nedjelja, 14.10.2012.

Mozda

Možda
se ispišem
baš noćas
nagošću
pred nekim
zatvorenim očima

Možda dovršim
priču
o nama
na nekim
zgužvanim stranicama



Možda
dočekam
jutro
bez sna na usnama
žedna
gladna
umorna od čekanja



Zatvaram knjigu
bez kraja
Točka.
++++++++++++++

kroz vrijeme



nečujno

kao dah u noći

uvlačim se u rime



i sanjam



da sam

pjesma

koju nosiš na usni



sanjam

da sam riječ

koja žudi

da bude

zapisana



nemirna riječ

koja te

budi
************
Počelo je
nježno
riječju
njegovom riječju
na mom dlanu



Počelo je
tiho
riječju
njegovom riječju
na mom tijelu



I od tada
jeste
posvuda
u svakom mom trenu


i kada nije
tu je
osjećam ga
dok pišem



njegova riječ
pod kožom mi



diše
**********

Možda poželim

jednom

napisati pjesmu

Tebi

(zbog sebe)

od sebe

laku i podatnu

željnu

Tebe



tek Pjesmu...



Možda poželim

jednom

napisati pjesmu

Nama

(o nama)

kratku i jasnu

nemirnu

slatku

bez početka



Pjesmu

bez kraja...
*************
Slatkorječivošću koju nudim

noćas tek,

nadomjestiti ću šutnju.



Uroniti u more snova

i natjerati nas,

iz ove kaljuže

na bijeg.



Iluzijom da biti će bolje

premazati ću dan;



i nije me briga

za realiste,

nije me briga

za snolomce.



Hoćeš li povjerovati

u moju bajku

ako ispričam ti sna kraj?



- 17:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.....vrati nam natrag...Nas..

Trule su daske

ove goleme pozornice

na kojoj se dajemo

u bescjenje.



Utapamo riječi

u ušima

pogrešne publike.



Najljepše slike su

nam

izblijedjele

na rukama

slijepih.



Izgaramo neprimjetno,

tinjamo polako,

nestajemo

u snovima

koji se tope

na uzaludnoj

žeravi želje.



Izgubili smo put

koračajući istom ulicom

u nedogled



Vratite nam

natrag



Nas

- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U ovim divljim vodama...

zamahujem uzalud

slabim riječima

trzam se mislima

borim sa strujama

dišem tek pjesmama



ronim uzdasima



plivam uzvodno

da bih na mjestu ostala



da ne bi me

mutna voda povukla

u smjeru kojim je krenula



a stremim plavim prostranstvima

snivam o mirnim vodama



slaba da oduprem se

jačim plivačima

na putu do

izvora



otimam se

divljim bujicama



i plivam

uzvodno



usprkos znakovima

upozorenja

u inat

svim

zabranama



i dalje



plivam



i dalje

snivam



još uvijek

sam

ja





Ja



u ovim divljim vodama



...

- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

....misli.....

u vrisku skrivam se



bluzom

i lažnim uzdasima

omotavam dane



kroz teške maske nazirem se



dođi

iscrtaj mi obrise



jer bez njih

izlijevam se



puna a prazna

lijepa a ružna

ispuni me



tečem a stojim

moja brana prelijeva se



dišem a gušim se

slaba a snažna

udišem u intervalima



a zapravo

samo izdišem jecajima

*****************************************

Ništa nas više dotaknuti neće



kao ono što ostalo je



duboko u nama



prešućeno.





Ništa pokrenuti iz ove učmalosti



u koju smo ušli



dobrovoljno,



držeći se za ruke.





Strepim samo od



neizgovorenog.





Bojim se bujice



kad jednom



ponese nas





rijekom.

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svoja

Mome je vremenu tijesno u ovim tvojim bezvremenskim okvirima

u koje si ga pospremio

na neodređeno

i zato nemoj se čuditi

kad nestane

vrijeme

a ostanem

samo ja

i ti

i rupa pred nama



Koliko puta sam te smrvila

i pohranila u svoju utrobu

a zatim te zalila

ostatcima zaborava

koji se već lagano ukvasio

u frižideru



Kako sam te

(opet)

tvrdoglavo prežvakala

i ti bi me svaki put

otrovao

iznova

a mislila sam da sam

odavno postala otporna

ili je

ipak

u pitanju

alergija



Imam sve simptome

kihnem desetak puta dnevno

i izbacim te

na oči



Bavila sam se sinoć

isključivo mišlju

(nisam imala pametnijeg posla)

da pustim ovu divlju pticu

iz moje desne ruke

(za koju si znao tvrditi da je tvoja

zatim smo se beskrajno svađali oko toga)

da slobodno luta

i bez pardona pustim branu

na lijevom oku

(za nju smo dobro znale da je moja)



ne želim se akumulirati više



ekvilibriram između mašte i uma

na oštrici razuma

plešem

do bola



pjevam

da ostanem svoja

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.07.2012.

