Just nothing

ponedjeljak, 03.04.2006.

Previse smo voljeli zvijezde da bismo se bojali noci. [Epitaf dvojice astronoma amatera]

Ljudi se osjecaju tuzno, i usamljeno.
Ljudi umiru, a oni koji ostaju iza ne znaju sto bi sa sobom, ne znaju zasto, ne znaju kako...
Kakvu bol mora osjecati majka kada ostane bez svog djeteta, koju samocu mora prolaziti,
moze biti 50 ljudi oko nje, ali sto joj to znaci.
Ona je sama, cak nema niti boli u srcu, kojem srcu, ono je nestalo istoga trena.
Ljudi ne zele umrijeti, ja zelim zivjeti i ne zelim otici prije nego sve napravim,
ali njima je lako,
oni nestanu,
ja ne znam gdje idu, da li postoji nesto iza, i kakvo je to mjesto,
sa sadasnje pozicije jednostavno ne mogu a da ga ne povezujem sa zemljom,
ali tko zna...
Ali oni koji ostaju, oni su jos uvijek tamo gdje su i bili,
samo sa jednim mjestom praznim za stolom,
oni moraju zivjeti s tim, oni moraju pronaci nacin da se suoce s tom situacijom.
Kako se oprostiti sa prijateljem, kako zivjeti s tim da smo mi jos uvijek ovdje.

Kada bih bar znala odgovore na pitanja, kada bi mogla nesto promijeniti, kada bi sve bilo lakse.
Ali ne ide to tako, nazalost, ne moze se priroda promijeniti.
Stoga necu pisati epitafe, svi su vec napisani,
ovo je samo jedno sjecanje na sjecanje
na sve prijatelje, roditelje, bracu i sestre, rodbinu,
na sve strance koje nismo imali priliku upoznati,
na sve koji su ostavili prazno mjesto za nekim stolom.

Ovo je samo pitanje
- 20:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se