I couldn't tell you
Why she felt that way
She felt it everyday
I couldn't help her
I just watched her make
The same mistakes again

Ne mogu ti reći kako se osjećam, ali znam da si ne mogu pomoći..da mi nitko ne može pomoći. Pravim iste greške svaki dan iznova..pa opet. Jednostavno je tako. Dosta mi je toga da budem ono što ti želiš. Dosta mi je slušanja tvojih glupih isprika i obećanja kada sve što izgovoriš ili učiniš..donosiš samo bol. Pokušala sam sve, ali previše je toga što me vuče natrag tebi. Ne znam više ni gdje pripadam. Kod kuće se više ne osjećam svoja. Nitko me više ne primjećuje. Sama sam... U školi je još gore. Što to na meni privlači toliku pozornost..zbog čega su sve te zamišljene oči uperene baš u mene..?! Ne znam što misle kada me tako promatraju. Što god bilo..nije dobro. Vjerojatno smišljaju kako će mi nauditi. Ali zaštoo..?! Zašto jednostavno ne mogu proći pored mene, zaobići me..? Ne..moraju me baš namjerno okrznuti, onako snažno. Moraju se sa mnom razbacivati, gurati me. Zašto me ne puste već jednom..?! Na ulici je barem malo drukčije. Tamo nisam sama. Okružena sam ljudima, a ne pubertetlijama kojima je samo do zabave na tuđi račun. Da, nepoznatim ljudima, ali barem donekle sličnim meni. Ili se varam..?? I tamo me ti nepoznati ljudi promatraju. Prolaze pored mene i gledaju me sa žaljenjem. Ili je to gađenje..?? Svejedno... Zašto je tako..?!
Što očekuješ ti zapravo od mene? Zar ne vidiš da si jači..da je sve jače od mene..?! Svaki puta kažeš da izgubiš kontrolu, ali to bude previše često. Zašto me pokušavaš promijeniti, barem se tako čini... Umorna sam. Sve me boli..i iznutra i izvana. Pokušala sam i ubiti, ugasiti tu bol ali samo sam ju još više pogoršala. Bio si mi sve, a sada mislim da me se ni ne sjećaš..da me ni ne vidiš više... Za tebe sam izgleda izgubljena. Stalno gubiš kontrolu no meni je dosta plakanja i prolivanja krvi zbog tebe. Ni nemam više suza, a tako sam slaba da ne znam više jel imam snage za dalje. Ne mogu otići od tebe. Bilo bi mi još gore, jer ne mogu bez tebe. Znaš li...ja se molim..krvarim..vrištim..umirem..sve zbog tebe. Shvaćaš da si me ubio..ili barem pokušao..?! Ali ne mrzim te..još gore..volim te... I znam da i ti osjećaš isto. Znam da će u drugom svijetu biti bolje. Bit će nam prekrasno tamo. I želim to. Previše sam izgubljena da bi me itko spasio, zato ću se samo prepustiti..jer navikla sam na to. Morala sam se naviknuti ako sam te htjela zadržati. Sve bi napravila zbog tebe i na sve sam spremna. Osjećaš li i ti tako..?! Nema mjesta gdje mogu otići i slobodno razmišljati, ili gore, nema osobe s kojom mogu podijeliti svoja razmišljanja..svoje osjećaje. Slomljena sam iznutra, a ti si me slomio..ti si me uništio... Zaštoo..?? Znaš li da bez obzira na sve ja čekam onaj zadnji udarac. Onaj bolni... Svi su bili bolni, ali ovaj..ovaj će biti završetak patnje i početak nove. No, neće mi biti teško..ti si sa mnom..tu si..zauvijek..baš uvijek...
Sada, bez tebe, sjedim u svome kutu i sama sebi pjevam dok polako tonem u san. Umotana sam u sva obećanja koja nitko ne ispunjava. I ne plačem... Nemam više nijednu suzu da obrišem. Imam samo dnevnik s praznim stranicama posvećenim tebi. Osjećaji su nestali, ali ja i dalje pjevam..i dalje u sebi vrištim prolazeći neprimjećena kroz život. Znam da je svima svejedno, bez obzira što me svi tako promatraju. Svi su previše zauzeti da bi shvatili nečiji drugi život osim svog. Sve polako nestaje. Pogledaj..i ja nestajem. Ali..jedno je obećanje ipak ispunjeno. Vidiš da smo zajedno..vidiš da si opet izgubio kontrolu, ali ovaj puta sam ja uzvratila. Zadnji udarac, sjećaš se... Rekla sam da će biti kao i ostali..bolan, ali opet drugačiji od svih. I bio je..jer je bio moj... Zbogom moja ljubavi... Čekaj me jer nakon završetka pisanja još jedne prazne stranice u mom dnevniku opet ću biti s tobom. Već te osjećam..ispunjena sam toplinom..krv mi je vrela..i tako je slatka. Zatvaram oči i nestajem. Sa mnom odlazi i toplina..gotovo jee..napokon...