Tek moje misli tebi

Tvoje riječi se kao tupo
 neumitno
svrdlo

uvrte u moju utrobu
 dižući mučninu,

koja u grlu zalaj
e kao reska replika
 na tvoju misao.

 Ogradiš se kamenim zidom za tren
 i ostaneš nijem
 i gorak iza njega,
 a iz tebe izađe
hladna
 uvrijeđena rečenica.


Bijes u meni se digne
 kao olujni oblak,

koji se sprema ispusti blatnu kišu

i grom
 da razor
i tvoje hladne zidove - sada.


A srce mi se stisne od sebe sama,
 zaveže ruke i noge da ne odu bez moje volje
 i stegne grlo da se ne glasa.

 Zarobljena sobom
 gledam u tvoje oči,
 koje ne mogu pobjeći
 od tebe
 i izreći grlom
 nešto drago i toplo.
 Dva zarobljena tijela u ledu,
živih pogleda
se brane
od vlastitih demona,
 voleći se očima.
 Molim te, ne daj im da umru u ledu.


Pusti prvi
 iskreni krik iz grla
,
oslobodi zrak iz bubnja koji stvara tvoj trbuh,

moja ruka
, koliko god nervozno krenula
dok stigne do tebe,
 jedino te može pomilovati.

- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.03.2012.

Probudi me, jednog dana, bit će zima i snijeg će pokriti sve što znamo čineći stvari, ljude, pojave nepoznatima i nevažnima.

Probudi me, otkini me iz života kojeg vodim i zamjerit ću ti samo malo, ali i to će ubrzo proći.

Ne zanima me davno opisana ljepota, naučena udobnost, učene riječi i misli toliko duboke da se u njima mogu utopiti lakoćom grčevito se boreći za zrak.

Zanima me da mi usred te bijele zime pokloniš more toliko toplo da u njemu mogu nestati bez straha

***************

- Ne pametujem, ne filozofiram - tako se izražavam… - pomišljala bih dok su me promatrali s podsmjehom. S vremenom je količina tih promatrača i podsmjeha bivala sve većom.



A onda sam počela kresati rečenice, ogoliti riječi, prešutjeti misli. Moje su ideje našle sigurnost unutar jednog zaobljenog zida - moje lubanje.



Brana koju sam postavila na usta, ona koja je vješto dijelila izrečeno i ono što, svakako, ne bi trebalo biti - bivala je sve snažnijom. Reklo bi se da sam s vremenom - učila…



- Tko si onda ti?- pitao si me iznenada. I nisam ti znala reći. Jer sam i ovo i ono. I ono što nisam i što jesam i što želim i ne želim biti. Pa i ono što moram biti. A možda najviše ono što ne moram. Zaista ne znam tko sam.



I moje bi se predstave sebe mogle možda podvesti pod glumu, da, mogle bi. Ali u današnjem svijetu to bi nazvali emocionalnom inteligencijom i prošla bih znatno bolje od etikete patvorenosti. No, ne ponosim se time, jer, ja sam, zapravo - cirkusant. Balansiram po tankoj liniji socijalne poželjnosti i to mi, za sada, ide dobro. Postoji neka slabost u meni koja me nagoni da se prilagodim. I dugi niz vrlo uvjerljivih dokaza da je to, ipak, najmudrija strategija.



- Oprosti, gledam te ali još uvijek ne mogu povezati tebe i to što pišeš – rekao mi je jednom jedan dragi prijatelj. I nisam se začudila, jer kako i bi? Ulicama pustim da luta, da se sreće, da zagledava izloge, da se druži i ispija kavu, da odlazi na tržnicu… tek ona laka varijanta mene. Ona se uvijek prvo nasmije a onda izusti riječi. Lagane riječi. Često nedovoljno dobro sročene, nezaokružene u cjelinu. A onda se opet nasmije. I pristojna je. I ne voli se svaditi. I… Tko bi takvoj zamjerio?



- Tko si, onda, ti?- pitao si me i ne bih ti znala reći niti za sto godina. Jer ne znam koja se 'Ja' više boduje. I da li sam, ovako dok pišem, zapravo - laž… a tamo, negdje, prešućena – zapravo istina?


- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nakon dugo vremena

Nacrtala sam u zraku veliku kružnicu. Otkinula komad neba i posijala bijele oblake. Na prepad ukrala zraku sunca. Zasijala travu, posadila puno stabala. Jedno jezero. Rijeku. Ne treba mi more. Na jezero sam dovukla brod, obojila ga u zeleno, da ga prekrije odraz šume u vodi. Moj svijet je rastao.
Ptice su došle same od sebe. Svidio im se moj svijet u kružnici. I ribe. I leptiri. I neke divlje zvijeri.
Sjela sam uz rub jezera i izgledala sam kao da čekam. Promatrala sam nebo. Bijeli oblaci su se namnožili u sive i teške.
Počela je padati kiša. Milion kapi, milion kružnica, na jednom jezeru u jednoj kružnici u zraku. Bilo mi je smiješno. Uostalom: kiša je lijepa.
Bila sam posve mokra a već je dolazila zima. Nacrtala sam kolibu, vatru i pahulje snijega. A onda pobrisala i sve vratila opet na kraj ljeta. Nisam željela preskočiti jesen.
Moj svijet je postajao sve puniji životom. I počeo je rasti i izvan moje kontrole. Prostirao se od ispod mojih nogu pa do nekih dalekih zvijezda. Mislim da je išao i u dubine zemlje ali ne mogu sa sigurnošću reći…
Morala sam krenuti istraživati. Upoznavati. A bio je sve veći i veći i činilo se nemogućim.
Nisam više znala pronaći mjesto na kojem sam ušla. Počela sam osjećati strah.
Ali onda sam se sjetila da mogu postaviti znakove po putovima kojima sam prošla. Tako ću se sjetiti odmah gdje sam. Pa, opet… nije pomagalo. Jer svaki puta bih po istoj stazi prošla drugačija ja. Na to se nije dalo stavljati oznake.
A onda sam si dopustila da tumaram, da bude što bude, da se svijet širi ili uruši, svejedno.
Svaki korak, svaki tren, važno je samo širom otvoriti oči, makar bile zatvorene. Udisati život. Imati svoj svijet. U kružnici, u zraku

- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.10.2011.

Neki novi ljudi već jutros
Zauzimaju naše pozicije
Smiješe se jedni drugima
Bolje koriste tren.
Pamtit ću zauvijek pravilan
Raspored ulica, malu
Kuću od drveta - prkos
Urbanizaciji.
I još ponešto…

Tužno je kako lako mogu ugasnuti
Velike ideje
I kako se lako snove
Okači o klin.

Nitko nije rekao da će biti bolje…


Ako je doista došlo vrijeme za krenuti dalje -
Ne želim ništa drugo nego krenuti sa njim
++++++++++++++++++++++

Bila bih ti vjera.
Da ne možeš pasti
Kad pod nogama, iznenada,
Osjetiš rub.

Bila bih ti ljubav.
Sve i da do kraja svijeta
Budeš najgore od sebe:
Ćudljiv, nemiran, grub.

I sve dok ploviš
Bila bih ti dobro more.
I snaga odraza
Kada dotakneš dno.


Ali ruke su te prazne
Kad ih pružim prema tebi:

...A bez tebe u njima
Ja ne mogu sve to.

+++++++++++++

Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One tek govore život.
(U daljini cestom tutnje auti, kamioni,
Sirena kola hitne pomoći.
U njima ljudi, stvarni ljudi.
U njima misli, život, možda smrt?
Nedostaješ mi, tek tako ti kažem.
Ali ti ne kažem doista, tek poželim reći.
Na horizontu sjedi izmaglica: umorio se zrak.
Od sunca su ostali snažniji samo cvrčci.)

Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One nisu disanje nego zadržani dah.

Pjesme su milijuni malenih smrti.

(Puštam da se život događa drugima.)

- 18:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Možemo se, na tren, mijenjati za otoke
Kao za sličice.
Ali s otocima nije tako lako,
S otocima postoje pravila:
Moraš zatvoriti oči
- Kako bi dobro osjetio mirise.
Moraš poklopiti uši
- Kako bi dobro uočio boje.
Negdje u sebi moraš sklopku prebaciti
Na ljepotu,
Na ljubav,
Na sve one dobre stvari.
Moraš imati vjere.
Moraš osjetiti da je posebno,
I da, dok si ovdje,
Moj otok pripada tebi.

Možemo se mijenjati za otoke
Kao za sličice.
I u trenu mogu postati i tvoje
Sve životinje i biljke koje žive
Samo na mojim stijenama,
Samo u mojim morima,
Samo pod mojim suncem,
Samo na mojim kišama.

A kada se vratiš jednom na svoj otok…
A kada se vratim jednom na svoj otok…
Oni više nikada neće biti isti.

+++++++++++++++++++++++++
Uhvati me trenutak
Nespremnu da se obranim vještinama
I kroz prste mi prelije neke riječi.
I kao riječi otputujem - kuvertirana.

Ali riječi ponekad padaju predaleko.
Prolete iznad tvoje glave.
Prolete iznad kao ptice.
Moje riječi danima lutaju
Moje riječi skitnice.

U T1 moje namjere
T2 ne-namjere ulij:
I u sasvim malo vremena
Umnožak je jednak - nuli.

- 18:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se