Kako početi...!? Uvijek mi je bilo najteže smisliti početak. Dosta vremena ode samo na njega. Kasnije bude lakše, pisanje ide samo od sebe. No to sve budu priče, pa mi na neki način bude i lakše, ali ovako, kada iznosim svoje osjećaje, jednostavno me je strah. Nije me briga što će drugi misliti, već mi je stalo do toga da ne povrijedim nekoga, što se kod mene u zadnje vrijeme znalo češće događati. Zašto sam uopće odlučila napisati nešto ovakvo, umjesto da sam prepisala još jednu priču iz svoje kolekcije...!? E pa vidjet ćete zašto...
Nedavno sam kod jedne frendice na blogu pročitala post o prijateljstvu. Čitajući, u većim dijelovima, pronašla sam sebe. Kao da su to moje misli pa ih je netko umjesto mene samo prenio na papir. Tako sam se osjećala. Na neki mi je način i pomoglo da shvatim neke stvari, otvorilo mi je oči. Jednostavno, osjećala sam se lakše. Priznajem da sam u zadnje vrijeme prilično nervozna i osjetljiva, ali imam svoje razloge. No u nekim stvarima bila sam pretjerala, znam to. I žao mi ako sam ikoga zadnjih par dana povrijedila ili navela na to da želim biti žrtva nečega što uopće nije istina. Jedna će se osoba u ovome prepoznati. Samo joj želim poručiti da mi je žao ako sam bilo šta krivo rekla ili napravila, a znam da jesam. Znam, još uvijek te ne poznajem dovoljno, upravu si, ali zato želim pokušati ispočetka. Želim obnoviti ono malo ili puno što smo imali, što imamo... Želim posaditi novo sjeme kako bi iz njega izrastao veliki plod... Želim biti jedna strofa u tvojoj životnoj pjesmi... Jednostavno želim zajedno s tobom pjevati tu pjesmu. Pogriješila sam, svjesna sam toga i nisam imala prava za svoje postupke..postupke koje sam činila s razlogom. I sada ih znam činiti. Svatko ima svojih dobrih i loših dana. Ja sam loše dane u zadnje vrijeme imala često. Lako se meni smijati svaki dan i praviti se da je sve u redu, ali time zavaravam sebe. Stvaram sve veću tjeskobu u sebi..strah..prazninu..bol... Bila sam i živčana, te sam si dopustila da se iskalim na osobe koje volim i do kojih mi je stalo. Žao mi je... Sada tek vidim što sam činila. Ja sebe ne mogu promijeniti, ali mogu promijeniti svoje postupke. Mogu biti sretnija, optimističnija..mogu biti ono što sam nekad bila. Zato želim krenuti ispočetka. Okrenuti novu stranicu u svom izderanom dnevniku. Želim barem pokušati. No sad je samo pitanje, želiš li mi pomoći u tome..?!? Razlozi zbog kojih sam takva vrlo su teški, ali samo ću jedno reći. Moglo je biti i gore da nije bilo moga brata. Njemu sam zahvalna na svemu. Pomogao mi je da shvatim neke stvari i jednostavno bio je tu kad mi je bilo najteže. Bili smo tu jedno drugome. I jako mi je drago zbog toga. Sada se malo osjećam usamljeno jer soba u kojoj smo nas dvoje je napola prazna, ali kada se vrati bit ću opet ona svoja. Bit ću cijela...Volim te braco...
Eto... Znam da su neke stvari koje sam napisala nekima nejasne, ali sve će opet doći na svoje. Znam da hoće. Moji osjećaji, moje želje i moji snovi..sve je to ništa naspram onoga što ja već imam, a nisam znala cijeniti. Sada tek vidim pravo lice sreće. Primi me za ruku i povedi me u svoje odaje. Zagrli me čvrsto i reci mi da je sve u redu. Šapni mi da mi opraštaš. Volim tee...riječi su koje sada imaju svoje značenje, ne skriveno, ne preveliko, nego baš onakvo kakvo želim. Oprosti mi...