Post scritpum...odlučila sam pisati kako ja želim i znam..nisam kriva ako su to priče koje su žalosne i depresivne..ja takve volim i većinom ih pišem kad se i ja tako osjećam..zato nemojte me osuđivati jer ne mogu ili možda ne želim pisati sretne priče..pokušala sam i sami ste rekli da ne ide..barem neki od vas..ja se nadam ako ništa drugo da ćete ih i dalje čitati, bez obzira kakve teme bile..eto toliko od mene....pozZz svimaa.. Take me as who I am..I won't change..I'm always me..

Evo ovako... Ovaj puta se ne radi o nekoj priči stvorenoj na temelju moje bujne mašte, ovaj puta pišem o istinitim događajima koji su me jednostavno ohrabrili da krenem dalje..ili bolje rečeno, s kojima sam se uvjerila da prava i čvrsta ljubav zaista postoji..paaa...
Radi se o jednoj curi i jednom dečku, naravno../ imena neću spominjati../..koji su već otprilike 8 ili 9 mjeseci zajedno. Ne mogu vam zapravo reći kakva je njihova veza i jel bilo padova u njoj, jer iskreno, osobno ih baš i ne znam, ali mogu vam reći da takvu vezu, u tim godinama i sa svim sitnim preprekama, ništa nije uspjelo uništiti niti će išta i uspjeti. Cura ima 14 godina, a dečko je meni se čini godinu dana stariji.. Ona je iz Siska, dok on živi u sasvim drugoj državi. Prije nije bilo tako, bili su malo bliže, ali se on zbog boljih uvjeta preselio. Neki bi rekli ogromna prepreka i kako uopće mogu tako funkcionirati, ali za njih..više ni udaljenost nije tako velika stvar. Da, priznajem..bude im teško, nekome možda malo više, no naposljetku svi znamo; kada se iskreno voli, ni razdvojenost ni vrijeme ne može im ništa. Nevjerojatno je i zamišljati kako ljubav dvoje mladih ljudi može biti tako snažna i iskrena..ljubav njih dvoje... Provodila sam minute..sate..pa čak i dane s njom kako bi ju tješila i bila podrška jer joj je bilo rečeno da ga neće vidjeti sada za Uskršnje praznike..ali vjerovala je... Ja sam joj pomogla i usadila joj tračak nade da će ga ipak vidjeti. Čvrsto sam vjerovala..nisam mogla ni pomišljati da meni tako draga osoba može toliko patiti i trošiti mnogobrojne ''šmrkobrise'' brišući s njima suze koje nisu prestajale liti s njenih očiju. Sjećam se kako mi je rekla ako ga sada ne vidi neće ga vidjeti još 3 mjeseca..neće ga zagrliti..neće ga poljubiti onako slatko kako je znala to inače činiti... I opet bi plakala... Ali onaj tračak nade pretvorio se u ogromnu stvarnost kada mi je priopćila da će ga vidjeti..da će ga opet zagrliti i poljubiti nakon dugo vremena..da će opet pričati s njim šetajući ulicom zagrljeni. Bila je neopisivo sretna i zahvaljivala mi je na svemu. I ja sam bila sretna..ispunila mi se želja koju sam zatražila za rodjendan. Da..umjesto da sam tražila nešto za sebe, poželjela sam nešto za drugoga... I jako mi je drago zbog toga...
Danas, kada pričamo, iako je ne vidim, osjetim njezin osmijeh na licu i znam da je sretna. Bila je čak malo i uplašena jer se pojavila neka kučka koja je htjela uništiti njezinu sreću..pardon..njihovu sreću i ljubav... Ali nije uspjela..nije uspjela prekinuti lanac velike ljubavi..lanac trenutaka koje su proveli zajedno..lanac uspomena koje imaju... I meni se čini da još dugo nitko neće takvo što ni uspjeti.
Udaljenost..drugi ljudi..sve te prepreke za njih sad ne predstavljaju nikakvu opasnost. I tko kaže da prave i iskrene ljubavi ne postoje. Sada ste se zaista uvjerili da vam lažu. Što na kraju dodati nego ono što već znamo..tako mladi a tako zaljubljeni...

