Hvalospjev gluposti https://blog.dnevnik.hr/justthepine

srijeda, 31.12.2008.

Smiraj godine

Na smiraju godine nisam baš ništa zbrajao ni oduzimao niti rezimirao. Čak ni kasu u dućanu. Prepustio sam to mlađim kolegama. Ne volim taj sport iako mi neki vole reći kako sam pravi filozof i često "popujem i pravim grafikone". Istina, željeli su me u svečenicima, ali sam zaključio da to ipak nije za mene. Još jedan sport koji ne volim. Godina je bila takva kakva je. Diže se glava i ide se dalje. U novu, koja će biti uglavnom onakva kakvom si je u novonastalim situacijama kreiramo sami. Jel se primjećuje filozofiranje?

Ljudi su zbilja pomahnitali zadnjih tjedan dana. Čim se osjeti da dućan neće raditi dva dana ili par dana za redom zbog nekih blagdana ili praznika, svi pohrle i najednom trebaju ono što nisu znali da trebaju barem zadnjih mjesec dana. Tako smo danas imali jednu stranku koja pod hitno danas treba ukinuti suspenziju broja. Ona nebi došla u dućan, nego bi sve obavila telefonom. Služba za korisnike ju je ocvikarila. Mislila je kako će kod nas biti veće sreće. E pa ne može. Izvolte doć. Di ste bili ove dane??? Danas na staru godinu je jako bitno da bude odmah. Obožavam to.

Jučer je kolega radio jednu pretplatu. Pita on gospođu koji bi broj htjela, jel joj to uopće bitno. Odgovara ona da ne...al ipak...ako može birati da bi ona kućni broj. Veli kolega da dobro. Ide samo provjeriti jel slobodan broj.
Upali se aplikacija i pita kolega: Koji je broj?
Stranka: Kakav broj?
Kolega: Pa kućni?
Stranka: Aha! 14


Lom!!!! Umrli smo od smijeha. Nismo se jednostavno mogli suzdržati. Suze su nam frcale. Naravno, ovoj nikaj jasno. Dok smo došli k sebi, malo je potrajalo. Barem je dan bio zanimljiv.

Kolko već imamo mobitele i pre paid uslugu u našoj zemlji ne treba niti računati. Zbilja dugo. Nedavno mi čovjek kupuje telefon. Veli da je na bonovima i da bi on htio ostati na bonovima. Nebi on pretplatu. Velim ja dobro i predložim mu mob po njegovim zahtjevima. Pita on jel može zadržati stari broj i može li upotrebljavati istu karticu. Naravno, kažem ja i ponudim mu to presložiti i upogoniti. Složi se on s tim. Još je htio i bon od 100kn. Prebacim ja SIM karticu, zatvorim mob i upalim. Dam ga čovjeku, a on meni...

Stranka: «Dobro gospon, recite vi meni kaj bum ja sad s tim?»
Ja: (Gledam ga ja i malo mi je blesavo. Ima HR meni, velka slova, velke brojke, nije baš škart mobitel iako je jeftin.) Kak to mislite?
Stranka: Kolko ja vidim, a nisam sljep, taj mobitel je uži nego je moj stari.
Ja: OK... Al svejedno ne vidim u čem je problem kada ima iste funkcije i malo bolje nego vaš stari, ima fino velike brojke...
Stranka: Moguće, ali ja nemrem nutra gurnuti bon. Ja sam vama rekao da neću pretplatu.
Ja: (Gledam i pokušavam proniknuti o čemu ovaj priča.) Ako sam rekao da možete zadržati stari broj i da će biti sve ko prije onda ste i dalje na bonu.
Stranka: Nemojte me pravit budalom. Kak budem ja ubacio bon unutra?
Ja: Fino, ko i u svaki mob. Ostružete broj sa kartice, ukucate kod koji vam piše u ovom nizu brojeva ili nazovete broj za obnovu i tamo ga unesete.
Stranka: Znam mladi gospon, ali ja to nemrem stavit ispod baterije kad ne stane.


Pokazao sam mu da se taj kartonček ne mora stavljati ispod baterije niti ispod poklopca baterije i da je samo bitan kod. Rekel mi je da sam ga nekaj novo naučil. Pitam se ja ko to od njega već deset godina pravi budalom. Ja sigurno ne. Jebiga... Zbilja nije žvaka za "seljaka".

Narode... Ugodan vam provod večeras. Ja ću na Jelačić plac slušati Olivera i provjetriti glavu. Možda kad uđe friškog zraka bude i kakvih novih ideja, a manje kojekakvih beskorisnih tvorevina.

Sretna vam svima NOVA GODINA i neka bude što je više moguće bolja nego stara. Zapamtite, ključ svega ipak držite vi sami. Bog daj!

nedjelja, 28.12.2008.

Post božićna događanja

Godilo mi je ovih par dana predaha. Kako nisam imao radnu subotu, spojilo mi se četiri dana u komadu doma. Prosto nevjerojatno. Bilo bi lijepo kada bi to prošlo bez nevolja. Taman sam se ponadao da sam se riješio bakterija. Napali su me virusi. Čak nisu ni pričekali da se bakterije odstrane do kraja. Smola teška. Ono kaj me još više ražalostilo je spoznaja da mi je glava prešuplja. Kolko meni ide van toga na nos je prosto nevjerojatno. I kaj da si ja mislim nego da imam šuplju glavu. Nadao sam se da je barem malo ispunjena nečim osim zrakom.

