Svakoga ljeta svima je glavni cilj ludo se zabaviti. Hvala Bogu,imam dobre ocjene, a zbog njih i potpuno povjerenje svojih roditelja. Kad dođe onaj savršeni dan, 20.lipnja, kad se školsko zvono oglasi posljednji put i označi kraj godine, ludi se provod popne na prvo mjesto među životnim ciljevima, a sve drugo postane manje važno. U ludi provod ubraja se i ono „usputno“- zaljubiti se. Prijašnjih ljeta to mi je lako išlo, jer sam vrlo zaljubljive prirode, no toga ljeta to mi se činilo gotovo nemogućim. Koliko sam god izlazila, zabavljala se i trudila se da me napokon pogodi ta Amorova strelica, sve se više činilo da se ljubav i ja krećemo u različitim krugovima... Negdje sredinom srpnja izgubila sam nadu da će mi se dogoditi ljubav i odlučila sam se samo zabavljati, bez obzira na sve.
Jednog me jutra probudio zvuk mobitela. Nisam shvaćala tko može biti tako lud da me zove u pola dvanaest. Dok su praznici uvijek spavam do kasno, a još te prošle večeri sam bila na tulumu, a kući sam došla u tri ujutro. Nekako sam se uspjela javiti. Nisam izustila ni „molim“, a osoba s druge strane već je glasno vrištala u slušalicu: „Iva! Iva! Imam novosti! Imam novosti!“ Shvatila sam da je to Ana, moja najbolja frendica. Pričala je tako glasno i tako brzo da sam od našeg petnaestominutnog razgovora razumjela samo da smo sutra pozvane na tulum kod nekog dečka. Na Ivanov tulum...tulum najpopularnijeg i, prema Aninom mišljenju, najzgodnijeg dečka...
Dan uoči tuluma bila sam silno uzbuđena. Srce mi je lupalo kao da će puknuti... Predosjećala sam da će se nešto dobro dogoditi, no nisam znala što...Kad smo Ana i ja došle na tulum, nismo mogle vjerovati svojim očima! Ivan je pozvao hrpu ljudi...Brzo smo ušle u ritam, upoznala sam mnogo zanimljivih, zabavnih ljudi. Ana se zapričala s Ivanom, a kako im je smetala buka, odlučili su prošetati. A mene je i dalje pratio neobičan osjećaj uzbuđenja. Kad su svi počeli plesati, osjetila sam na sebi nečiji pogled. Ne onaj obični, u prolazu, nego uporan pogled, koji me je pratio u stopu. Uskoro sam shvatila čiji je...
Iz prikrajka me promatrao dečko kojeg nisam poznavala, plavo-smeđe kose i velikih, upadljivih bademastih očiju. S vremena na vrijeme pogledavala sam i ja njega. Činilo mi se da izgledam glupo, da me zato gleda. U trenutku kad sam se okrenula da si uzmem piće, stvorio se pokraj mene. Mislim da me je pitao za ples ali od tolike buke nisam uspjela čuti ništa. Sluteći što me je pitao, ni ne očekujući moj odgovor, primio me je za ruku i poveo prema plesnom podiju. „Ja sam Luka!“,rekao je, „ti se ne moraš predstavljati, jer već znam da se zoveš Iva.“ „A kako znaš?“, zagonetno sam ga zapitala. „Pa potrudio sam se da doznam ponešto o djevojci koja me je očarala.“ Mislila sam da je to neslana šala na moj račun, no on je samo nastavio pričati kako je nagovorio Ivana da me pozove, što nije bilo teško, jer se on do ušiju zacopao u moju frendicu, Anu. Njegove su me riječi pogodile kao grom iz vedra neba, nisam znala što bih rekla. Samo sam se nasmiješila i nastavila plesati. Cijeli tulum Luka i ja proveli smo zajedno, jer smo otkrili da imamo hrpu toga zajedničkog: oboje treniramo košarku, volimo istu vrstu glazbe, zanimaju nas iste stvari. Slagali smo se. Ali bilo je tu još nečega...nečega čemu se nisam nadala. Pogodila me je Amorova strelica... Zaljubila sam se... Znam da zvuči glupo jer sam dečka tek upoznala, ali da…istinito je…Luka i ja dogovorili smo se za izlazak, potom za još jedan, pa još jedan...i sve smo više vremena provodili skupa. On je bio ono nešto što mi je trebalo. Izluđivao me je, ali i razumio. Nikog nisam dotad tako jako voljela. Dotad nisam ni bila svjesna da znam voljeti. Ani se također dogodila ljubav, ona i Ivan se vole baš kao Luka i ja. Bilo mi je drago zbog nje, ali i zbog sebe, jer nikad prije nisam osjećala takvu ljubav. Luka me je doista volio, samo sam mu ja bila važna, a on je i meni silno mnogo značio. Jedno popodne me je nazvao: „Imam iznenađenje za tebe, ljubavi. Nekamo te vodim. Doći ću po tebe.“ U devet navečer došao je po mene. Nije mi htio reći kamo idemo, samo je ponavljao: „Strpi se još malo!“ Kad smo stigli, imala sam što vidjeti: malena plaža sjajila se na mjesečini...