...and if you go,
I wanna go with you...
And if you die,
I wanna die with you...
Take your hand and walk away...



Post scriptum...eto maVa moja DiddLina nadam se da mi nisi ništa zamjerila oko ovoga..samo ti želim reći hvala..uz tebe sam shvatila smisao one poruke ...kada se iskreno voli, ni razdvojenost ni vrijeme ne mogu nam ništa...punoo te vojim i vjeruj mi ni ja nisam sanjala da se preko neta može upoznati neko tako dobar da ga odma moraš zavoljeti i postati blizak s njim kao što sam ja s tobom......i ko je rekao da ne znam pisati sretne postove..??!!..ja preko svojih obećanja nikad ne idem......pozz svimaa...

Svakoga ljeta svima je glavni cilj ludo se zabaviti. Hvala Bogu,imam dobre ocjene, a zbog njih i potpuno povjerenje svojih roditelja. Kad dođe onaj savršeni dan, 20.lipnja, kad se školsko zvono oglasi posljednji put i označi kraj godine, ludi se provod popne na prvo mjesto među životnim ciljevima, a sve drugo postane manje važno. U ludi provod ubraja se i ono „usputno“- zaljubiti se. Prijašnjih ljeta to mi je lako išlo, jer sam vrlo zaljubljive prirode, no toga ljeta to mi se činilo gotovo nemogućim. Koliko sam god izlazila, zabavljala se i trudila se da me napokon pogodi ta Amorova strelica, sve se više činilo da se ljubav i ja krećemo u različitim krugovima... Negdje sredinom srpnja izgubila sam nadu da će mi se dogoditi ljubav i odlučila sam se samo zabavljati, bez obzira na sve.
Jednog me jutra probudio zvuk mobitela. Nisam shvaćala tko može biti tako lud da me zove u pola dvanaest. Dok su praznici uvijek spavam do kasno, a još te prošle večeri sam bila na tulumu, a kući sam došla u tri ujutro. Nekako sam se uspjela javiti. Nisam izustila ni „molim“, a osoba s druge strane već je glasno vrištala u slušalicu: „Iva! Iva! Imam novosti! Imam novosti!“ Shvatila sam da je to Ana, moja najbolja frendica. Pričala je tako glasno i tako brzo da sam od našeg petnaestominutnog razgovora razumjela samo da smo sutra pozvane na tulum kod nekog dečka. Na Ivanov tulum...tulum najpopularnijeg i, prema Aninom mišljenju, najzgodnijeg dečka...
Dan uoči tuluma bila sam silno uzbuđena. Srce mi je lupalo kao da će puknuti... Predosjećala sam da će se nešto dobro dogoditi, no nisam znala što...Kad smo Ana i ja došle na tulum, nismo mogle vjerovati svojim očima! Ivan je pozvao hrpu ljudi...Brzo smo ušle u ritam, upoznala sam mnogo zanimljivih, zabavnih ljudi. Ana se zapričala s Ivanom, a kako im je smetala buka, odlučili su prošetati. A mene je i dalje pratio neobičan osjećaj uzbuđenja. Kad su svi počeli plesati, osjetila sam na sebi nečiji pogled. Ne onaj obični, u prolazu, nego uporan pogled, koji me je pratio u stopu. Uskoro sam shvatila čiji je...
Iz prikrajka me promatrao dečko kojeg nisam poznavala, plavo-smeđe kose i velikih, upadljivih bademastih očiju. S vremena na vrijeme pogledavala sam i ja njega. Činilo mi se da izgledam glupo, da me zato gleda. U trenutku kad sam se okrenula da si uzmem piće, stvorio se pokraj mene. Mislim da me je pitao za ples ali od tolike buke nisam uspjela čuti ništa. Sluteći što me je pitao, ni ne očekujući moj odgovor, primio me je za ruku i poveo prema plesnom podiju. „Ja sam Luka!“,rekao je, „ti se ne moraš predstavljati, jer već znam da se zoveš Iva.“ „A kako znaš?“, zagonetno sam ga zapitala. „Pa potrudio sam se da doznam ponešto o djevojci koja me je očarala.