Dragi Dnevniče..

Khm..ne znam odakle početi. Svjesna sam da ti nisam dugo pisala, ali i imala sam svoje razloge. Sada mi je teško pisati o tome jer užasne me i sama pomisao kroz što sam prošla. Ali da..mislim da bi trebao znati što se dogodilo. Pa evo onda... Krećem...
Sve je počelo od prvih pogleda i osmijeha koji su nakon neizvjesnog vremena prerasli u nešto više. Heh, da..upoznala sam jednog dečka. Mislila sam da zaista imamo nešto i da će to potrajati, ali kao i uvijek..krivo sam mislila. Al' da ja ne blebetam o tome što sam mislila idemo ispočetka jer ne znam kako inače početi. Naime, moram priznati da sam se bila zaljubila. Po prvi put ja sam se zaista bila zaljubila. Mislim da je to bila ona ljubav na prvi pogled, jer kad smo se sreli, odmah smo poludjeli jedno za drugim. Khm... Iz ovoga vidiš da je i on uzvraćao te osjećaje i pitaš se što može biti tako loše od dvoje ljudi koji se neizmjerno vole (čitaj neizmjerno pod navodnicima). A što reći... Totalno me je očarao da nisam uopće zamijetila njegove mane. Zvao se Marko. Bilo je tu svega i svačega. Od stalnih izljeva ljubavi, preko uzajamnih i jednostavno neopisivo čarobnih dodira i poljubaca, pa sve do planiranja bijega od kuće. Recimo da je od tad sve i počelo. Taj bijeg je bila njegova zamisao, s kojom se ja nakon nekog razmišljanja, nisam složila. No poslije, što smo više vremena provodili zajedno, on se ponašao sve čudnije. Bez ikakva povoda počeo je nadzirati svaki moj korak. Činilo mi se da je bio bolesno ljubomoran. Nije mi dopuštao da ikamo izlazim nakon škole, nisam se smjela nalaziti ni čuti telefonom s frendovima, a da on ne bi planuo. Što je gore, totalno bi poludio ako bi mi se slučajno neki dečko obratio na ulici ili bilo gdje drugdje. A ja..sve sam trpjela dok to nije potpuno izmaklo kontroli. Čak je počeo puno piti i dani su nam uglavnom prolazili u burnim svađama. Sukobi riječima na kraju su polako prerastali u prave fizičke obračune. Sad ono sto posto misliš, zašto nisam reagirala odmah na početku. Da li je to zaslijepljenost, jesam li ga previše voljela, što je to bilo..ne znam. Ali na kraju ipak sam se trgnula i to baš onda kad je prešao svaku granicu. Ostala sam potpuno šokirana kada me je prvi put lupio šakom u glavu i tada sam počela ozbiljno razmišljati o prekidu. Drugi dan me je izgleda ponovno nadvladala zaslijepljenost. Bio je nježan i pažljiv kao što je i prije znao biti, pa sam se predomislila da prekinem s njim. Bila sam doista vrlo naivna, nadajući se kako će se ubrzo sve popraviti. No mogla sam se samo nadati...
