Just nothing

Mrzim kada su ljudi koje volim bolesni te koliko god im zelim dati svoj zivot, kako bi njihova bol prestala ne mogu. Bog me tu ne zeli poslusati. Jos vise od toga mrzim kada ih razocaram, jer ih tada povrijedim na jednom puno dubljem nivou i tako puno snaznije, da ne mogu vjerovati kako je to moguce. A sve sto zelim je da budu ponosni jer ih to cini sretnima. A najgora situacija je kada se obje ove prethodne odviju istovremeno. Jednostavno ne mozes vjerovati da je nekome moguce nanijeti toliku bol, a to ne samo da ne zelis vec zelis potpuno obrnuto.
Zao mi je, ali ova bol ce proci i doci ce sreca, a onda opet bol jer se takve stvari odvijaju u zivotu i jer vas ljudi koje volite povrijede iako to ne zele i dali bi zivot za vas. Ali zivot se sastoji od tuge i srece jer je tek onda zivot i tek onda osjecate da zivite. Jer da vam se dogadaju samo lijepe stvari u zivotu ne biste znali da su lijepe i ne bi vam nista znacile, a ovako cijenite svaki njihov trenutak i sjecate ih se do samog kraja, bol cete zaboraviti, vjerujte mi, nadoknadit cu vam sve. i sjecat cu vas se do kraja jer ste vi moja sreca :)