Sonja je polako otvarala vrata dok su joj se ruke tresle. Prizor koji je ugledala bio joj je već poznat, no bez obzira koliko ga je puta vidjela, tuga bi ju svaki put obuzela. Duboko je udahnula i ušla u zagušljivu sobu. Razmaknula je zastore i otvorila prozore da sunce ispuni svaki kutak tog malog sobička. Uspjela je naći malo prostora uz uspavanog dečka čija je ruka visjela podu. Provukla je ruku kroz njegovu kosu s toliko ljubavi i nježnosti tako da nije bilo ni najmanje šanse da će ga probuditi. Zatim je rukom lagano dodirnula njegov topli obraz. Ne mogu vam opisati koliko ga je voljela… Polako i uz malo muke napokon je otvorio oči što je Sonju natjeralo da se osjeća još žalosnije. Bila je umorna od svega što joj se događa. Bila je umorna od ljubavi, od života..umorna od toga što ga je morala stalno gledati u takvom stanju. Boljelo ju je…
„Sonja zašto si još uvijek tu?“ upitao ju je na što je ona uspjela samo nabaciti neki kiseli osmijeh. „Zato što te volim…“ potiho je odgovorila. Hrvoje je sjeo na krevet u kojem je ležao i položio svoj dlan na Sonjin obraz. Prišao joj je tako blizu da je mogla osjetiti njegov topli dah na svojoj koži. „Ne zaslužujem te mala!“ šapnuo joj je dok se polako ustajao pa krenuo prema susjednoj sobi. Sonja se nije micala. Razmišljala je o tome toliko puta pitajući se čini li pravu stvar time što je ostala uz njega. I svaki bi put došla do istog zaključka – on je svega vrijedan. Voljela ga je više od same sebe i željela je provesti cijeli život uz njega. Toliko je puta sanjala da će i on jednoga dana osjećati isto za nju, jer sada nije znala što on osjeća prema njoj.
Sonja je živjela s Hrvojem i njegovom stanu i brinula se o njemu. Ponekad se ponašao kao dijete kojemu je potreban netko da bi ga doveo u red, no Sonja se voljela brinuti o njemu stoga se nikad nije osjećala kao da je prisiljena biti uz njega. On je bio njezina ljubav za koju je Sonja bila spremna napraviti baš sve, čak i otići na kraj svijeta s njim kad bi to bilo potrebno. Svaki put kada on ne bi bio kod kuće, Sonja bi umirala od brige, a kada bi došao doma onakav, ni ne znajući za sebe, ona bi se pobrinula za njega ni ne pitajući gdje je bio i što je radio.
Bilo je kao i te prošle noći… Sonja je ludjela od brige, a kada se vratio u stan jedva je stajao na nogama. Smjestila ga je u krevet i ostala uz njega cijelo vrijeme u slučaju da zatraži nešto. Sljedeće jutro dok je stajala u hodniku gdje su živjeli i razgovarala sa susjednom, drugi susjed s trećeg kata joj je prišao i pažljivo rekao : „Napokon je dobio što je i tražio!“ Sonja je u tom trenutku osjetila neku čudnu mučninu u trbuhu jer je znala o kome ovaj priča. Slučajno je pogledala kroz prozor s kojeg se vidi cesta ispred zgrade i zapazila dvojicu čudnih likova kako negdje odvode Hrvoja. Nije mogla normalno disati ali nije ostala mirno stajati. Počela je trčati niz stube tako brzo nadajući se da će ih sustići i možda..možda spasiti Hrvoja. Napokon je došla do mjesta gdje su stajali pa se zaustavila dok se strah nakupljao u njezinim očima. Hrvoje se uspio nekako okrenuti i zapaziti taj strah u njenom pogledu. Nije ništa rekao..ni jednu riječ..baš ništa… Nastavili su ga odvoditi dok se njezin svijet polako rušio. Suze su joj se lagano nakupljale u očima. Jedan je lik otvorio stražnja vrata njihovog auta i smjestio Hrvoja tamo. Suze su napokon potekle niz njezine tople obraze, a Hrvoje je samo spustio svoj tužni pogled… Poslije je Sonja otrčala natrag u stan i zaključala se unutra. Nije nikako izlazila niti s nekim pričala, samo je plakala zatočena između četiri zida. U podsvijesti je znala da će se to jednom dogoditi ali nije nikako bila spremna na to. Poznavala je njegov način života ali mu nikada nije pokušavala nešto reći ili ga uputiti na pravi put jer je znala da bi bilo uzaludno… Njezin dragi Hrvoje je prodavao drogu, ali bez obzira na sve, Sonja ga je voljela..i bez obzira na činjenicu da je i sam koristio drogu, upadao u te prividne faze u kojima nije znao ništa..voljela ga je i nije mogla protiv te ljubavi…
Iduće večeri Hrvoje se vratio kući s više plavica po tijelu i licu. Čim ga je ugledala, Sonja je krenula prema njemu zagrliti ga kako bi osjetila njegovu toplinu. Osjetila je kako joj suze klize niz lice u trenutku kada ju je poljubio i izrekao one dvije ljubavne riječi. Svojim ju je rukama snažno zagrlio oko struka kad joj je uputio 'taj' pogled. Odmah je znala što treba napraviti… Uzela je jaknu i držeći se za ruke potrčala s Hrvojem van. Započeli su svoj bijeg u noći bez zvijezda, potpuno savršenoj za bijeg. Trčali su niz ulice što su brže mogli, bez obzira što ih nitko nije pratio…za sada… Trčali su ka slobodi… Nakon nekog vremena zastali su u nekoj mračnoj uličici. Hrvoje je maknuo svoju ruku iz njezine pa su se naslonili uza zid kako bi malo došli do zraka. Znali su da su ih ti ljudi sada počeli tražiti, ali bez obzira, morali su nakratko stati. Bili su uplašeni kao nikada do sada. Hrvoje je krenuo prema Sonji prislanjajući svoju ruku na zid gdje je ona bila naslonjena, te polako primicajući svoje lice prema njezinom. Sonjino srce je kucalo tako brzo, ali je na trenutak zaustavila svoj dah jer joj se Hrvoje primaknuo već tako blizu da su se za koju sekundu ponovo poljubili. Ljubila ga je kao nitko u životu tko je mogao pratiti njegov strastveni poljubac..njegov ritam… Ljubila ga je dok ju je on snažno zagrlio svojim rukama oko njezinog struka, kao da ju ne planira više ikada pustiti. Njezin najveći san se napokon počeo ostvarivati i nije ga željela pustiti. Nije željela da taj trenutak prođe. Željela ga je vječno tako ljubiti..i on nju… Ali nešto je slomilo taj čarobni trenutak. Netko je bio tamo…