Jučer smo išli na koncert (iako sam jebetežen) Cry Babiesa u Sax. Došavši pred ulaz vidim da na plakatu piše Norma Belle. K vrapcu... Nema veze. Žac koji je pjevao s Babiesima sad pjeva s ovima tako da sam znao da će biti OK. I zbilja je bilo. Fina rokaona za subotu na večer. Jedan lik je toliko uživao u koncertu da je jako jako pljeskao. Problem je kaj su mu na tehničkom u šestom razredu zaljepili daščice na dlanove pa mi je probio uši. Svaki put kad je spustio svoj tuborg prokleo sam što je došao kraj pjesmi. Više ni pljeskat ekipa ne zna.

Kako sam se postepeno odvikao od televizije i gledanja iste, počeo sam čitati knjige. Jedan kolega mi je posudio svoje tri knjige. Pročitao sam ih u manje od mjesec dana (ne valja ostavit na posudbi kod prijelaza godine jer si inače cijelu godinu nekaj dužan). Pravi rekord za mene. I da se zna, knjige imaju puno više od 250 stranica. Kako sam se počeo kulturno uzdizati, narušio sam svoje zdravlje. Ima čitanje i svoje nus pojave. Popucale su mi kapilare u očima. Oči su bile crvene ko da me netko zaštemao dan prije. I sad mi recite da knjige ne štete zdravlju. Sva sreća pa je bio meki uvez. Nisam si glavu razbio svaki put kad bi zaspao s knjigom u krevetu.

Nitko mi se nije smijao zbog mog lijepljenja darova i prevelike potrošnje selotejpa. Cijenim to od srca i zahvaljujem svima. Nekima je bilo i simpatično. Bože sačuvaj!!! Jaslice sam fino sredio i uživao sam u slaganju. Imam jednu lijepu situaciju. Četiri glazbenika, jedno osam pastira, jedna kola i volove, još par ljudeka, hrpu kamenja i dvanaest ovaca. Pravi mali raj. Ovce nisu prebijele. Onako su...prirodno hartave. Ako uspijem kaj slika prebacit na picasu, stavit ću link. Sve u svemu više nego zadovoljavajuće.

Danas sam uspio složiti svoj prvi orbitrek. Vrlo pohvalno. Nisam ga slagao sam, ali je svejedno uspjeh. Recimo da sam 80% posla ja obavio. Prezadovoljan sam. Jedino sad mora proći rok za reklamacije. Ako ne počne škripati ili se nitko ne polomi, znači da je uspješno posao odrađen. Nisam mogao bez gluposti. Nebi vjerovali kako jedna jedina šajbica može ispast i past u takvu rupicu da je više nemrete van izvaditi. Da sam je bacao deset dana iz tog položaja gađajući tih par milimetara, nebi pogodio. Eto, samo od sebe se desilo. Naravno, meni. Trebate li kakvu pomoć oko sastavljanja orbitreka slobodno se javite. Možda budem od pomoći. Cijena? Prava sitnica. Par kuhanih češnjofki i pire krumpir.

srijeda, 24.12.2008.

E moj narode

Hm.... Da mi je znati kolko vas je mislio da će sada biti tema Thompson? Ajmo, ručice u zrak... Aha... Sjednite. Minus! Već mi se danima po glavi ništa ne mota osim Kićinih (nazovimo to tako) Zvončića i Driving home for Christmas (Chris Rea). Danas me na žalost malo ta božićna inspiracija popustila, ali mi se nekako čini da se vraćam u nju. Malo po malo, ali sigurno.

Moram se malo osvrnuti na koji dan prije. Naime, prošli tjedan sam si priuštio novi mob. Stari mi se zbilja pohabao i bilo je vrijeme zamijeniti ga drugim. Kako sam si dugo vremena pikirao SE C702 (zbog koječega), znao sam da ga ne smijem kupovati odmah. Iskustvo me naučilo tome. Pred kraj prošlog tjedna, izašao je novi cjenik u kojem sam taj aparat kupio za 791kn uz produljenje ugovora. Inače košta puno više i naravno da si ga ne mogu priuštiti. Kako je uz produljenje pojeftinio i to znatno u odnosu na prije, nisam čekao puno. Odvojio sam se nekako od tih novaca koje sam dugo štedio. Prezadovoljan sam s mobom. Posebno jer je otoporan na štetočinu kakva sam ja. Naravno da mi je već pao jednom. U biti dva puta. Ovaj drugi je umalo bio katastrofalan. Neispavan sam zadnje dane, smotan uvijek. Uglavnom, nisam zatvorio torbicu u kojoj držim mob i kada sam se odmaknuo od umivaonika začuo sam tupi udarac. Mob je udario u zahodsku školjku. Sve se odigravalo u sekundi. Kroz glavu mi je prolazila 791kn i kako klizi sa mojim mobom po zahodskoj dasci i samo čeka djelić sekunde dok ne zvekne unutra i ne zapliva svoj posljednji krug. Prema septičkoj jami. Malo Božje providnosti, puno sreće i aparat je klizao po dasci ravno i spustio se na pločice. Pretrnuo sam.