Jednoga petka došao je po mene nakon škole. Bilo je oko 7 sati navečer, a on je već dotad popio bocu votke. Kao i obično, bez ikakva razloga, počeo me nakon nekog vremena vrijeđati i derati se na mene. U jednom trenutku, kada smo išli prema kolodvoru, legao je na klupu u parku i nije se htio pomaknuti. Neko sam ga vrijeme molila da ustane ali je on uporno i dalje ležao i nastavio vikati na mene. Potpuno iscrpljena, ostavila sam ga i nastavila ići prema kolodvoru do svog skretanja kući. Počeo se derati da se vratim, a ja sam se pravila da ga ne čujem i nemam ništa s njim te sam hodala dalje. Moj ''neposluh'' Marka je užasno uzrujao. Naglo je ustao i počeo trčati za mnom. Uspio me je stići baš kada sam došla do skretanja. Prišao mi je s leđa, snažno zgrabio i počeo gurati uz ogradu vrijeđajući me i govoreći mi raznorazne stvari. Počela sam vrištati. Iako je bio pijan nisam mu se mogla oduprijeti, jer je bio krupniji i snažniji od mene. Koliko sam se god branila, on je i dalje vikao i gurao me uz ogradu. Tresla sam se od plača. Osim fizičke osjećala sam i psihičku bol. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa. Čula sam ljude kako trče prema nama da mi pomognu. U glavi mi se toliko vrtjelo, sve mi je bilo mutno i nestvarno. U jednom mi se trenutku čak činilo da je to samo ružan san, noćna mora. tada su napokon ljudi stigli i uspjeli ga odvojit od mene. Ja sam onako uplašeno i potpuno iscrpljeno sjedila na podu još uvijek ne shvaćajući da se meni to događa. Nekoliko me ljudi upitalo je li sve u redu sa mnom, dok su ostali držali Marka do dolaska policije. Kada su ga odveli u stanicu osjetila sam veliko olakšanje, napokon sam bila slobodna. Uz to sam shvatila da više ništa ne osjećam prema Marku, koji me je u ludilu pijanstva skoro pretukao nasmrt.
Kasnije su me odvezli na hitnu gdje su me liječnici potanko pregledali ustvrdivši kako osim ogrebotina i par modrica na tijelu nemam drugih ozljeda. Dok sam sjedila tamo okružena liječnicima, razmišljala sam o posljednja dva mjeseca svoga života s Markom. Nekoliko me je puta udario, neprestano vrijeđao, odvojio me od svih mojih frendova, čak mi je i obrisao većinu brojeva iz mobitela, a ja sam jednostavno bila zaslijepljena lijepim trenucima i osjećajima koje smo nekad imali. Doista mi nije jasno kako sam mogla biti s čovjekom koji mi je nanio toliko zla, toliko bola, da mi je na kraju skoro uništio i život.
Marko nije prošao nekažnjeno. Optužen je za nasilno zlostavljanje i iskreno, osjećala sam olakšanje kada sam čula da neko vrijeme neće biti na slobodi. Nakon nekog vremena, kada je pušten na slobodu, počeo me ponovno zvati, pokušavajući se naći sa mnom, na što sam ja odmah reagirala. Rekla sam roditeljima, a oni policiji i tako dalje, i tako dalje... Sada nastojim ponovno srediti svoj život i vratiti se u normalu. Većina prijatelja bila je ljuta na mene jer sam se tako ponašala dok sam bila s Markom, ali oprostili su mi kad su doznali što sam proživjela. Pokušavam i vratiti povjerenje u ljude, jer mi se povremeno događa da nikome ne mogu vjerovati, osim par osoba. Najčudnije je od svega to što u neku ruku mogu i zahvaliti Marku jer sam nakon njega postala puno ozbiljnija, zrelija osoba, koja pomno razmišlja o svakom svom koraku. Sada sam uvjerena da takvu glupost više nikada neću napraviti... Više se nikada neću vezati za tako lošu osobu i pri tom ću dobro paziti kome predajem svoju ljubav i osjećaje. Ne želim svaki put završiti povrijeđeno.
Eto, Dnevniče... Sada i ti znaš što se dogodilo. Sve u svemu, okrenula sam novu stranicu u svom životu. Potrudit ću se da bar ova bude bolja, jer bit' će mi teško zaboraviti što sam proživjela. Khm..da..nažalost...



Post scriptum... nakon kolko vremena da sam i ja nekai napisala..hee..pa eto nadam se da će vam se svidjeti, narafno to je još jedna priča iz moje neuredne kolekcije...ugl...uživajte narode i hvala vam na čitanju...rolleyes...
četvrtak, 04.10.2007. | komentiraj 53 |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.