Never too late...

Ovaj svijet nikada neće biti onakav kakvog si ga ti zamišljao. Kažeš da mu ne pripadaš, a ako mu ne pripadaš ti, tko mu onda pripada? Stalno govoriš kako griješiš, kako u svakom svom koraku vidiš gubitak. Zašto!? Neću napustiti sve što posjedujem, sve do čega mi je stalo kako bi ti mislio da nije kasno za ispravke, da uvijek postoji nova šansa, da uvijek postoji nova nada. Ali pazi sad..ja ti u tome ne mogu pomoći jer da, kasno je za ispravke, nema više povratka, ali nije kasno za budućnost, za bolje sutra..nije kasno da se promijeniš iako znam da ne možeš. Ali ja ti u tome mogu pomoći, no opet...
Po noći čuješ kako nešto gmiže, čuješ kako se kreće i kažeš da nikada više nećeš spavati. Bolje da ti nisam rekla, bolje da nikada nisi saznao, ali ja ne mogu više dalje..ne mogu živjeti u tim mukama. Nisi jedini koji se po noći budi vrišteći zbog svih tih silnih mora koje predstavljaju mrtvu luku bez povratka. Tebi sam ja kriva, a meni si kriv ti. Sve je to zbog tebe, dragi moj, samo što ti toga nisi svjestan. Kažeš da su tako stvarni ti glasovi u tvojoj glavi. Možda je i bolje, jer kada se iznova vrate ne budeš više toliko uplašen i usamljen. Da, ima nešto vani, mislim da i ja čujem kako se miče. Ali to si samo ti... Uvijek si ti... Shvaćaš li da si ti strah pod mojom kožom i da si ti glavni krivac svega ovoga. Dođem kući i zamisli, to mjesto je jedino mjesto gdje mogu biti sama, potpuno izolirana od svijeta, daleko od svega. To mi mjesto jedino pruža sigurnost, no postoji problem... Ti si na tom mjestu. Čudno je to kada si sam nitko ti ne može ništa i tek tada osjećaš se sigurno, a kada je netko tu, upravo to mjesto postane potpuni kontrast svega ovoga. Jedva čekaš samo da se makneš s njega jer ne možeš podnijeti taj pritisak. Samo želiš da ga napustiš. Trudim se, zaista se trudim, ali što se više trudila to si sve više nezadovoljniji. Zato sam i rekla da mi je bolje samoj, bolje bez tebe, ali ti to jednostavno ne možeš ili, što je gore, ne želiš prihvatiti. Dosta mi je toga da stalno budem nadrogirana tvojim odvratnim lažima. Čuješ li sada kako se miče? Možeš li sada mirno spavati? Ne..naravno da ne možeš. Pa kako bi i mogao od tih silnih riječi koje izgovoriš i tih djela koje počiniš. Zamisli onda kako je meni. Ja sam ta koja živi u strahu..u strahu od tebe. Ja sam ta koja svake noći ne može mirno spavati, ne ti..ja sam... I onda kažeš kako želiš ispraviti sve što si napravio. Ne..to je nemoguće. Prestani se pretvarati da si ti žrtva svega onoga što te okružuje, da tebi treba pomoć. Zavaravaš sebe, a i druge. Smiješno je kada jedina osoba koja to vidi ne poduzima ništa, već, što je gore, pomaže ti..tu je uvijek uz tebe. Dopušta da praviš budalu od nje, da je vučeš za nos. Još je smješnije jer sam ta osoba upravo ja... Ja ti govorim kako nije kasno da se popraviš iako znam da je to nemoguće. Ja ti pomažem u tvojim vrištećim noćima, da ukloniš taj svoj izmišljeni strah. Glupača zar ne..?! I kad ti kažem da će biti sve u redu, da sam tu kraj tebe, opet čujem kako pomišljaš na to da si okončaš život jer znaš da lažem. Osuđena sam na tebe, ali ne mogu to više podnijeti. Želim kraj. Molim te prestani se pretvarati, preočito je. Zašto mi to radiš? Ako me zaista voliš kao što pričaš pusti me da idem. Drugi mi ni ne vjeruju da je s tobom sve u redu, da sam zapravo ja ta koja će sutra dobiti na poklon još jednu ''divnu'' uspomenu na tebe. Ne želim više takve poklone, dosta mi ih je. Kolekcija se popunila. Na mom tijelu nema više mjesta za još jedan tvoj udarac, još jednu plavicu. Ne mogu izdržati tu bol. Ne više...
I opet ostajem. Ipak sam se odrekla svega što posjedujem, svega do čega mi je stalo. Sve sam ostavila samo zbog tebe, samo da se ti osjećaš zadovoljno, da više ne živiš u ''strahu''. Želiš čuti kako nije kasno, pa eto, nije kasno... Nije kasno za ispravke. Nije kasno za novu šansu, za to da opet pripadaš svijetu. Eto..zadovoljan..?! Lažem ti... Svijet koji poznajemo neće se vratiti. Vrijeme koje smo proveli ne može se vratiti. Život koji smo imali ne želim vratiti, želim ga izgubiti, zaboraviti. Iskrvario je do kraja. Sada vrišti ako želiš. Sutra će ti biti već bolje jer ću ti sutra opet reći da nije kasno. Sve još možeš popraviti, promijeniti. Opet ću ti lagat... K vragu i život...