Smeta me ovih dana što nisam u najboljoj formi za darivanje i osmišljavanje darova. Inače sam pun svakojakih ideja. Što dobrih, što loših, što sprdnji i blesavih dosjetki. Ove godine na žalost čista nula. Niti sam imao ideje što kome kupiti, ni čime ga darivati. Čak ni sitnice mi nisu padale na pamet. Na kraju je spalo na to da sam skroz improvizirao i jednostavno nisam zadovoljan. Nije to to. Znam da se Božić ne mjeri po darovima (sva sreća), ali je budimo realni, lijepo vidjeti kada nekog dragog pod borom dočeka šarena kutija. Starim li? Inače se ne osjećam tako. Čak sam ponovno počeo lumpati. Da se vratimo na temu. Raspalilo me to kaj savršen dar za jednog pajdu imam doma, ali se mama nije htjela odreć toga. Ko da će njoj to trebati. Ali ne... I skužio sam ja di toga ima, ali tek danas. Gdje god sam prije tražio, nisam mogao pronaći. Danas sam radio do 14h i nije bilo teoretske šanse stići na vrijeme u taj dućan. Dodajte tome neispavanost jer već danima ne idem na vrijeme spavati, količinu posla koju sam imao ove tjedne i nije ni čudo kaj me napustila božićna inspiracija. Opet sam se nakitio koječega i zbilja sam umoran. Moram si još složiti jaslice. To ću napraviti s guštom. Čak ću mrknuti mami kamenje planirano za cvijećae Nemojte joj reći.

Zamatanje darova... Uf... Ove godine prokleto teško. Ja ne znam jel problem u papiru ili meni. Kako god bilo, taj i takav papir više neću kupovati. Niti ću zamatati više ikad darove koji nemaju iste gabarite. A jok! Ili ide sve u vrečicu ili svaki za sebe. Tolko put mi je puknul papir da sam skoro sve bacio van kroz prozor. Nek si susedov kokot zamata kaj hoće s tim. Selotejpa sam potrošio za pedeset darova (a ne pet). Ti darovi izgledaju ko da su stigli sa Soče davne 1918. Al neka... Proizvođači ljepljive trake će me obožavati.

Drage čitateljice i čitatelji. Od srca Vam želim sretan i blagoslovljen Božić te da ga provedete u miru i veselju sa svojima najmilijima. Suerte! Može i serbus po naški

nedjelja, 21.12.2008.

Dan zaboravljanja

Srijeda je bila jako neobičan dan. U cijeloj firmi nema da netko nije nešto zaboravio. Ne pamtim da samo tolko glupavih situacija imali ikad. Tko je prednjačio? Naravno, JA. To me više ni ne čudi obzirom na to što se sve događalo posljednjih desetak godina. Kada podvučem crtu, dobro da još imam glavu na ramenima.

Počevši od ranog jutra stvari nisu mirisale na dobro. Krenuo sam od kuće, a službeni mob je ostao na polici regala. Srećom, nisam se dugo pitao gdje je. Sinulo mi je odmah. Onda sam vidio kolegicu da žvače nešto. Prolazeći kroz servis sam uočio da nisam uzeo gablec. Ništa... Zovi doma i naruči dostavu moba i gableca. Kako to nebi bilo sve, na večer sam ostavio dar koji sam dobio od dobavljača na pultu i naravno, prljavo suđe od gableca koji sam pojeo zajedno sa taškicom u kojoj to nosam. Zemljo, otvori se.

Mali kolega je ujutro kasnio na posao pola sata. Pitam ga jel opet zaspao. Ne nije... Gledam ga sumnjičavo, a on veli da je zaboravio novčanik i dokumente doma i da je s pola puta morao nazad. Kolega (malo stariji) je otišao dobavljaču vratiti robu sa konsignacije. Prije nego je krenuo (i večer prije) sam mu rekao kako mora pokupiti i medije tamo. Naravno, vratio se praznih ruku. Odmah sam mu pod nos gurnuo (iako nisam trebao obzirom na moje iskustvo od tog dana) šišanje od prije mjesec dana. Naime, u 15:30 je bio kod frizerke i naručio se u 16h za šišanje. Majstor je u 16:01 otišao doma. Car...

Kolegica je zaboravila otići po robu kod drugog dobaljvača. Dogovarali smo se večer prije. Dobro, to joj nisam zamjerio. Ipak to ne spada u gaf koji joj se desio tjedan dana prije. Naime, zaboravila mi je isplatiti plaću. Srećom, skužili su to drugi dan pa nisam morao intervenirati. Ostalih zaboravnih kolega se ni ne sjećam. Očito nisu usrali nešto prestrašno.

Zato međutim je jedan od mobilnih operatera. Zaborav desetljeća. Spada u kategoriju biser dana. Oni koji ne vole crni humor neka stanu čitati. Došla nam je gospođa u dućan i rekla kako ima primjedbu na jednu stvar. Doma je dobila na kućnu adresu dar za muža. Dvije kemijske i crnu majcu kratkih rukava. U prvi mah smo mislili da se žali na veličinu ili na to kaj su rukavi kratki. No na žalost, njen suprug je mrtav od kolovoza ove godine. Gospođa je uredno prijavila slučaj i zbilja ne znam kojem je tamo imbecilu promaknuo taj podatak. A i zimi šalju majce s kratkim rukavima... Nevjerojatno... Lagao bi kad bi rekao kako se nismo smijali. Čak su se neki od kolega sprdali da idemo mijenjat veličinu kada smo prijavljivali slučaj, ali budimo realni, gospođi sigurno nije lako (osim ako se nije u kolovozu planirala riješiti muža). Da smo negdje vani, pala bi tužba.

utorak, 16.12.2008.