“ Mislila sam da je to neslana šala na moj račun, no on je samo nastavio pričati kako je nagovorio Ivana da me pozove, što nije bilo teško, jer se on do ušiju zacopao u moju frendicu, Anu. Njegove su me riječi pogodile kao grom iz vedra neba, nisam znala što bih rekla. Samo sam se nasmiješila i nastavila plesati. Cijeli tulum Luka i ja proveli smo zajedno, jer smo otkrili da imamo hrpu toga zajedničkog: oboje treniramo košarku, volimo istu vrstu glazbe, zanimaju nas iste stvari. Slagali smo se. Ali bilo je tu još nečega...nečega čemu se nisam nadala. Pogodila me je Amorova strelica... Zaljubila sam se... Znam da zvuči glupo jer sam dečka tek upoznala, ali da…istinito je…Luka i ja dogovorili smo se za izlazak, potom za još jedan, pa još jedan...i sve smo više vremena provodili skupa. On je bio ono nešto što mi je trebalo. Izluđivao me je, ali i razumio. Nikog nisam dotad tako jako voljela. Dotad nisam ni bila svjesna da znam voljeti. Ani se također dogodila ljubav, ona i Ivan se vole baš kao Luka i ja. Bilo mi je drago zbog nje, ali i zbog sebe, jer nikad prije nisam osjećala takvu ljubav. Luka me je doista volio, samo sam mu ja bila važna, a on je i meni silno mnogo značio. Jedno popodne me je nazvao: „Imam iznenađenje za tebe, ljubavi. Nekamo te vodim. Doći ću po tebe.“ U devet navečer došao je po mene. Nije mi htio reći kamo idemo, samo je ponavljao: „Strpi se još malo!“ Kad smo stigli, imala sam što vidjeti: malena plaža sjajila se na mjesečini...
Kada smo se smjestili, polagano mi je počeo spuštati naramenicu topića. Osjećala sam njegov dah na vratu, opijao me je njegov miris. Obgrlio me je s leđa, privio je ruke oko moga trbuha. Poljubio me je... Svojim usnama nježno je klizio po mom vratu, ramenima, leđima. Bio je nevjerojatno nježan. Osjećala sam da mu se sviđaju moja preplanula ramena. Spustio me na tlo. Osjetila sam da me kamenje s plaže pomalo žulja, no gledala sam njegove lijepe smeđe oči iz kojih je izvirala svjetlost. Svukao mi je topić i bacio ga na obližnju stijenu. Legao je kraj mene. Osjetila sam njegov lančić negdje među svojim grudima, osjećala sam svaki dio njegova tijela. Ljubio mi je usta, obraze, vrat. Željela sam da to radi...Sviđalo mi se...Odjednom me je uzeo za ruku i uveo u more. Nije mi bilo hladno, naprotiv...Bezbrižno smo plutali ljubeći se dok mi je šaptao najnježnije riječi svijeta.
Udaljavali smo se od obale, ne mareći što smo prije sat, dva, tri...nismo znali kad...otišli s plaže. I tada se odjednom pred nama, takoreći niotkud, stvorio gliser...Bio je samo nekoliko metara udaljen od nas. Izbezumljeno sam ga gledala, ne znajući što bih učinila. Samo sam počela vrištati...Luka me još stigao poljubiti prije negoli me je snažno odgurnuo od sebe. Spasio mi je život...Čula sam tup udarac...Nemoćno sam gledala kako se utapa, ne vjerujući da je to moguće, da je to istina...Jednostavno nisam željela vjerovati…Ukočila sam se…On mi je bio sve, a ja tad nisam znala što napraviti... Neeeee...Za trenutak mi se sve zamaglilo pred očima. Nisam više znala gdje sam i je li to što mi se događa stvarnost ili san. Onesvijestila sam se... Ostaloga se ne sjećam, osim da sam se probudila tri dana poslije, u krevetu, kod kuće. Nisam htjela znati ni kako sam preživjela, ništa... Čim sam otvorila oči, navrle su mi suze, preplavio me šok, sva sam se tresla od očaja. „Ne...Luka...to nije moguće!“ Moji roditelji nisu o tome željeli razgovarati ni onda, ni danas. A ja još osjećam onaj poljubac i još ne vjerujem da sam ga izgubila. No uvjerena sam da će zauvijek živjeti u meni. Sve dok se, jednoga dana, ponovno ne sretnemo u raju i nastavimo ondje gdje smo stali...



Post scriptum... bomeee...ja nisam znala da će to tolko ispast...hehe......al doro...ja se samo želim na kraju ispričat svima zbog opet objavljene tužne priče jer znam da sam rekla da neću više pisat takve priče al et...nemojte zamjerit......ae pozzZ svimaa...