Dragi Stranče!

Pitaš se zašto te tako zovem? Odgovor je jednostavan – nisi zaslužio bilo koji drugi naziv. Ne nakon svega. Ne znam je li u redu obraćat ti se u pogrešnom rodu ili da budem potpuno iskrena, direktna, onakva kakvu ja sebe poznajem. Ha?! Nastavit ću ovako, pa gdje stignem – stignem. Evo, krećem…
Hej Stranče! Kako si? Ma ustvari, odgovor me ni ne zanima. To sam pitanje postavila tek toliko, iz dosade. A možda i jer te ne prepoznajem više. Hmmm… što god. Nisam više ni sigurna želim li te prepoznati. Dovoljno je ovo što sam vidjela, čula, proživjela. Pardon. Ispravak netočnog navoda. Dovoljno je ovo što vidim, čujem, proživljavam. Dosta mi te je. Zaista. Prekini! Što želiš postići time? Ne razumijem te. Ustvari, da, razumijem. Usamljen si, jelda?! Tražiš pažnju?! Heh, znam da je tako, ali na čudne načine to pokazuješ, stari moj. Krivo sve radiš. Gle… nećeš to dobiti, jesi li svjestan toga? Bar ne od mene. Nećeš dobiti pažnju. Nećeš dobiti onaj stari, topli poljubac. Neću reći 'nikad više' jer, tko zna, možda se jednoga dana i pokajem zbog ovoga. Možda. Da. Čuj me! Pogledaj me! Što vidiš na mojem licu? Reci mi?! Tugu?! Bol?! Ha ne. Ništa od toga. Ta maglovita svjetlost u mojim očima se zove razočaranje, znaš?! Prijezir, bijes, čak i iznenađenost. O da, uspiješ me čak i nakon svega, iznova iznenaditi. Strašno. Kako možeš? Zar ne osjećaš niti malo žalosti, kajanja, imalo grižnje?! Kažu da to osjećaju samo oni ljudi koji imaju srca. Stranče, imaš li ti srca? Zar nakon svega ti i dalje možeš nastaviti živjeti mirne duše? Pih, svašta. Toliko toga bi ti rekla ali znam da nema svrhe truditi se uopće. Ne želim ni pokušati. Ne da nisam probala, jesam, ali sad tek vidim nema smisla dalje pokušavati. 'Uzalud vam trud svirači…' to je sve što mi trenutno pada na pamet. Ustvari, evo kako stoje stvari. Volim te! Ali ne kao prije. Ne kao osobu koja zaslužuje biti voljena, jer ti to ne zaslužuješ. Ne kao malo dijete koje voli svoju zvečku i treba ju. Ti si meni trebao, znaš li?! Znam da znaš i znam da je jednako i kod tebe. Ali znaj, to je neostvarivo u tvom slučaju. Ne želim više biti tu za tebe. Ne želim ti više pomagati jer ne znam, da li si i meni glumio? Nekada sam ti se divila. Da, zaista jesam. Ali sada to više ne mogu tvrditi. Pogazio si svoj karakter, svoje ja (??), a zajedno s time povukao si i mene, povukao si sve nas. Lažem. Pokušao si me povući za sobom, ali ja se ne dam. Neću ti to dopustiti. Prokužila sam te. Svi smo te prokužili. Što ti je to trebalo? Čemu sve to? Zar uopće ne razmišljaš o posljedicama? Kako samo možeš?! Blatiti tako svojeg rođenog sina i osobu koju si navodno smatrala i zvala svojom kćerkom. Okretati njima drage ljude protiv njih. Pričati uokolo laži i kojekakve besmislene gluposti, a pri tom ni ne znajući što zapravo izgovaraš. Ti sebe ne slušaš, nikada ni nisi. Zašto? Nije Bog tako okrutan prema tebi k'o što ti misliš. Ne kažnjava te. Ti sam sebe kažnjavaš. Istina je, vjeruj mi. Htjela sam ti pomoći, ali ne mogu više. Ne želim… Ne zaslužuješ to. Pogazio si ovu obitelj i dalje je gaziš. Sram nek' te bude. Ja znam da bi mene bio da sam na tvom mjestu. Fuj! Od sada, sve mi je ravno. Tek sada ne želim imati više posla s tobom. Ne stidim se to priznati – gadiš mi se! Ona uplašena curica koja ti se nekada divila, vjerovala ti, upijala od tebe svaki djelić tvoje mudrosti i učila od tebe. Ta curica je nestala. Nema je više. Nije ju briga. Uprskao si. Nemoj nijekati jer ovaj put nemaš izbora. Ovaj put ja više neću stati na tvoju stranu. Ne. Zalupit ću ti vratima da čuješ kako odlazim. Ostavljam te. Neću se osjećati bolje nakon toga, ali barem više neću osjećati grižnju, tjeskobu, bol… Ako ti ne vidiš u čemu si pogriješio, ne vidim onda ni ja. Ali znaš da lažem. To sam samo rekla kako bi shvatio da ti više ni u tome neću pomagati. Gadno si zaribao ovaj put. Ne očekuj od mene ni osmijeh, jer ni to ne zaslužuješ. A kamoli tek hvalu, ma bilo šta. Shvatit ćeš jednoga dana. Znam da hoćeš, ali tada će biti prekasno. Tko zna, možda drugi i zaborave, no ona… ona nikada neće, budi siguran u to. Ja također. Ta osoba koju si smatrala kćerkom svojom, napustit će te. Ne u doslovnom smislu, no ono što je nekada tebi bila, ono što je nekada činila za tebe. A-a… neće više. Budi siguran u to.
Dragi Stranče! Zapitaj se malo. Jednom ćeš morati, a kada to učiniš, nadam se da ćeš shvatiti svoje pogreške. Nadam se da ćeš barem pokušati ispraviti ih. Ne moraš uspjeti, bitno je samo pokušati. Do tada, ja ću čekati. Ali negdje u pozadini. Negdje daleko od tebe. Znaš kako kažu – možeš se nadati, jedino ti to i preostaje, nada. A ja kažem – nada je kurva. Svi se oslanjaju na nju i iznova se nadaju, da bi je na kraju blatili i kunili, jer ih je opet iznevjerila. No ipak, svi se opet nadaju. Nadam se i ja. Rekla sam ti. Čekat ću. Do tada, dragi Stranče, živi sam kako znaš. Ne zovem te bez razloga tako. To si sada za mene. I bit ćeš još neko vrijeme. 'Više me nemaš, al' slomljena kost će srast. Ostaj mi zdravo. Točka. Pozdrav, tvoja Čast.'
I da, naravno…
'Reci kako je kad gubiš se, kad krivo radiš, lutaš i nestaješ. Kad sve riječi postanu suvišne, tvoj mutan pogled, nijeme usne, gdje je nestalo srce??'


utorak, 30.09.2008. | komentiraj 8 |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se