Nema ga više

Eto, upravo sam pročitao kako je preminuo jedan od mojih najdražih blogera. Simo... Hvala ti na duhovitim love and sex savjetima... Počivaj u miru

Životinjsko carstvo

Ovi pretopli mjeseci ne utječu samo na mene (prehladio sam se) već naravno i na okolni životinjski svijet. Prije nekih dvadesetak dana pogledam kroz prozor i vidim par kupova svježe zemlje u voćnjaku. Krtice... Očito im nije zima. Prije nekih desetak dana sam ujutro pogledao kroz prozor i vidio desetak svježih kupova zemlje po dvorištu. Totalno su se narajcale na moje dvorište. Vjerojatno zato kaj mi ne upotrebljavamo nikakve kemikalije u voćnjaku. Kako je pretoplo, zemlja se nije stvrdnula i očito su budne (možda bi one trebale spavati preko zime...zaboravio sam). Čudo kaj su mi od dvorišta napravile. S druge strane, nemam srca ništa im nažao učiniti. Samo se nadam da mi kosilica u proljeće neće propadati u te njihove tunele. Valjda imam tolko hodnika po dvorištu kaj bi rastegnuo kroz Sveti Rok.

Susjedove kokoši su me opako počele nervirat (po tko zna koji put ove godine). Nevjerojatno kolko je teško zatvorit te kokoši. Ima ih po cijelom selu, a po mom dvorištu najviše. Sam sranja rade. No, to bi ja još i pregrmio, ali ono kukurikanje u tri rane zore koje se odvija ni više ni manje nego pod mojim prozorom... To ne mogu pregristi. Počelo je na ljeto kada je kokot otkrio drvene ajmo reć grede preko ceste tik kod mog prozora. Tamo su se zavlačili kokoti. Veči i manji. „Jurek“ ima tako kreštav glas ko da nije kokot. Ne znaš kaj je gore. Jel to kad ovaj krešti ili ovaj koji grleno kukuriče. Kako je došlo hladnije vrijeme, kokoši i kokoti su se zavukli u kotac i od tamo ih nisam čuo. Međutim ovo globalno zatopljenje ih je izvuklo van. Sad opet slušam popevke u zoru. Prekjučer idem po drva i vidim kako su se zavukle dvije kokoši i jedan kokot u šupu. A ne... Sad mi još samo treba da stanem na neko govno dok nosim drva. E nećete... I počnem ja mahat, al oni ne trzaju. Majku vam vašu!!! Počnem mahati sa košarom. Samo su se malo uznemirili. Vidio ja da me ne doživljavaju ni malo. Bilo mi žao kokota opaliti nogom pa sam malo zamahnuo okolo njega. Naravno pobjegao je, ali sam ja opalio panj. Imao sam osjećaj da mi je noga naotekla u sekundi. Jebo sam mu mater i njegovom gazdi koji ga ne može propisno ograditi! Luuuuuuuuuuuuuuud!!! Nema više milosti. Kad god dobijem priliku, opalit ću ga nogom. Tako sam siguran da neću opalit nešto puno tvrđe. Mater im njihovu. A one majstore pod mojim prozorom ću dočekat jedno jutro sa nakolinom i tako ih narezat da im neće više past na pamet kukurikat tu.

U petak smo bili na koncertu Jinxa. Dobar koncert. Najednom, pod kraj koncerta, izletio je jedan „bjeloglavi sup“ i u roku od 30 sekundi je čagao sa desetak žena. Uvaljivao im se jednoj po jednoj, svaku uspjevši dodirnuti nekoliko puta i pokušati je navesti na ples (naravno, i na licu pobuditi pogled u stilu jesi ti normalan???). Ajmo reć da je više sličio onom pjetlu kojeg nisam htio napucati nogom. Sav se napuhao, a bome je na glavi imao antifriz koji je neodoljivo podsjećao na pijetlovu krijestu. Ko da je ispao iz šezdesetih. Naravno, odavno je već poznato da svaka budala ima svoje veselje.

petak, 12.12.2008.

Kakav tjedan...

Opako naporan tjedan iza mene. Sedam dana koje je teško strpati u ladice sivih stanica. Prošlu subotu sam kupovao regal i stolić za dnevni boravak. Da se razumijemo, regal nije ni približno regal. Možda ga možemo nazvati regalčić. Ne volim zatvorene zidove. Mislim, ako netko to ima, sve pet. Imamo i mi doma, ali moj dnevni boravak će bit ipak malo živopisniji. Uglavnom, plačam ja sa deset čekova. Iste sam dakako morao napisati rukom. Konačno sam došao do zadnjega kad je gospođa na blagajni pitala za osobnu i karticu tekućeg računa. Doma sam pogledao u novčanik i nije bila u njemu. Zimi rijetko nosim novčanik. Sve mi je u jakni (više manje). Tražim ja karticu, al je nema. Bitno da je članska Dinamova bila samnom (dobio sam i tu primjedbu). Sve džepove sam pretumbao, ali ništa. Nema i nema. Crvenilo na licu, nervoza u nogama. Ne znam jel mi veći neugodnjak kaj ne znam di mi je kartica ili to kaj se sramotim pred prodavačicom i ispadam neki prevarant i folirant. Kada sam došao doma, našao sam karticu u novčaniku. Naravno da nisam pogledao kak spada jer da jesam, vidio bi da je iscurila niz džepić za kartice dublje u novčanik. Robu sam platio u utorak (opet na Žitnjak), ali crvenilo nije nestalo. Nije bila ista gospođa na blagajni, ali onaj pogled nisam mogao izbjeći.

