Naučila sam da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mijenjam.




Zašto uvijek pišem pesimistično, s nekim crnim pogledima na života, a mogu ispisati romane o svojoj sreći? Mogu svaki dan napisati po jedan post o sretnim događajima u svom životu. Sigurno! Iskreno ja jesam jedna od onih osoba koji dobro prolaze kroz život, a ne rade ništa. Iz meni nekog čudnog razloga sreća je uvijek bila na mojoj strani. Stvari za koji su se drugi mučili, stvari koji su drugi željeli i težili, meni su nekako dolazile same po sebi. Ponekad cijeli moj život činio mi se kao film ili serija. Na početku dana sve bi krenulo loše, a na kraju ipak sve dođe na svoje mjesto. Iskreno rijetki su bili trenutci kad bi razmišljala o posljedicama. Zato nikad nisam ni pokazivala drugima da me nešto muči, jednostavno sami sebe natjerate da se smješkate cijeli dan i čekate da ono loše prođe. I onda vam kažu da nikad nisu vidjeli tako flegma osobu kao što sam ja. Rečenica ,,meni se to ne može dogoditi'' oduvijek je bila moja rečenica. A zapravo kad razmislim sama sebe sam zavaravala. Valjda svi u nekoj fazi svog života pođu preispitivati sami sebe. Mislim da je to nešto kroz što su svi morali proći, kao škola života. Sami sebe pripremamo za još teže stvari koje nas očekuju u daljnjem životu. Možda ljudi koji razmišljaju kao ja, koji skoro nikad ne očekuju ništa, možda je to samo neki njihov štiti od povreda, ne očekujući ništa, ne mogu da se razočaram. Ima i bilo je dosta događaja koji su pokušali da me slome, a ja bi pokušavala sve to samo ignorirati ili izbjegavati. Za to krivim genetiku. Ili jednostavno nikad nisam htjela postati kao ona, da me i najmanje stvari lome. I sigurno se pitate pa zašto onda ne pišem vedrije stvari? Zato što u svim razgovorima koju bi krenuli u nekom negativnom smjeru, ja bi bila ta koja skrećem s teme. Jednostavno postoje neke teme o kojim ja ne želim razgovarati, puno je lakše sve to staviti na papir, podijeliti s ljudima koji te ne znaju. A kad napustim kutak svoje sobe, sve te loše događaje okrenuti na šalu…

29.01.2007. u 13:04 | 53 Komentara | Print | # | ^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Counters
Get a Counters

Život je

"Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovjek proživljava sve po prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život, ako je prva proba života već sam život?
Život je zato uvijek sličan skici. Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek nacrt za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život, je skica ni za šta, crtež iza koga ne sledi slika."

"Nepodnošljiva lakoća postojanja" Milan Kundera


Linkovi

Meni dragi blogeri:

AgnusDei
anessathiel
( Angel of Darkness )
100%angel
Big Bitch
Brinetta88
danci
djevojchica
EriN
greatfull death
Hannah
megi
nalik na anđela
orion lady
poeta
potret ljeta
R.L. Krad
Sad Girl Without Love :(
skladateljica snova
stella
...što na srcu leži...
;-) think pink
toothfairy
this is my shit
uđe u vrt pun sjena...
VanVer
velvetgeisha

Anathema

Lost Control

Life.. has betrayed me once again
I accept that some things will never change.
I've let your tiny minds magnify my agony
and it's left me with a chemical dependency for sanity.

Yes, I am falling... how much longer 'till I hit the ground?
I can't tell you why I'm breaking down.
Do you wonder why I prefer to be alone?
Have I really lost control?

I'm coming to an end,
I've realized what I could have been.
I can't sleep so I take a breath and hide behind my bravest mask,
I admit I've lost control
Lost control...