Kada smo se smjestili, polagano mi je počeo spuštati naramenicu topića. Osjećala sam njegov dah na vratu, opijao me je njegov miris. Obgrlio me je s leđa, privio je ruke oko moga trbuha. Poljubio me je... Svojim usnama nježno je klizio po mom vratu, ramenima, leđima. Bio je nevjerojatno nježan. Osjećala sam da mu se sviđaju moja preplanula ramena. Spustio me na tlo. Osjetila sam da me kamenje s plaže pomalo žulja, no gledala sam njegove lijepe smeđe oči iz kojih je izvirala svjetlost. Svukao mi je topić i bacio ga na obližnju stijenu. Legao je kraj mene. Osjetila sam njegov lančić negdje među svojim grudima, osjećala sam svaki dio njegova tijela. Ljubio mi je usta, obraze, vrat. Željela sam da to radi...Sviđalo mi se...Odjednom me je uzeo za ruku i uveo u more. Nije mi bilo hladno, naprotiv...Bezbrižno smo plutali ljubeći se dok mi je šaptao najnježnije riječi svijeta.
Udaljavali smo se od obale, ne mareći što smo prije sat, dva, tri...nismo znali kad...otišli s plaže. I tada se odjednom pred nama, takoreći niotkud, stvorio gliser...Bio je samo nekoliko metara udaljen od nas. Izbezumljeno sam ga gledala, ne znajući što bih učinila. Samo sam počela vrištati...Luka me još stigao poljubiti prije negoli me je snažno odgurnuo od sebe. Spasio mi je život...Čula sam tup udarac...Nemoćno sam gledala kako se utapa, ne vjerujući da je to moguće, da je to istina...Jednostavno nisam željela vjerovati…Ukočila sam se…On mi je bio sve, a ja tad nisam znala što napraviti... Neeeee...Za trenutak mi se sve zamaglilo pred očima. Nisam više znala gdje sam i je li to što mi se događa stvarnost ili san. Onesvijestila sam se... Ostaloga se ne sjećam, osim da sam se probudila tri dana poslije, u krevetu, kod kuće. Nisam htjela znati ni kako sam preživjela, ništa... Čim sam otvorila oči, navrle su mi suze, preplavio me šok, sva sam se tresla od očaja. „Ne...Luka...to nije moguće!“ Moji roditelji nisu o tome željeli razgovarati ni onda, ni danas. A ja još osjećam onaj poljubac i još ne vjerujem da sam ga izgubila. No uvjerena sam da će zauvijek živjeti u meni. Sve dok se, jednoga dana, ponovno ne sretnemo u raju i nastavimo ondje gdje smo stali...
Post scriptum... bomeee...ja nisam znala da će to tolko ispast...hehe......al doro...ja se samo želim na kraju ispričat svima zbog opet objavljene tužne priče jer znam da sam rekla da neću više pisat takve priče al et...nemojte zamjerit......ae pozzZ svimaa...
|