Na poslu standardne gluposti. Svaki drugi čovjek pita kaj ima na akciji. A kaj nema??? Sve je na akciji. Samo kojoj. Popričaš s ljudima pola sata i vidiš da su zbunjeni. Ne razumiju baš ništa, a sve im je jasno. Osim ovog pitanja izdvajam dva favorita. Prvo pitanje je: „Ja sam dobio doma nešto od VIPa. Kaj je to?“ Mislim da je odgovor sasvim po sebi logičan. „Ne živim s vama. Niti ne čitam vašu poštu.“ A on je to hitil u smeće... Bravo vi. Samo bacajte... Ja još uvijek nisam vidovit. Kad mi se takvi likovi zapiknu u dućan obavezno za njima uđe svita od još barem šest mušterija koje naravno moraju čekati jer u ovog pacjenta treba proniknuti. Drugo pitanje od kojeg dobivam sijede je: „Kaj imate onaj mobitel?“ Pitam ja: „Koji?“ Odgovaraju: „Pa znate, onaj... Neki.“ Aha... Evo ih puna vitrina.

Ovaj tjedan redovno ostajem dobrano poslije 20h. Naime, ljudi samo ulaze. Boli ih briga kaj ja radim do 20h. Bez pardona ulaze i nakon što crkva odzvoni osam puta. Možda mijenjaju ta zvona za jutarnja. Moram reći župniku da narikta zvonik na dvadeset udaraca. Uglavnom, sjetio sam se zgode kada mi je jednu subotu u dućan ušla gospođica u 14:10. Izašli ljudi koji su ostali malo dulje i vidim ja ona rezgledava, ali ništa konkretno. Pitam mogu li pomoći, a ona kaže da ne...samo gleda. Spustim ja rolo (željezna vrata) i stanem kojih dva metra od nje. Pitala je ona za bluetooth sluške. Pokažem ja kaj imamo, kolko koštaju. Ona će još malo pogledati. Velim ja OK. I sad krene ona prema van, a rolo zatvoren. Okrene se ko metak i veli da bi išla. Na to sam ja rekao da radimo do 14h i kako je sada 14:30, ja moram zaključiti kasu, pomest i oprat pod, spremit stolove i pripremit sve za ponedjeljak. Kako je rolo zatvoren da će morati pričekati dok to sve ne napravim. Njeno lice je postalo izbezumljeno. Vrištao sam u sebi od smijeha. Na žalost, cura nije skužila foru pa su krenule suze. Ajde...ajde... Bez cmizdrenja... Pustio sam je van. Frend je rekao kako sam se dobro sjetio i da je nisam trebao pustiti. Da sam namjerno trebao zavlačiti i ostavit je čim dulje u dućanu. Bilo mi je žao na kraju, ali mislim da je shvatila poduku. Ne vjerujem da više igdje ulazi u dućan pet minuta prije kraja radnog vremena ili nakon što vrijeme prođe.

U jednoj firmi nam je počelo svaki drugi dan nešto crkavati. Ne kužim tu pojavu. Obično se računala ne kvare na taj način, ali ovo je prestrašno. Svaki dan oni mene zovu. Makar da mi vele kako sad program radi malo brže. Hej! Nisam vam ja „softeraš“. Ali ne... Ja moram sve znati. Moram biti u sve upućen. Čak i ako direktor danas nije mogao popiti kavu jer mu je NOD32 malo čudno zabljesnuo na ekranu. Ah da... Često im ne radi mail. A to im ja jako bitno za poslovanje. Pogledao sam te mailove. Naravno, milijun i jedna fora u pps-u, fotke s glupostima i pokoji mail o dogovoru posla. Ne prolaze gluposti dok poslovni dio ide normalno. Naravno, diša im nije skužio da je krivo upisao mail adresu kamo je slao te pizdarije. Engleski hvala Bogu ne kuži ni za crno pod noktom.

Biser dana:
Čitam ja jedne starije novine. Gledam kako se lik zapeljo Jugićem u Sabor. Svaka čast. Možda je malo fazno pomaknut, al treba imat muda za to. Stiže moja majka i gleda plan grada (kud se ovaj vozikao po tim uličicama). Pita ona mene jel tu negdje katerdrala. Okrenem se u čudu i velim da je to Gornji grad ne Kaptol. Uzdahne ona... Vidiš, kak je to čudno. Bila sam na Manhattanu, a na Markovom trgu nikad. Nikad??? O sramote!!! Tolke godine ić u Zg u školu, imat sestru u Zg... Di je koja škrnicla da je stavim na glavu!? Da me svjet ne vidi!!! Sad me čeka posao turističkog vodiča po Zagrebu. Ako se netko želi priključiti, primam priloge od 50 kuna. Priča se da je kriza

utorak, 09.12.2008.

