Just nothing

srijeda, 05.04.2006.

Nove gluposti

Cijeli vrijeme mi se po glavi vrti jedna recenica i zelim da prestane.
Tu je oduvijek, stalno, otkad znam za sebe,
i samo ide,
i ide
i ide i ide i ide, stalno, zelim li ja to ili ne.
Kako da prestane, jer ne mogu ju vise podnositi.
Nekoc sam samo zivjela za to da ju slusam i cujem,
sada zelim da prestane, napokon, konacno, zauvijek!!!
Ne mogu to podnijeti,
zelim ici dalje, ali ne mogu,
zbog nje, ona me koci i stalno vraca unatrag,
kao da sam zavezana za neko drvo lancem
i kada potrcim punom zivotnom snagom prema naprijed u nepoznato,
u nesto veliko, novo, i taman kada se sve cini, ne savrseno, vec jednostavno kao zivot,
evo opet nje,
povuce me svom snagom za vrat tako da padnem na leda i odletim kojih par metara unatrag.

Nije sve tako strasno, ali sada shvacam neke stvari, prihvatila sam ih i samo pokusavam dalje,
ali ono dijete u meni koje obozavam i zelim da zauvijek bude dio mene, a ne da ga zaboravim,
ono jednostavno ne zeli odustati, divim mu se ja na tome i moj je vjecni uzor,
ali razara me s time iznutra.
Znam da nije sve savrseno i kako je ono htjelo da bude, niti priblizno tome, ali trudim se, nije cak niti najbolje kaj mogu,
ali to je zato jer me drzi u tom zamisljenom svijetu, u svijetu u kojem sam trebala biti.
Ali koji je svjetlosnim godinama udaljeno od mjesta na kojem sam sada i zna ono to, ali jednostavno ne zeli prihvatiti da je sve gotovo.

Stvarno bih voljela da ne cujem vise tu recenicu, ali bojim se da je vec postala dio mene,
bojim se da bez nje ne bih znala tko sam.

Tuzno je to;
pricam jedno, a u isto vrijeme moje se srce dere NE, ne napustaj taj pojam, to sam ja!
Ah, necu ja nikada napustiti taj pojam, ta recenica ce me progoniti nocima, do kraja mog zivota.
Ne mogu se odvojiti vise od toga, sraslo je zajedno sa mnom, vise ne razlikuje od mene.
Bez toga ne bih bila cjelina.
- 23:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>