Hrvoje je ponovo zgrabio Sonju za ruku i opet su počeli trčati onako brzo. Trčati u slobodu… Bježali su od nekih ovisnika kojima je Hrvoje uzeo novac od droge ali im drogu nikada nije uručio. Kasnije su samo nestali u noći..noći bez zvijezda..noći potpuno savršenoj za bijeg od svega…

…
…
…

Sonja je provela tri najljepša dana s Hrvojem u nekoj napuštenoj kući na rubu grada. Svi su se njezini snovi napokon ostvarili kada su postali sami, potpuno udaljeni od stvarnosti, od ostalih…ali…
Sonja se vraćala iz grada kada je ponovo osjetila onu istu mučninu u trbuhu kao i prvi puta. Počela je trčati prema kući u kojoj su se njih dvoje skrivali. Morala je doći do te kuće što je brže mogla. Otvorila je ulazna vrata sa strahom i onom mučninom te je polako ušla u kuću. „Hrvoje?!“ dovikivala je dok je polako hodala. „Hrvoje?!“ Zatim je otvorila vrata dnevne sobe dok su joj se ruke užasno tresle. I tada ga je ugledala… Nije mogla vjerovati tome što je vidjela. U jednom trenutku nije se mogla uopće micati, no onda je potrčala. „HRVOJEE!?!?“ Prišla mu je. Ležao je na podu, a pored njega je bila mala količina bijelog praha. Sonja je položila njegovu glavu u svoje krilo i nastavila očajnički dozivati njegovo ime. Kada je shvatila da joj Hrvoje neće odgovoriti položila je svoje čelo na njegovu glavu i pustila suze da teku niz lice. Totalno se prepustila tom osjećaju. Osjećala se tako usamljeno, ostavljeno u tom očaju bez kraja. Plakala je i preklinjala ga da otvori oči..da se probudi..da izgovori njezino ime..bilo šta…ali ništa se nije dogodilo. Njezina ljubav bila je mrtva i više nikada neće otvoriti te svoje smeđe oči…više joj nikada neće posvetiti taj svoj neodoljivi osmijeh…više joj nikada neće reći ni jednu riječ, pa makar i lošu, samo da ga čuje…nikada… U glavi joj se ispreplitalo mnoštvo pitanja na koje nije znala odgovor. Zašto je to učinio?? Sve je bilo tako savršeno. Zašto je to morao upropastiti?? Je li mu njezina ljubav išta značila? Jesu li mu ovi posljednji dani provedeni s njom išta značili? Nije li njihova ljubav bila dovoljan razlog da se nastavi dalje živjeti…da se odrekne tih stvari..?! Nije li…?! Pitanja su se samo nizala jedno za drugim dok je njegovo tijelo polako postajalo hladno u njezinom naručju, sve dok joj suze nisu potpuno prevladale…
Oblaci su ispunili nebo sivilom i nekoliko trenutaka poslije, kiša je potekla iz tih oblaka koji su stajali vrlo nisko nad gradom, baš kao što su potekle i Sonjine suze…Munja je prekinula tišinu označavajući kraj ljubavi koja je mogla živjeti samo da se Hrvoje odrekao droge, a Sonja je bila uvjerena da jeste. Bila je uvjerena da je zbog njezine ljubavi Hrvoje bio spreman ostaviti sve, baš kao što je i ona bila spremna otići s njim na kraj svijeta. Ali droga se ne ostavlja tako lako. Munja je označila kraj jedne ljubavi koja je bila jača od same smrti. Munja je označila kraj njihove ljubavi…