Osvrt na nedavni prosvjed i komentare

Inače ne volim zabadati nos u politiku, ali me neke stvari jako pogađaju. Ponajprije da me se po blogovima, facebooku i sličnim mjestima naziva pičkom ili kretenom i slično. Nedavno organizirani prosvjed nisam pohodio i kolko god se ja nebi trebao ama baš zbog ničega pravdati drugima napisat ću par redaka o tome jer očito neki ljudi nemaju mogućnosti ili sposobnosti vidjeti stvari i iz drugog kuta osim iz svoga.

Zašto nisam išao na prosvjed? Jednostavno rečeno, RADIO SAM. Trenutno nam je najžešći dio sezone i ne mogu si dopustiti otić na bolovanje, a kamo li na tamo neki prosvjed. Meni nitko ne može opravdati ta četiri sata koja ja nebi bio na poslu. Niti jedan sindikat mi neće pokriti moju satnicu. Također ne može spriječiti dirketora ili vlasnika firme da mi ne uruči radnu knjižicu. Drugi posao trenutno nemam, a kada mi fino bude priljepljena etiketa da idem po prosvjedima dok traje moja smjena mogu se nadati poslu negdje drugdje NE. Jesam li zadovoljan statusom na svom poslu (povišicu nisam dobio pet godina, imam 18 dana godišnjeg iako imam pravo na više, prekovremeni su pod obavezno, itd.)? Nisam. Onog trena kada mi sindikat bude jamčio moje dnevnice i sigurnost na poslu ići ću prosvjedovati. Bez najmanjeg okljevanja. Koliko se borim za svoja prava (često i za prava kolega iako nebi trebao) može posvjedočiti moj bivši šef. On je javno rekao na nekoliko mjesta da ću ja bit prvi šef nekog sindikata u selu ako se bude ikad osnivao. Kada pogledam tko pljuje po ljudima koji nisu bili na prosvjedu vidim uglavnom ljude koji još uvijek studiraju ili ne rade. Te osobe nemaju apsolutno nikakvo pravo vrijeđati moje dostojanstvo i nazivati me pogrdnim imenima. Recite mi jel jedna učiteljica trebala djeci reć nek budu dobra 90 minuta (ili više) dok se ona vrati s prosvjeda? Kad su učitelji i profesori štrajkali, uglavnom su svi okretali glavama i pričali kaj se oni bune. Umjesto da im budu podrška, oni su njihov štrajk proglašavali neopravdanim. To nije fer. Nije fer sad te iste ljude optuživati da su pičke, a rade svoj posao.

Ono što iščitavam u svim teksotvima je žuć i gorčina. E pa dame i gospodo, tako ne možete organizirati prosvjede. Prosvjedi su obično sredstvo kojim se borimo protiv neke politike. Politikom se ne bavi zajapuren s pjenom na ustima, nekontroliranim izjavama i neartikuliranim glasanjem. Prosvjed je bunt ili izraz građanskog bunta, ali ne može izgledati kao bujica vode. Po meni sve to izgleda baš kao bujica vode. Nije stvar samo jednom tako otići na prosvjed. Jednim prosvjedom nećemo baš ništa napraviti. Koliko vas nedjeljom ne ide u trgovine? Koliko vas nedjeljom ne posjećuje trgovačke centre? Koliko vas izbjegava kave u tim istim trgovačkim centrima? Koliko vas vodi djecu u te iste trgovačke centre nedjeljom u igraonicu??? Koliko vas dođe u neku trgovinu pet minuta prije zatvaranja i onda ode van poslije dvadeset minuta i nije baš ništa kupio? E pa dame i gospodo, od tuda bi možda trebalo početi. U nama samima je najčešće problem. Naravno, nije problem radna nedjelja. Problem je što se te ljude ne plati adekvatno za tu nedjelju i u masu slučajeva ne dobiju preko tjedna dan odmora. Gdje nam je tu građanski bunt?

