Ljubav pobjeđuje sve...baš sve...

Samo četiri tjedna...nije mogla ni pomišljati da nje više neće biti...da neće više uživati u životu za kojeg je smatrala da je ništa drugo od same patnje. Prije ga nije htjela, jednostavno nije. No sad se kaje zbog same pomisli da se htjela riješiti te patnje...tog života. Žao joj je, jer sad tek vidi koliko joj zapravo znači, koliko je zapravo život lijep i koliko ga treba, a sada ima samo četiri tjedna da uživa u toj ljepoti...da uživa u životu. Imala je leukemiju...da, tu jebenu bolest s kojom se prije htjela susrest, a sad ni sama ne zna zašto. Mrzila je samu sebe zbog toga. Nije mogla odgovoriti na pitanje zašto je to htjela...zašto je htjela leukemiju i smrt...zaštoo..?!.. Kako je uopće mogla na to i pomišljat, pogotovo ako je imala život okružen prekrasnim ljudima koji je vole..pogotovo ako je imala njega...Nakon što je on ušao u njezin život sve se promijenilo, tek je tada sve krenulo na bolje i po prvi puta je bila zaista sretna..i pokazivala je to... Tek se tada osjećala da ima sve i da joj ništa ne nedostaje. Nije više ni pomišljala da želi smrt. I sada kada je napokon sretna, to se dogodi. Svako se jutro budi i pogleda se u ogledalo s gađenjem. Gadila se sama sebi. Ne zato što više nije imala kosu, niti zbog podočnjaka, uopće nikako zbog njezinog trenutnog izgleda, već zbog pomisli što je prije tražila i sada kada je to dobila ne želi više. Povraćala je svaki jebeni dan, nekad čak po šest puta na dan. Više nije mogla izdržati tu bol...bol koju je osjećala iznutra, kao da je nešto izjeda. Bila je slaba i bojala se. Sada tek vidi što je poželila, sada tek vidi da je pogriješila. Ali bila je sretna...ne zato što je dobila to što je tražila nego zato što je znala da nije sama. Ivan je uvijek bio uz nju. Dolazio joj je svaki dan. Nisu joj trebale ni riječi, ni djela..bilo joj je dovoljno samo da vidi njegov prekrasan osmijeh i odmah se osjećala bolje...mnogo bolje...Voljela ga je..i on je volio nju...I bez obzira što su joj ostala samo četiri tjedna života znala je da će joj to biti najljepši trenuci jer će ih provesti s njim. Nije bilo bitno ni kako, bilo joj je dovoljno da je on tu..da je zagrli čvrsto kao da je posljednji put..da je poljubi sočno kao što ju je poljubio prvi put..i da joj kaže da je voli... Sretna je..zaista je sretna. Odmah je prođe ono gađenje, bol i ona slabost, i bez obzira na njezine podočnjake i na činjenicu da više nema kosu bila mu je lijepa..lijepa kao i prvog trenutka kada su se vidjeli. Sjeća se tog trenutka..sjeća se kako joj je prišao i na uho šapnuo najljepše stihove pjesme koje nikada neće zaboraviti...

The world was on fire
No one could save me but you
It's strange what desire
Will make foolish people do
I never dreamed that I'd meet somebody like you
I never dreamed that I'd need somebody like you...


...postala je to njihova pjesma. Sjeća se kako joj je rekao; ,,Ti si ta..znam da si ti ta...''. I od tada su nerazdvojni. Nitko im ne može oduzeti sreću i trenutke koje su imali. Bilo mu je teško, jer je znao da nje više neće biti..i plakao je..ali nitko mu sada ne može uskratiti to da bude s njom cijelo vrijeme..iz dana u dan..do kraja...i ne plače više..ni ona više ne plače..smije se..i ne skriva više taj osmijeh. Pokazuje ga svima, pogotovo sada..neka vide svi da je snažna..neka vide da može dalje bez obzira što ima samo četiri tjedna. S njim može sve..s njim može pobijediti sve..i ono nemoguće..zajedno mogu sve... ,,Volim te mala moja, čuješ li..?!..'' ,,Volim i ja tebe...jakoo...'' - i tada, samo zagrljaj i poljubac u koji su se upustili postaju svijet u kojem su zajedno, potpuno sami... Više ni ona četiri tjedna nisu bitna..više ništa nije bitno... ,,Šapni mi još jedanput, onako na uho...'' - zamoli ga dok zagrljeni slušaju svoju pjesmu...

