glede nekih stvari (tipa navijačke skupine, čak i godine) razlikujemo. Neke pjesme su se ponavljale desetak puta u pet minuta. I tako iz sata u sat. Naravno, bilo je super razdoblja kada dva sata nismo ponovili niti jednu jedinu pjesmu. Blagdan za uši.

Na posljetku, oko 3h ostalo nas je šestero. Troje mrtvih od alkohola, dvoje poprilično razumnih i ja trijezan. Jedan od ove trojice je dobio ideju svih ideja. Idemo na Velebit. Ako krenemo sada, do ručka, ma koji ručak, do 10h smo u Zadru. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Likovi su bili u stanju otići na Velebit a da ne znaju ni kako se zovu. Smijeh! Da bude još komičnije lik je počeo objašnjavati kako se nećemo penjati. Cijelo vrijeme idemo po ravnici i samo se jednom spuštamo. Zaboravio je da tamo gdje se spuštamo da se moramo i popet kad idemo nazad. Naposljetku, lik je zaboravio da se izgubio na Velebitu dok je bio trijezan. Na kraju balade, oko tri i petnaest je išao zvati frenda koji voli Velebit. Htio mu je reći kako bi mi išli gore (bez da je itko od nas iole razumnih rekao DA). Nadam se da ga je ovaj sterao u rodno mjesto. Da mene probudi netko u tri ujutro s takvom idejom priopćio bi mu to s neviđenim žarom u očima. Naravno, mi smo ispali pi**e jer nismo htjeli ić.

Vjenčanje i svadba koji su bili tjedan dana kasnije su bili više nego zadovoljavajući. Jelovnik na svadbi je bio malo čudnovat za naše kontinentalne pojmove, ali ne mogu tvrditi da sam ostao gladan. Baš suprotno. Najeo sam se ko prase. Plesalo se do fajrunta. Sve u svemu, fini dani u Zadru. Moram napomenuti kako sam se od svih ljudi na kraju najbolje zabavljao sa Slavoncima. Najbolje mi leže. To se mora priznati.

Kada sam već spomenuo zvanje u gluho doba noći moram se osvrnuti na još jedan bezobrazluk. Neki ljudi si daju za pravo zvati me radi posla u petak kasno na večer, subotu rano ujutro. Čak i nedjeljom. Njima hitno treba nešto podesiti ili napraviti i to naravno traje samo pet minuta (a to nikad, ali nikad nije pet minuta). Zbog toga sam uzeo jedan privatni broj i vikendom gasim službeni. Jučer sam ga zaboravio ugasiti i kaj me nisu zvali prije osam? Nevjerojatno. I čude se kaj se ne javljam.

Opet su me raspizdili majstori. U srijedu sam jednom čovjeku selio telefonsku liniju. U jednoj utičnici su spojili žice kako si ne bi dopustio NITI JEDAN telefonist. Vjerojatno su to radili električari. Da bude glupost još veća, okvir utičnice nisu normalno pričvrstili u zid. Oni su ga zagipsali, zagletali i namazali farbom. Naravno da sam ja trebao vaditi taj okvir i naravno da ga nisam mogao izvaditi nego sam se oko stavljanja običnog modula patio 40 minuta. Nekima bi bilo bolje da ne rade posao za koji nisu osposobljeni. Samo ti ljudi to nikada neće shvatiti. Ah da… Nisu ni označili utičnice kako treba.

09.05.2009. u 23:06 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (3)
Listopad 2011 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)

Opis bloga

Iskreno, profiliranje mi i nije neka fora jer se uvijek rastočim u raznim smjerovima. Osnovna misao i vodilja je pisati o onim događajima koji me dirnu s lijepe strane, a bome i s grde. Ponekad poželim podijeliti ljudsku glupost s mnogim ljudima. Nadam se kako ću ovdje to i uspjeti.

Linkovi

Pošta
Web album

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi:
Simo Mraović - 16.12.2008 RIP
Mile Kekin
Nebuloze moje
Mreža - Kriza srednjih godina
Živjeti svoj život
Sidney
mindbuilding
Bedasta curica
ljubavnica29
by Andrejevna
neverinov blog
Tičerica
marchelina
Kenguur
Kinky Kolumnistica

Moji "poroci":
Lois McMaster Bujold
Vorkosigan saga
The West
NK Dinamo
KHL Medveščak
NY Rangers
Stripovi.com
Sergio Bonelli Editore

Zanimljivo:
AskMen.com
SportNet
Hrvatski golf portal

bućkuriš pameti

23.03.2012.
Ide od prilike ovako: "Budimo veseli. Proljeće je tu kao i prvi znakovi proljeća. Bosanci na mješalicama, visibabe i ostalo bilje..."
Frano Ridjan - HR2 (dobra fora i nikako nije za zamjeriti)

19.02. 2009
Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

marchelina

30.06.2009
Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš.

Bernard Jurišić (SportNet)

01.04.2009
Nekada, kada bi Dinamo gubio ili Zambata promašio gol, klinci bi dobivali “šljagu”, no, zamislite nesretno dijete da mu otac udari “klepetušu” svaki put kad Josip Tadić promaši gol? To bi već bilo brutalno...

Tomislav Židak (Jutarnji list)

01.02.2009
Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala.

autor... Na žalost, meni nepoznat.

13.12.2008
....all things share the same breath....the beast, the tree, the man .... the air shares it's spirit with all the life it supports."

poglavica Seattle Dwamish

09.11.2008
May the stars carry your sadness away,
May the flowers fill your heart with beauty,
May hope forever wipe away your tears,
And, above all, may silence make you strong. wink

poglavica Dan George

30.09.2008
Life is hard; it's harder if you're stupid. pjeva
John Wayne

27.08.2008.
“Lijepa će te izdati, ružna ti se neće svidjati; siromašna će te upropastiti, a bogata će tobom vladati. Eto, izaberi šta ćeš najlakše podnositi.” smokin
Aristip

15.07.2008.
Life is a sexually transmitted disease. yes



 Dotepli se u količinama

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se