Dokaz tome da se lako zapalimo za neke događaje je žustro komentiranje koje je uglavnom kratkog daha. Naime, sada svi sipaju drvlje i kamenje po Sanaderu zbog koječega. Oćeš štednje (koja sama po sebi uopće nije loša, ali naravno moraju i gospoda u Saboru i Vladi početi štediti prvi), hoćeš poskupljenja plina ili nečeg trečeg. Svi bi toliko htjeli u EU, a večini nije jasno da EU ne nosi med i mlijeko. Tamo je plin skuplji 12 puta nego je naš. Zato je plin poskupio. Da eventualnim ulaskom u EU ne ode gore 12 puta odjednom. Naravno, tu stranu medalje nitko ne gleda. Ako mislite da nam EU nosi blagostanje, varate se. Grci su jako zažalili ulazak u EU prvih godina. Frend se vozio biciklom po Grčkoj i svako malo je nailazio na jumbo plakate na kojima je putovnica EU bacana u koš za smeće. EU će nam vjerojatno dovesti malo reda u pravosuđe i slične institucije. Eto, kad si sami ne možemo uvest reda, oni će nam ga uvest. A to kaj ćemo mi živjet u blagostanju si možemo mačku o rep objesiti (barem za neko vrijeme). Sada se sprdamo i seremo po Sanaderu i nekim aktualnim političarima, a mene interesira nešto drugo. Kako se nitko nije usudio pisnuti kada je Tuđman rasprodao tvornice tajkunima? Jako zanimljivo pitanje. Kako se desilo da jedna Ankica Lepej završi tako jadno kako je završila zbog odavanja kao poslovne tajne? Zašto se nitko nije sjetio njoj pomoći? Nedavno sam čuo na radiju kako grad Zagreb kupuje neko super vozilo, ali ne smije nikome reć kakvo je. Kužim ja da je poslovna tajna, ali zašto se nije prije same kupnje išlo reći da se tako nešto uopće ide kupovati? Ipak je to velka paprika u igri. Isto tako se svakim danom sve više marginalizira ono što radi Tomo Horvatinčić. U Samoboru je na rođendanskom tulumu gradonačelnika sudjelovalo tridesetak osoba. Neka budala je pustila klor u Gradnu. Potamanili su 300kg ribe. Tko je dobio otkaz ili dao ostavku? NITKO! Nove ribe su kupili novcima iz proračuna. Jako slatko. I jel tome kriv Sanader? Nemojmo se zavaravati. Svi gubimo iz vida prvu i osnovnu činjenicu. Svakoj političkoj stranci je prvi i glavni cilj DOĆI NA VLAST! Tek onda idu ostale stvari i to po nekom njihovom redu. Kod nas je trenutno takva situacija da moramo birati od dva zla manje. Na žalost, teško je procjeniti što je veće zlo. Već se zaboravlja da je trenutni zakon o radu donjela koalicijska vlada koja je srušila HDZ. I kaj su napravili? Dreku pljusku dali. Smanjili radnička prava. I to vlada kojoj su na čelu bili socijal demokrati!?!? Zar je to normalno??? Kaj je Čačić napravio stranačkom kolegi? Izbacio ga iz Sabora kako on nebi gubio funkcije i plaću. Kaj to nije očiti dokaz snobizma i želje za zgrtanjem još više novca i gaženje kolega? Kad se konačno oko nečega puk dogovori i ide dignut frku, oni svi zajedno izvade iz naftalina partizane i ustaše i počnemo se klat oko toga. Večina nas to sve puši i onda počnu vrijeđanja. A to nam najmanje treba.

Sad se sigurno večina vas pita kad već tak pametujem kaj se ja ne bavim politikom. Zato jer nema smisla. Kojoj stranci da se priključim? Niti jedna mi nije ponudila konkretni program. Kada vidim u Samoboru kak to funkcionira, bude mi zlo. Ja s tim ljudima nebi mogao raditi. Ili te asimiliraju ili te odbace. Kako se nemam namjeru povijati i plesati kako oni sviraju, radije se ne petljam u to. Vidio sam kako su mog ujaka nasanjkali.

Zaključak... Kada se drugi puta spremaju neki prosvjedi i to na radni dan, onda ih probajte organizirati tako da ljudi koji rade popodne mogu i doć na prosvjed, a nemojte ih nazivat pičkama i debilima i kojekavim drugim epitetima.

četvrtak, 04.12.2008.

Maratonci

Prošli vikend sam si dao malo vremena i promatrao ljude u trgovačkom lancu. Išao sam po špeceraj. Pripremim se ja uvijek na gužvu i nema sekiranja oko dolaska na red. Bilo je malo više stvari na popisu koje mi se jednostavno nije dalo vući u košari pa sam uzeo kolica. Bila su predzadnja. Ljudi je bilo u dućanu, ali ne toliko. Pri povratku sam pronašao hrpu kolica kod prve blagajne postavljena ko da ih je Sava donjela. Stojim u redu i pratim lika ispred sebe koji također fura kolica. Stavi on stvari na traku i gleda gdje će s kolicima. Malo spuhava, malo koluta očima. Pogleda prema izlazu i tamo vidi ogradu od šipki sa tri trake za kolica. Opet on okrene malo glavom. Nervozan je. Stajao je na samom izlazu sa te blagajne. Od njega se više nije moglo proći jer je do njega bila hrpa kolica (ona koje je Sava dotepla). Ni pet ni šest, lik svoja kolica prisloni do ove hrpe. Vidio je gdje su trake za ostavljanje kolica, vidio je da ove NEMA gdje stavit tu pored blagajne i NE! Njemu se nije dalo ta kolica otpeljat do trake. Na moju žalost, nisam bio dovoljno motiviran za ranojutarnje rasprave. Bio sam zauzet pjevanjem i čaganjem po dućanu. I budimo realni, bilo je 8:30. Prerano za ulazit u raspravu s nekim idiotom. Natrpam ja stvari u vrečice, uzmem kolica i fino ih uparkiram gdje treba i to tako da me svi vide. Onaj iza mene je naravno kolica ostavio pored blagajne. Šteta kaj ih nije ostavio prije nego je on prošao kroz taj prolaz. Možda bi mu tada zazvonilo zvonce u tikvi. Zaista je teško nekada upotrijebiti svoje sive stanice u korisne svrhe. Čovjek ne može povjerovati kolko glupih ljudi ima na jednom kupu. Drugačije si to ne mogu objasniti.

