petak, 30.03.2007.

Ah,opet ta stara depra

Šta da vam kažem?Osjećam se užasno.Mrzim sebe i svoj glupi život.Zašto meni nikada stvari ne mogu ispasti kako treba?U osnovnjaku sam oduvijek bila na neki način uljez.Iako sam imala hrpu prijatelja,oni su svi bili zadovoljni svojim životima dok sam ja težila nečem drugačijem.Sanjala sam o životu u gradu misleći da je tamo sve drugačije.Uvijek sam željela "žešći" život.Život u kojem ponekad ima i rizika.I zbog toga sam bila čudna i drugačija.Iako mi to nitko nije rekao,ja sam to osjećala i mogla prepoznati u pogledima i riječima.Ne kažem da me nisu voljeli ali mislim da je bilo dana kad im baš i nisam "sjela" kako treba.Zato sam novu školu i nepoznate smatrala kao drugom prilikom.To je bila moja prilika za bolji žvot.Nova škola i novi ljudi su mi trebali pomoći da se uklopim,a ja onda povrijedim nekoga do koga mi je stvarno stalo,jer cura je stvarno super.Ja i moj dugi jezik kažemo gluposti koje su se mogle i drugačije reći.Mogla sam upotrijebiti milijun drugih riječi ili šutjeti,ali ne....ja baš kažem glupost i sad mi je žao......Ali rečeno je i to nažalost ne mogu povući,a boli me ...i to jako...boli me što znam da ću se jako teško ponovno približiti curi i ako shvati ovaj post želim da zna da mi je jako žao,ali učinjeno očito ne mogu popravit...Ne znam da li umišljam ali ne mogu se oterasit osjećaja da mi se život ponovno počinje vraćat na staro...ponovno ću sjedit sama u klupi gledajući kroz prozor dok se svi zezaju i zafrkavaju.Ljudi to vjerojatno ne rade namjerno ali ponekad imam osjećaj da sam ostala sama.Ljudi za koje bih željela da mi kažu nešto o sebi i da podijele nešto samnom šute i bježe.Odlaze polako i to je to.Baš sam danas sjedila u razredu i promatrala.Svi imaju svoje društvance s kojim se zafrkavaju i pričaju a ja shvaćam da nikuda ne spadam jer nemogu se samo tako ubacit nekome u razgovor,jednostavno mi je to glupo.Zato sam radije ostala do kraja sata sjedit sama....Ali ne dam se...U depru ponovno NEĆU!!!Sutra idem s društvom van i isplesat ću se kao nikad dosad,valjda će mi to malo pomoći..........Hvala Bogu praznici su tu i imat ću vremena za razmišljanje kako popravit nepopravljivo.......

subota, 24.03.2007.

Proljeće je,a u meni nemir....

Baš mi nekak pašu ti Lukini stihovi u zadnje vrijeme.Šta se tiče proljeća ne mogu vjerovat što se događa.Ljudi,vani pada SNIJEG.Mislim moja frendica bi se išla sanjkat a ja u trećem mjesecu,mrzim snijeg.Odem ja jedan dan spavat.Vani lijepo sunce sja,ptičice pjevaju i tulipani cvijetaju,a probudim se ujutro i vani snijeg.Mama viče za mnom da si obučem kapu i šal.Užas,horor.


Idemo dalje,izašla vam ja iz depre.Fućka mi se više za smrt, kraj svijeta,školu,nesretnu ljubav.Uopće me nije briga.Odlučila sam živjeti dan po dan,pa kako bude bude.Mislim ako i umrem(a neću)pa šta,bit ću mrtva i ništa neću osjećat.Šalim se.Stvarno ne znam o čem bi vam još pisala.....

E,da.Bubana šam,šmrc,šmrc.Jučer i prekjučer sam primlia dvije pikice pune penicilaina i to su mi bile prve i zadnje u životu.Nikad više.Sad ne mogu ni normalno sjedit jer me sve buba.Ako ništa malo su mi pomogle.Sad bar mogu gutat i grlo me ne boli jako.Ma preživit ću ja i to.
Ajde puseeeee svima!!!!!

petak, 09.03.2007.

Moje puste želje

Evo napokon sam našla vremena da napišem novi post.Jednostavno nisam znala što bih pisala ni o čemu.A i uz sve te testove što su nam natrpali na vrat nisam mogla ni disat.Ovaj tjedan sam počela čitat super knjigu "Sumrak".Knjiga je stvarno super.Iako govori o vampirima i tim stvarima,jednostavno ne mogu odvojit oči od nje.Neki dan sam skoro zakasnila u školu jer se nisam mogla prisilit da prekinem čitat bar dok ne završim stranicu.

U zadnje vrijeme puno razmišljm o određenim stvarima u životu.Jedno vrijeme u svom kratkom ali ludom životu,govorila sam kako mene riječi ne bole,već djela.Kako sam ja hrabra i kako znam da ljudi samo puno pričaju,jer pas koji laje ne grize.To sam mislila sve dok mi nije počelo stajat do ljudi.Počela sam shvaćat kako riječi bole puno više od djela.Riječi ostaju u zraku.Kad ti netko nešto napravi onda je ta epizoda tvog života gotova,hoćeš mu oprostit ili ne to je tvoj problem,ali kad ti netko zaprijeti to je druga priča.Kad te nazove pogrdnim imenom,ne znaš da li se šali ili ne,to se zapravo nikad ne zna.Ljudi goore više istine kad se šale i kad su pijani nego kad su ozbiljni,tj. trijezni.

Ponekad bih voljela da mogu čitati ili vidjeti što drugi misle.Tako bih znala što napraviti,kako podnijeti koju situaciju.Mrzim životna iznenađenja.Mrzim to što mi život nije neka serija pa da odem na net i pročitam sljedeći nastavak.Mrzim taj osjećaj bespomoćnosti koji osjećam svaki put kad napravim pogrešan korak ili kad nešto krivo kažem.Zašto se vražje vrijeme ne može vratiti?Zašto ne mogu napraviti svoj život onako kako bih ja to htjela?Zašto sam tako prokleto vezana?NEKA MI NETKO,KVRAGU,ODGOVORI!!!A,tu je i to pitanje,zašto mi nitko ne može odgovoriti?Mrzim se što razmišljm o tome.Ne sviđa mi se osoba koja postajem.Prije manje od godinu dana bila sam osoba koja je ludovala po školi i glupirala se zato da bi malo nasmijala prijatelje.Bilo je mjeseci kad mi nitko i ništa nije mogao skinuti osmijeh sa lica.A sad?Što sam,zaboga,ja sad?Ozbiljna i odgovorna odrasla osoba.E,pa ako biti odrastao znači ne zabavljati se više kao prije,već samo par sati tjedno i to ako se drugima zabavlja,onda ne želim odrasti.Želim ostati onakva kakva sam i bila luda i budalasta,jer takva se više sviđam sama sebi.Samo da se zna,ako koga slučajno zanima..........