Post scriptum...Eh..šta reći..vjerovali ili ne, samu sam sebe šokirala zbog ove priče..na kraju sam se stvarno i rasplakala...ponosna sam na nju...i svidja mi se jako...e sad...na vama je samo hoćete li je pročitati do kraja jer znam da je vrloo opširna..no mogu vam garantirati da će vam se isplatiti pročitati ju...a vi kako hoćete...eto toliko od mene..za sada...

Ona govori, ali je nitko ne čuje. Iz njezinih usta samo izlaze riječi, za druge potpuno prazne i besmislene. Ignoriraju je. Hmm...misliš da ima sve ?! Ima..ali treba više, treba puno više. Ili tako barem kaže. Ljudi je krivo procjenjuju. Uopće se ni ne trude da je shvate. Digli su ruke od nje. Ostavili su je potpuno samu. Samu i uplašenu. Ostavili su je u suzama... Ne potječu suze samo iz njenih krupnih očiju..ne... One potječu i iz srca koje polako otupljuje..postaje kamen. Sagradila je zid oko svog srca, oko sebe. Ne dopušta nikome da prodre do nje. Jednostavno se sakriva iza tog ''zida''. Iza svakog osmijeha, iza svake radosti, skriva suzu. Samo je pitanje vremena kada će one ponovno poteći. Prije svake izrečene riječi osjeća strah, stvara si prepreku. I kada si stvori tu prepreku ne zna što dalje. Zaključava se dublje u sebe. Nitko ni ne mari za nju i svijetu je potpuno nepoznata. Nitko ni ne zna da je upala u rupu toliko duboku da joj nema kraja. I po noći, njezino izmučeno srce plače, njezina duša nema mira, njezino tijelo je izmoreno... Ne može zaspati. Ne može ni sanjati jer ni nema snova. Heh..kako da ih i ima ?! Ne može si ni pomoći od svih tih nesigurnosti koje nosi uokolo sa sobom. Neprestano se osjeća bezvrijednom..gurnutom prema dnu..prema strašnom crnilu... Zarobljena je u osjećajima, svojim vlastitim osjećajima koje ne može izraziti. Pliva u oceanu punom boli i jada gdje jednostavno nema nigdje kopna u blizini da se prikloni. Ostavljena je sama..sama u svom očaju..sama u svojoj boli..sama u tom strašnom crnilu..sama... Dopustite mi da završim ovu besmislenu priču. Priču o djevojci koja će i večeras plakati. Koja će i večeras biti suočena sa svojim strahovima. A zašto..?! To samo ona zna, a vrijeme će pokazati ili barem natuknuti, dolaskom hladnog jesenskog vjetra, hoće li izdržati i ovu noć. Šapni mi, vjetre, odgovor i polako nestani u noći. Nestani zajedno s njom..nestani s njezinim strahom..nestani s njezinom boli..nestani...



Post scriptum...blablabla...ma moram nešta objaviti, zapostavila sam blog totalno...ma...nema veze...meni ne smeta a ako vama smeta...žalite se kanaderu, jebe mi se...(nie sarkazam)...et onda piplovi to bi bilo...paaa...mislim to...ko me chita još - jeej..a ko ne...opet ko vas jebe.....ae pozZz...