Ispred bivše NAME na Trešnjevci je tramvajska stanica (vjerojatno svi iz ZG-a znate di je to). Mjesecima tamo već peku kestenje i koruzu. Prolazio ja onuda u dućan, u crkvu, na tramvaj, na kiosk. Svaki puta, svakog dana tamo sjedi jedan malo stariji gospodin i svira. Harmoniku. Svira on od jutra do sutra. Zbilja čovjek ima energiju. Vjerojatno i oštećen sluh jer svira samo i jedino „Jesen stiže dunjo moja“. Dan za danom, mjesec za mjesecom taj lik ne prestaje. Ne mijenja pjesmu. Kada ja idem u dućan, svira ta pjesma. Kada idem u crkvu, svira ta pjesma. Kada prolazim u tri popodne, on svira istu pjesmu. Otišao sam pješke kroz Novu cestu u sasvim neko glupo vrijeme. Što čujem? „Jesen stiže dunjo moja“. Pjesma je jako lijepa, ali brate, kroz par tjedana je već i to previše. Dojadi i najdraža pjesma. A stari se neda. Car...

Neki ljudi imaju neopisivu potrebu dolaziti kod nas u dućan i pitati milijun i jedan put za tarifu koja bi njima odgovarala, aparat koji bi uzeli. Shvaćam da nas ima neodlučnih i sumnjičavih. Ne vjerujemo koječemu. Posebno kada znamo gdje se proizvode sve te tehničke stvari. Kako vjerovati da je nešto zaista kvalitetno. Nema jamstva da se neće pokvariti (kao što je nekad bilo). Jednostavno se neke stvari kvare. Uglavnom, imam jedno pet pacjenata koji već tjednima dolaze i ispituju baš svakog od nas u dućanu koja je tarifa najbolja. Sve u detalje. Toliko su puta došli da su se na nekima od nas izredali i po treči ili četvrti put. Zbilja treba imat konjske živce i odgovarat non stop na ista pitanja i na kraju čuti: „Aha... Super! Baš si mislim kak bi mi to odgovaralo. Jel razumijem? Naravno da da... Sve mi je jasno.“ Brus ti je jasno! Ili su ti ljudi mazohisti ili su se malo pogubili. Ne vidim u čem bi trebala biti stvar. Neke kolege već na pamet znaju kaj će ih pitati pokoji od njih. Smeh... Ili nije.

Biser dana:
Stranka: Dobar dan. Produžio bi ugovor.
kolega (u VIPovoj majci): Nema problema. Imate VIP ili koju drugu mrežu.
Stranka: VIP
kolega: Molim Vas, dođite za ovaj pult. Molim Vas osobnu i broj.
Stranka: 098......
kolega: To vam nije VIP broj. Pa sam Vas pitao jel imate VIP.
Stranka: To nije VIP? Ma dajte... Kak sam ja mislil da sam na VIPu? Ma meni vam je to sve isto.


(naravno, postoje ljudi koji su prešli iz drugih mreža k nama, ali ti to naglase još i prije nego guknu broj)

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (3)
Listopad 2011 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)

Opis bloga

Iskreno, profiliranje mi i nije neka fora jer se uvijek rastočim u raznim smjerovima. Osnovna misao i vodilja je pisati o onim događajima koji me dirnu s lijepe strane, a bome i s grde. Ponekad poželim podijeliti ljudsku glupost s mnogim ljudima. Nadam se kako ću ovdje to i uspjeti.

Linkovi

Pošta
Web album

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi:
Simo Mraović - 16.12.2008 RIP
Mile Kekin
Nebuloze moje
Mreža - Kriza srednjih godina
Živjeti svoj život
Sidney
mindbuilding
Bedasta curica
ljubavnica29
by Andrejevna
neverinov blog
Tičerica
marchelina
Kenguur
Kinky Kolumnistica

Moji "poroci":
Lois McMaster Bujold
Vorkosigan saga
The West
NK Dinamo
KHL Medveščak
NY Rangers
Stripovi.com
Sergio Bonelli Editore

Zanimljivo:
AskMen.com
SportNet
Hrvatski golf portal

bućkuriš pameti

23.03.2012.
Ide od prilike ovako: "Budimo veseli. Proljeće je tu kao i prvi znakovi proljeća. Bosanci na mješalicama, visibabe i ostalo bilje..."
Frano Ridjan - HR2 (dobra fora i nikako nije za zamjeriti)

19.02. 2009
Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

marchelina

30.06.2009
Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš.

Bernard Jurišić (SportNet)

01.04.2009
Nekada, kada bi Dinamo gubio ili Zambata promašio gol, klinci bi dobivali “šljagu”, no, zamislite nesretno dijete da mu otac udari “klepetušu” svaki put kad Josip Tadić promaši gol? To bi već bilo brutalno...

Tomislav Židak (Jutarnji list)

01.02.2009
Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala.

autor... Na žalost, meni nepoznat.

13.12.2008
....all things share the same breath....the beast, the tree, the man .... the air shares it's spirit with all the life it supports."

poglavica Seattle Dwamish

09.11.2008
May the stars carry your sadness away,
May the flowers fill your heart with beauty,
May hope forever wipe away your tears,
And, above all, may silence make you strong.

poglavica Dan George

30.09.2008
Life is hard; it's harder if you're stupid.
John Wayne

27.08.2008.
“Lijepa će te izdati, ružna ti se neće svidjati; siromašna će te upropastiti, a bogata će tobom vladati. Eto, izaberi šta ćeš najlakše podnositi.”
Aristip

15.07.2008.
Life is a sexually transmitted disease.



 Dotepli se u količinama