Taj dan je bio tmurniji od ostalih. Cijeli je dan padala kiša. Možda se baš zato ona osjećala isto tako tmurno. Ili ne..nije znala... Znala je samo da će joj ovaj dan zbog nekog neopisivog razloga zauvijek ostati urezan duboko u srce.
To jutro Josip joj je javio kako pod hitno mora pričati s njom. Sva izbezumljena nije znala o čemu se radi, ali znala je da ga nešto muči te da joj to mora priznati. Bila je uplašena... Noć prije bio je na nekom tulumu na koji ona nije mogla ići jer se nije osjećala baš najbolje. Josip je inzistirao da ostane s njom kod kuće, ali ona se nije dala smesti. Uspjela ga je nagovoriti da ipak ode na tulum i zabavi se i za nju. Ali iznenadila ju je njegova poruka koju je poslao pred sam kraj tuluma. Nije mogla definirati te riječi na zaslonu mobitela. Pisalo je 'žao mi je'..i ništa više. Cijelu noć samo je piljila u tu poruku i razmišljala što bi to sad moglo značiti, što se dogodilo. Nije se usudila nazvati ga ili mu odgovoriti. Ni sama ne zna zašto nije mogla... Sjedila je na svom prozoru promatrajući kapi kiše kako blago tupkaju po asfaltu. Pokušala se potpuno skoncentrirati kako bi čula onaj vrlo poznati zvuk njegova motora. I čula ga je... Žurno je sišla dolje da ga dočeka pred vratima. Nije mogla više ni trenutak izdržati a da ne sazna što se dogodilo na tulumu..čemu ona poruka..one tri žalosne riječi... Oglasilo se zvono. Otvorila je. Josip ju je pozdravio tako hladno da se već stvarno bila zabrinula. Nije ju ni poljubio..ni u obraz, a kamoli u usta kao što je to znao inače činiti. Šutila je i krenula prema svojoj sobi a on ju je pozorno pratio. Sjeli su na krevet jedno pored drugoga i samo šutjeli. Na kraju je progovorio... "Pretpostavljam da te zanima što znači ona poruka od sinoć?" Ona ga je samo znatiželjno pogledala svojim krupnim smeđim očima i odgovorila: "Da..Josipe reci mi..nemoj me više mučiti. Bojim se..." Nije znao odakle početi. Tražio je riječi. Pokušavao je sročiti rečenicu i reći joj bez imalo bola. Nije ju htio povrijediti, ali znao je da je to jednostavno nemoguće. I tada je krenulo samo od sebe. "Iva..sinoć..na tulumu..kako smo dečki i ja malo popili..jooj..." "Nastavi..daj reci već jednom, molim te!" "Ne znam kako da ti to kažem. Iva ti znaš da te ja volim i da te nikad ne bi povrijedio, ali..sinoć..Iva..oprosti mi molim te..prevario sam te s drugom."-nije mogao više oklijevati. One znatiželjne smeđe oči toga su trena preplavile suze koje ona nije mogla kriti. Samo ga je gledala i nije znala što reći..što napraviti... Pomislila je zašto..zašto baš on..zašto je pokvario ono što su imali..zašto je to učinio..pa zar me ne voli više..da li me je ikad i volio..da li je zaista mislio to svaki puta kada bi izgovorio ili su to samo bile prazne riječi..neka mi samo kaže zašto..?! Ali nije imala snage pitati ga. Nego mu je samo rekla: "Josipe..povrijedio si me..sada tek vidim da su svi oni trenuci koje smo proveli zajedno za tebe bili beznačajni. Sada tek vidim da ti nikad nisam ništa ni značila, inače..ne bi mi to napravio. Gotovo je Josipe. Napravio si to i nema povratka, nema kajanja zbog toga. Voljela sam te i teško će mi biti zaboraviti ono što smo imali, ali vidim da tebi nije bilo teško zamijeniti me s drugom. Molim te idi..idi k njoj..meni se više ne vraćaj..idi Josipe..." i brizne u plač. Josip je znao da sada nikakve riječi ne bi pomogle. Znao je da ništa ne može ispraviti to što je napravio. Znao je da ju je jako povrijedio... I polako krene prema vratima, sjedne na motor i ode. Iva je plakala kao ona kiša vani koja se pojačavala svakog trena. Počela je i grmljavina. Osjećala se tako usamljeno, tako povrijeđeno. Nije mogla vjerovati ta je tako moralo završiti..nije htjela u to vjerovati. Podigne glavu i na stolu ugleda pismo. Obriše suze s lica i polako ga otvori dok joj je srce počelo tako ubrzano kucati kao da će svakog trena otkazati. Lagano rastvori papir na kojemu sitnim slovima piše tekst napisan Josipovom rukom. Njegov bi rukopis prepoznala bilo gdje. I krene čitati...

