Just nothing

Kada se sjetite svega u zivotu sto ste prosli,
je li vam zao,
mislim svi zbog necega zalimo,
male ili velike stvari, ali
je li vam stvarno zao?
Meni nije pa i zbog stvari koje me sada muce
i zbog velikih gluposti koje sam radila u zivotu
nije mi zao.

Jer to me je sve definiralo, odredilo mene, ovo sto sam sada pa kakva god da jesam.
Jedino zbog cega zalim u zivotu su stvari koje nisam napravila, koje se nisam usudila,
mozda sam mislila da ne mogu, mozda sam mislila da mogu, ali nemam sanse ili da mi drugi nece pruziti sansu,
pih jedino kaj sam naucila iz toga je da nije vazno ako nemam sanse ili ako mi je netko nece pruziti,
moram probati, jer odustajanje je jedino za cime zalim u zivotu.

Zar se ne probudite ponekad ili ne zastanete usred dana zamisleci se nad nepostojecim pitanjima
nad stvarima koje ste mogli napraviti, nad nepostojecim sadasnjostima i buducnostima,
ja da.
Stoga nemojte se sramiti onoga sto jeste, ne bojte se stvari koje ste napravili jer ste naucili toliko iz njih,
pa cak i ako su zavrsile katastrofalno to bar znate i ne pitate se a sto bi bilo da sam...

Ne zalite za stvarima koje ste napravili, ne pitajte se bi li bilo bolje da ih niste radili.
Ovdje smo da bi pokusavali i grijesili,
ovdje smo da zivimo.

Nemojte strahovati i prepustite se strasnoj nepoznanici sutrasnjeg dana, pokusavajuci.

:)

Zelim doma vec danima, tjednima
Dosta mi je ovoga grada
Kada cu vidjeti svoj kvart, rijeku s prozora i konstantan sum u daljini
Svoju sobu i obitelj
Prijatelje koji me poznaju godinama
Kada cu prepoznati ljepote ulica, a ne ove nepoznate kojima prolazim svaki dan
poznata mjesta na kojima sam bila i ona isto tako poznata na kojima nisam
umjesto ovih koja toliko dobro znam
do ogrebotine na zidu, svake rupe na cesti
iako ne zelim, ali svaki dan prolazim tud.

Zelim otici odavde kako bi se sjecala lijepih trenutaka kojih je bilo puno,
kako bi njih pamtila (jer znam da ce na kraju tako biti)
Ne zelim se sjecati tuznih, ne zelim prozivljavati gluposti,
koje znam da moram proci,
ali svejedno...


"Some people live their dreams
Some people close their eyes
Some people's destiny
Passes by
There are no guarantees"

"Why does it always rain on me?
Is it because I lied when I was seventeen?
Why does it always rain on me?
Even when the sun is shining
I can’t avoid the lightning"


Ne mogu se rijesti ovog osjecaja, ovakvoga razmisljanja
mozda zima predugo traje, je li to odgovor?
Ili se svi mijenjamo,
zar se ne bi trebali ljudi koji prakticki zive zajedno, koji se vidaju stalno, zar se ne mijenjaju oni skupa
ocito ne!
I ja se mijenjam, i to cak protiv svoje volje.
Sjecam se kada sam dosla tu, kakva sam osoba bila, sazrila sam i promijenila se
u pocetku na bolje,
sada mi se vise ne svida tko sam i sto sam,
znam da sam iznutra jos uvijek ista
vidim to u mnogim situacijama, vidim to svaki dan
ali onda dode trenutak i nesto pomislim i nesto napravim sto inace nikada ne bi i mislim si zar se toliko toga promijenilo
zar to mora tako biti.
Ali tjesi me to sto shvacam da to nisam ja, sto jos nisam prihvatila tu promjenu, mozda jos ima nade.
Pitam se sto bi rekla ja od prije recimo 10g, sto bi ona mislila o meni sada, je li to htjela
kakve je zelje imala, snove, ideje, kakve su joj misli prolazile glavom
Pokusavam se je sjetiti, ali ne mogu ne u potpunosti, (ne sjecam se niti onoga od prije dvije godine)
znam da nisam ona, ali ima toliko njenoga u meni
ali pokusavam se sjetiti i ostaloga da je u potpunosti upoznam (opet ispocetka)
Ali valjda stvari moraju ici tim nekim svojim tijekom, valjda zaboravljamo
da bi se opet stvorili novi, "pametniji"
kazu svi da tako mora biti, da tako stvari teku svugdje i svima
bar tako kazu,
a ja cu mozda jednom i razumjeti
mozda...