30.03.2012.
Vidi se da starim jer prije uopće nisam razmišljala o ovim stvarima :)

Nije velika mudrost kad kažem da je današnje vrijeme stresnije. Možda se niti ne radi o usporedbi „današnjeg“ vremena i nekog vremena prije tog, nego jednostavno o činjenici da sam sad odrasla osoba (hm... valjda) i uz posao, uz spremanje ručka nakon posla, uz kavu nakon ručka, uz brzinsko pospremanje stana nakon ručka i kave, uz rekreativni trening dva puta tjedno nakon ručka, kave i pospremanja, uz tečaj kroja i šivanja dva puta tjedno kad nisu dani za trening... uz sve to teško je ubaciti i još ponešto, a što bih htjela i što bi mi bio gušt. Tu mislim na njegovanje moje društvene strane života. A pritom ne mislim na društvo moje bolje polovice. On je ... pripadnost, on se podrazumijeva, ali ne mislim na to s nekim negativnim prizvukom, meni je njegovo društvo itekako dragocjeno. Nego sad govorim o onoj drugoj društvenoj strani, o strani prijatelja i poznanika. Način života je doveo do toga da su nam prijatelji ustvari kolege s posla. I to je normalno, ipak su to ljudi s kojima dijelimo i vrijeme i zajedničke interese i zajedničke teme... i ljudi s kojima sam povezana poslovno s vremenom su postali moji prijatelji koje viđam i privatno. Ali oni koji mi fale su ljudi koje poznajem otprije, s kojima sam odrasla, koji znaju moje tinejđerske tajne, koji znaju sve moje tajne odrastanja, moje prve ljubavi, i druge ljubavi, i treće, i moje prve i druge i sve kasnije ljubavne jadi... eto, za njih jednostavno nemam vremena. Užas, ali za njih ne pronalazim vrijeme. A možda bih i mogla kad bih se potrudila. Imam osjećaj da me zaboravljaju. Neki dan sam imala saznati kako se nedavno moja ekipa iz djetinjstva našla zajedno na roštilju, piću i ćakuli... mene su se sjetili tek kad su preturali po starim sjećanjima pa sam valjda i ja tu negdje iskrsla. Ali, ne krivim njih - krivim sebe. Ja sam se odselila. Ja sam otišla. Ja se ne javljam.

Moje dvije prijateljice s kojima sam plakala i smijala se, s kojima sam bančila i s kojima sam zajedno umirala u mamurlucima... one su se udale i imaju djecu. Njih su dvije ostale u kontaktu, svakodnevnom, imaju zajedničke teme o djeci, pelenama, dječjim bolestima, o svekrvama... ja nemam ni djecu ni svekrvu, a buduća svekrva je duša od čovjeka i nemam apsolutno ništa za reći protiv nje. Ne uklapam se.

Vrijeme prolazi, niti koje vežu i koje su nas nekad vezale, s vremenom i sa stajanjem lako pucaju... ili se samo stanjuju, neprimjetno dok ne shvatimo u jednom trenutku da ih jednostavno više nema.

S druge strane, strah me da li bi obnavljanje starih veza uopće bilo dobro, da li bi uopće bilo moguće. Ko zna kako bi naše prijateljstvo izgledalo u današnje vrijeme. S prijateljima iz djetinjstva imam neka stara sjećanja i stare dane, ali možda bi čar svega toga isparila kad bi pokušala ponovno povratiti druženje, možda nemamo više ništa zajedničko, možda bi razgovor nakon prvotnog poleta i prisjećanja bio isprazan i mukotrpan. Možda bi se zbog toga i sjećanje na našu nekadašnju bliskost izobličilo i više ni to sjećanje ne bi bilo tako milo i slatko.

Možda bolje ne dirati. Bilo je što je bilo. Možda ne treba pokušavati oživiti stara sjećanja, nego ih pustiti da budu ono što jesu – sjećanja.

Ali me svejedno nekad baš zaboli sve to.

Mjesto gdje se uklapam, sada i danas, jest mjesto uz moju bolju polovicu, koji je moj najbolji prijatelj... i uklapam se među svoje kolege koji su sada već i moja „ekipa“. Zato jer se međusobno razumijemo i zato jer imamo pregršt zajedničkih tema i interesa, izlazimo, ponekad i otputujemo, idemo na izlete, ponekad brbljamo do iznemoglosti, ponekad samo šutimo i ta šutnja ne bude uopće glupa i neugodna... No, imam jednu osobu koja se održala od samog početka mog življenja. Ustvari od samog početka njezinog življenja jer sam ja rođena 5 mjeseci prije nje. Odselila se sa svojih 16 godina, daleko, preko oceana, ali održali smo kontakt i održali smo bliskost do danas koja nije izblijedila ni u jednom svom djeliću.

To je valjda tako. To je prirodno. Neki su mi ljudi suđeni i oni će valjda ostati uvijek sa mnom i uz mene. A, koliko god to tužno bilo, od nekih drugih ću se otuđiti jer je valjda u zvijezdama zapisano da smo suđeni međusobno ali samo za jedan period naših života. Hmm, ko zna koji su još ljudi zapisani u mojim zvijezdama i koliko će njih proći kroz moj život, a budem li pametna, uz sve te osobe mogu štošta naučiti o mnogočemu... i o sebi samoj.




- 09:06 - Komentari (12) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se