"Iva, ljubavi moja... Dok budeš čitala ovo pismo vjerojatno ću ja biti negdje daleko, a među nama će biti gotovo. Ne mogu ti ni opisati koliko mi je žao zbog toga što sam ti napravio. Ne mogu se izvlačiti na alkohol i govoriti kako je on kriv, ali Iva..prevarili su me. Popio sam i više nego što sam mogao podnijet i oni su to iskoristili. Došli su dečki do mene i rekli mi kako si ti došla. Bio sam neopisivo sretan. Cijelo sam vrijeme mislio da si to ti. Nisam bio sposoban ni za što pa sam se jednostavno prepustio ni ne razmišljajući. Podvalili su mi neku curu, a ja sam cijelo vrijeme bio uvjeren da si to ti. Čuo sam da nas žele razdvojiti, da su ljubomorni na nas što se tako dobro slažemo, ali nikada ne bi ni pomislio da će takvo što poduzeti kako bi nas rastavili. Moji, navodno prijatelji. Pokleknuo sam Iva..nasjeo sam na njihovu obmanu, a kada sam shvatio, bilo je prekasno. Znam da ti je teško ali ja te molim da mi probaš oprostiti. Kukavica sam, znam..nisam ti mogao sve ovo reći direktno, ali jednostavno nisam. Iva volim te više od života i da nema tebe moje srce bi već odavno prestalo kucati. Ono cijelo pripada tebi..svaki komadić, svaka krhotina, svaka mrvica..tvoja je. I ti jedina najbolje znaš s njim. Dao sam ti ga još prvog dana kada sam te sreo i znao sam da ćeš ga dobro čuvati. Uzmi ga molim te..i ne ispuštaj ga nikada..ono ne zna kucati bez tebe. Oprosti mi Iva što te volim više od svega. Ti si moj život i bez tebe on nema smisla. Oprosti mi što taj život nisam znao cijeniti..oprosti mi što tebe nisam znao cijeniti. Iva volim te i uvijek ću te voljeti. Josip"

"Što sam to napravila..?! Zašto mu nisam dopustila da mi objasni..? Zašto sam bila tako glupa i sebična..!? Nisam uopće gledala, bila sam slijepa..bila sam zaslijepljena slikom njega s drugom. Nisam dopustila da jače prevlada, da naša ljubav progovori..zašto..?!" sve te misli prolazile su joj glavom iznova, pa ponovo. Sada tek vidi da je ona zapravo pogriješila..sada vidi što je napravila. Ali bilo je prekasno za povratak. Kada je Josip odjurio na svom motoru kiša je počela tako snažno padati da je u zavoju izgubio kontrolu nad njim i poginuo. Sudbina je bila jača od ljubavi koju su osjećali. Ljubav koju su drugi uspjeli ugasiti samo iz ljubomore koju su osjećali jer nisu mogli podnijeti da se netko može tako snažno voljeti. Bilo je kasno za ispravke. Bilo je kasno za sve... No, bez obzira što nisu više zajedno, njihova ljubav će gorjeti u njihovim srcima..zauvijek..jer njihova ljubav je jača od svega...

"Iva..čuvaj njegovo srce kao da je tvoje..jer nježnije i zaljubljenije srce nigdje nećeš naći, a kao i svako srce, krhko je..."



Post scriptum... evo još jedne moje priče...ispričavam se na dužini teksta ali koga zanima neka pročita......jedna će se osoba u njoj valjda prepoznati...radi se o osobi koju ja volim, koju ja nisam mogla ni sanjati da cu upoznati, ali ipak zahvaljujem Bogu što jesam...i bez obzira što smo udaljeni i što je previše toga između nas, uvjerena sam da ćemo se jednog dana sresti...i to što druga ima njegovo srce, ne smeta mi...znam da je sigurno s njom i da ga nikad ne bi povrijedila...vecinu ce vas ovo zbuniti, ali jedna će me osoba valjda razumjeti..vinca nadam se da si to ti......i molim vas nemojte me ispitivati o ovome ako je ikako moguće, mogla sam izbjeći ovaj post scriptum ali nisam htjela......i još nešto za stranca u mojoj glavi...ovo ime nisam slučajno uzela, mislim to si već i shvatio valjda...sry...pozZz svimaa.....