..No I never dreamed that I'd love somebody like you
And I never dreamed
That I'd lose somebody like you...
Nobody loves no one...like I love you...





Post scriptum... pozz jednom deŠku koji je rekao ako ga ne pozz u sljedećem postu da mi neće komentirat...znaš ti mene vjeko, moram ja tebe slušat...hahahha...wink...etoo mali pozz...šaljem ti jednu vejikuu puSssuu...pozz svimaa...yes...

utorak, 27.03.2007. | komentiraj 271 |

Pomiri se sa životom...moraš...

Pomiri se sa životom.
Ti si u vlastitoj koži,
u nekoj drugoj
više se ne možeš roditi.


Neobičan je, neshvatljiv taj ljudski život. Ima dana kad sunce sja, sam ne znaš zašto. Zadovoljan si. Vidiš dobre, lijepe strane života. Posao ti ide od ruke. Svi su ljubazni prema tebi. A ti ne znaš zašto. Možda si dobro spavao. Možda si naišao na dobra čovjeka pa osjećaš da si shvaćen, zaštićen. Misliš: neka tako ostane, taj mir, ta duboka radost. A zatim opet sve odjednom postane drukčije... Kao da su oblaci zakrilili sjajno sunce, tako je tebe obuzela žalost. Neobjašnjivo. Sve ti izgleda crno. I misliš da te drugi više ne vole. Tražiš razloge u nevažnim stvarima samo da bi se jadao, zavidio, optuživao. Misliš: uvijek će biti tako. A ne znaš zašto. Možda si umoran. Ne znaš...Zašto mora tako biti? Zato jer je čovjek dio prirode, s proljetnim i jesenjim danima, s toplinom ljeta i hladnoćom zime. Jer čovjek slijedi ritam mora: plimu i oseku. Zato što je naš život neprestano ponavljanje življenja i umiranja. Shvatiš li to, možeš hrabro dalje, pun povjerenja, jer znaš: iza svake noći dolazi jutro. Rekneš li da svemu tome, prihvatiš li sve to, preko uspona i padova doći ćeš do sve veće životne dubine i životne radosti. Da bi bar malo bio sretan, da bi imao komadić neba na zemlji, morat ćeš se pomiriti sa životom, svojim vlastitim životom, kakav god on bio. Morat ćeš se pomiriti sa svojim poslom (sa školom), s granicama svoje lisnice, sa svojim licem, koje si nisi sam izabrao. Morat ćeš se pomiriti s ljudima oko sebe, s njihovim manama i slabostima. Sa svojim prijateljem, prijateljicom, sa svojim dečkom, curom, makar možda već sada znaš da nemaš idealnog prijatelja, dečka ili curu, (Ne vjeruj da uopće takvo što i postoji.) Iz svega stvaraš problem. Najmanja poteškoća i već si živčan. Sigurno: probleme treba rješavati; potisnuti problemi počinju gnjiti. Ali ima sva sila poteškoća vezanih uz život, uz vezu, uz odgoj, uz sazrijevanje, uz zajednički život, uz rad. Morat ćeš ih prihvatiti, hrabro se s njima sučeliti, bez diskusije. Budeš li od njih bježao, pratit će te, pritiskati te u želucu. Susreo sam mnogo ljudi, svaki je drukčiji, svaki različit. Slušao sam njihove najdublje tajne. Među njima nije bilo ni jednoga s velikim zgoditkom, sa savršenom i nepomućenom srećom. Svi su oni imali nešto, neku nesreću, neki teret, neku ranu. Vjernici to zovu križ. Oni drugi kažu: nemam sreće. Bilo je među njima i onih koji su, unatoč svemu trpljenju, ipak ostali sretni, radosni ljudi. Drugi su se dali slomiti kad je bilo teško, kad sve nije išlo od ruke. Deprimirani, oni su rezignirali. Često su proživljavali potpuno iste stvari, a posljedice sasvim različite...

Reci ponekad i:
Ne moram imati više.
Zadovoljan sam onim što imam.


(ovo je odlomak iz jedne knjige Phila Bosmansa 'Za čovječniji svijet'...meni je osobno knjiga vrlo pomogla i zato sam izabrala ovaj odlomak da vam pokažem, zapravo da sebi pokažem, da nije sve na svijetu tako crno i da se moram pomiriti s time da sam ja ovakva kakva jesam...i zadovoljna sam...da, s ponosom mogu reći da sam zadovoljna i sretna...)yes


srijeda, 14.03.2007. | komentiraj 72 |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se