Just nothing

Sjecam se kako su izgledali, kako smo se skupa smijali glupostima koje su nam tada znacile sve na svijetu.
Sjecam se i prvog i druge i treceg i cetvrte... i svih prijatelja s kojima sam se mijenjala.
S kojima su prolazili dani polako u zagrljaju.
Sjecam vas se svih i tada mislim na nove i
srce mi brze zakuca, ruke mi se pocnu tresti,
neka sjena mi prode preko lica.
Ne zelim da se i njih jednog dana samo sjecam
sa laganim glupavim osmijehom na licu.
Zelim da oni budu tu i ismijavaju me zbog tog istog glupavog osmijeha,
zelim da su zauvijek tu, ne uvijek pored mene, vec da znam da su jos uvijek tu u mom srcu i mislima
i ja u njihovim isto.
Ne zelim da postanu jos jedno mutno sjecanje
na smijeh, zagrljaje, tugu i radost.
Ne zelim ih izgubiti u prostranstvima proslosti, kao mnoge prije njih,
koji su mi isto toliko puno znacili
koje sam voljela i koji su i mene.
Ne zelim vas se sjecati svakog dana sve manje,
tako da jednom postanete samo sjecanje na sjecanje,
neka mutna slika kako su stvari izgledale.
Jer jos uvijek se sjecam njegovog osmijeha, ali to je vec neki prosli zivot koji nema veze s ovim
i cak i da se sretnemo samo bi, mozda, oboje na kratko zastali s nekom mutnom slikom u mislima
te nastavili dalje s ovim novim zivotima, cak se ne bi ni okrenuli.
Sjecam se kako ste mi plakale na ramenu, sada to radite nekome drugome i kazemo si
uvijek sam tu za tebe ako me trebas, ali uvijek zovemo nekog drugog jer ono je bio neki drugi zivot.
Tebe vise nikad ne vidim i ne cujem, ali prijatelju tu si, ali i ti si samo sjecanje na ono sto je bilo,
a ne sto je sada, koliko god da smo bliski bili, izgubili smo se u svojim zivotima i vise ne znam
gdje je most da dodem u tvoj, nije bilo bitke pa da je srusen, jednostavno je nestao, sakrila ga je magla.
S vama se ponekad jos vidim, i smijem i pricamo, cak i o najvaznijim stvarima u zivotu i povjeravamo se,
ali kada nam treba pomoc, prijatelj, opet se ne zovemo medusobno. Jos uvijek znam gdje je most
i prelazimo ga cesto, nadam se da ga nikad necemo izgubiti, bar to.

Ali s vama, jos ste tu, svaki dan i znam da nece to moci tako zauvijek ostati, ali samo se nadam
da nasi zivoti nece biti odvojeni mostovima koje cemo morati prelaziti svaki put kada cu vam samo htjeti reci: hej.
Te da necu morati strahovati od magle koja ne dolazi cesto, ali kada se pojavi ima razoran ucinak.
Nadam se da ce nasi zivoti biti spojeni, poput sijamskih blizanaca, da ne trebam raditi jos jedno mjesto u albumu u kojem se nalaze samo neke mutne slike, za koje se samo sjecam sto su znacile i taj osjecaj sjecanja ih cuva tamo, ali
toga vise nema.
Zivim u nadi, ali i u strahu jer znam da nece sve biti kako bi ja htjela jer tako to jednostavno ne ide.
I onda se samo pitam tko...?