srijeda, 13.06.2007. | komentiraj 303 |

Family potrait...

Mama, molim te prestani plakati. Ne mogu to više podnijeti. Ta bol, jednostavno je prejaka i izjeda me iznutra. Čujem kako se svađate. Sjednem na krevet i pokušavam ne slušati. Pokušavam pobjeći iz te stvarnosti..ali ne ide... Postaje sve gore. Riječi postaju grublje, djela veća, ton se povisuje. Šutnja..muk..i opet..ponovno..pa još gore... Zbog čega..?!?..
Znaš da tata ne misli sve što govori. Nemoj to uzimati k srcu. Samo pusti. Ali nemoguće je..nemoguće je pustiti i zaboraviti sve te grozne stvari..nemoguće je ne slušati i ne proživljavati sve te svađe. I opet, zbog čega..?!?.. Svađate se zbog jebenog novca. Zar da to uništi našu obitelj..?? Svađate se zbog brata i mene. Majko..nije brat kriv, vjeruj mi. Znam to, čvrsto znam. A znam da i ti znaš. Boli ga... Vlastiti ga otac osuđuje na to, a zašto..?!? Zar nema dovoljno povjerenja u njega, zar ga ne voli... Možda samo prikriva sebe... Ne..ne želim ni pomišljati. Znaš li kako je kad osjetiš da ti se srce lomi dok gledaš brata u suzama... Znaš li kako se on osjećao..?? Nitko to ne zna. Nitko ne zna kakva je bol bila koju je tada proživljavao. Nitko ne zna čvrstoću zagrljaja koju je napravio. Nitko nije osjetio njegovo drhtanje i otkucaje srca. Nitko nije brisao njegove suze..nitko..osim mene. Vidite li što ste učinili..?! Stanje u kući više nikada neće biti isto. Strah, tjeskoba, tišina..sve je to sad zavladalo. Gdje je ljubav, smijeh, uzbuđenje..?! Gdje je ona slika normalne i sretne obitelji koju smo imali..?! Zar je sve uništio novac..?! Mama molim te..možemo li to srediti..?! Možemo li obnoviti tu sliku..evo slikat ćemo ponovno. Možemo li se barem pretvarati da je sve u redu i vratiti se na staro..?! Smijati se, makar iznutra umirali... Ajmo pokušati..!! Obećavam da ću biti bolja, učinit ću sve. Molim te ne idi, ne napuštaj nas. Reći ću tati da prestane vikati..mora me poslušati, mora... Nećeš više plakati, dosta je suza..dosta je svađa..dosta je svega... Trebam vas sve..i moj vas brat treba... Tata te voli, znam da te voli. Voli i nas. I zapamti, ljubav je najvažnija. Ljubav je jača od mržnje. Pobijedit će..barem bi trebala... Pobjeći ću danas, pobjeći od te buke. Ne želim se više vratiti, ali nemam izbora, moram se vratiti... Ne želim više da tako bude... Gle mama..jedna jedina slika na kojoj smo svi zajedno, vidiš li..?! Izgledamo tako sretno, jer i jesmo sretni. I ne pretvaramo se. Nećemo se ni sad pretvarati..bit ćemo opet sretni, jel tako..?!? Možemo mi to, znam da možemo. Majko, vjeruj mi, uspjet ćemo. Vratit ćemo se na staro. Slušaj me..nemoj ići, ne sada..nemoj...
Ali otišla si. I te noći odvela si sa sobom moju sreću..moju najsvjetliju zvijezdu s neba..odvela si dio mene... A ja to ne želim. Želim biti cijela. Daj nam drugu priliku. Učini me ponovno cijelom. Učini ovu obitelj ponovno cijelom. Vrati se molim te. Majko čuj moj jecaj, čuj moj vapaj, slušaš li...?! Dosta...tišina, muk...samo strepnja i strah... Šapćem ti 'Volim te' dok mi suza klizi niz lice...tišina, muk...a sada i samoća...



petak, 01.06.2007. | komentiraj 134 |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se