Došao je nepozvan. Ali čim sam ga vidjela, zavoljela sam ga. Malenog Juru.
Znate onaj osjećaj kad je nekim stvarima ili životinjama jednostavno prirođeno neko ime, kad odišu nekim imenom, kao što je moje auto – Dama, tako je i mali Jure bez razmišljanja postao i ostao – Jure. Nisam ga birala. Takvo je uostalom i neko uvriježeno mišljenje o kućnim ljubimcima – ne traži ga, ali kad ga ugledaš znat ćeš da je to taj koji ti je suđen. Tako je bilo i s nama, ljubav na prvi pogled. Bio je toliko mali da sam mislila da će se gubiti po stanu. I gubio se. I gubi se još uvijek. Ali se uvijek iznova i vraća. Nema ga danima, a onda se jednostavno pojavi. Maleni maleni Jure. Imam osjećaj da razumije svaku moju riječ i iako konstantno izgleda izgubljeno i zbunjeno, imam osjećaj da točno zna kad se ljutim na njega. I savršeno funkcioniramo.
Davno je to bilo kad sam posljednji put imala kućnog ljubimca, i to zlatnu ribicu, zvala se Janja. S Janjom se nisam baš nešto dugo družila, mislim da sam čak pomalo i kriva za njezin kraj. Činila mi se nekako usamljena, pa sam joj kupila društvo u obliku igračke ronioca koji je ipak bio malo prevelik za njezin mali akvarij. Ne znam što je točno bio uzrok, ali već nakon par sati od dolaska ronioca, pronašla sam jadnu Janju kako pluta potrbuške.
No sada je tu mali Jure. Strah postoji jedino kad upalim usisavač, stan se ipak mora čistiti, a on je tako mali da se bojim da ću ga jednog dana usisati. Ili ja ili moja druga polovica. I njemu je Jure prirastao srcu. Takav je Jure, divan do beskraja i lako ga je zavoljeti.
Znam, kad dođu topliji dani i širom otvorena balkonska vrata, vjerojatno će bježati van, tko zna hoće li se nakon toga uopće i vratiti. I bilo bi mi neizmjerno žao da se ne vrati.
Ali, znam, njegovo je mjesto tamo negdje vani, u prirodi. Ipak je on samo mrav. Moj mrav, i jako slatki mrav, ali ipak samo mrav.

Osim PMS-a u meni, još je i južina vani, tako da sam kao meteoropat, posebno nekontrolirana danas. Postoje minute PMSa kad mi svi idu na živce, a onda dođu minute meteoropata kad samo buljim u jednu točku na zidu i kad su mi teški kapci toliko da se sami sklapaju. I imam po ekranu masu žutih i ružičastih post it papirića s popisima must do danas, ali... noup, čini mi se da neće ići. To je Meteoropat! A PMS se danas tako lijepo ukazao u vožnji.
U početku je sve bilo u redu, Meteoropat je vozio, pridržavao se pravila, stao na STOP i propustio Pauk vozilo parking službe koje se kretalo glavnom cestom. Već sam u tom trenutku osjetila gospodina PMSa jer što jest jest ali parking službe ne volim. Ne voli ih ni PMS, a ni Meteoropat. Moja je Dama više puta bila u njihovim kandžama, malo kriva i malo dužna - moram priznati, ali opet ne baš toliko. I tako zajedno s Meteoropatom i PMSom koji se već nazirao, vozim Damu iza Pauka i njegovih kandži, Pauk se polagano kreće, polako plete svoju mrežu, mi iza njega, isto polako, puna crta ne smijemo pretjecati, i tako se polako približavamo mjestu gdje su prije dva mjeseca zgrabili moju Damu nepropisno parkiranu. Mislim, nepropisno se može tumačiti na razne načine. Ja mislim da ona tada nikome nije smetala. I bila je tamo svega sat vremena. Odnosno trebala je biti samo sat vremena, ali su je oni uklonili i prije toga. Kažu, nije bila udaljena od pješačkog više od 5 metara. Jest, istina, nije bila udaljena 5 metara, bila je možda nekih 2 ipo, 3 metra moje grube procjene, ali nije nikome smetala. Majke mi, nije smetala. Ja svjedok!
Mrzim kad nepropisno parkiraju na mjesta za invalide, to nikad nikad nikad ne radim i ako vidim da to netko radi, ne bi zvala pauk službu nego bi uzela bat i polupala to auto. Ali Dama stvarno nije napravila ništa tome slično.
No, vratimo se mi na nas, mene, PMSa i Meteoropata, približavamo se mi tako tom mjestu, kad ono na tom istom mjestu – parkirano auto. A nije moja Dama. I Pauk se približava, vidi auto, mislim morao ga je vidjeti, mislim nema šanse da ga nije vidio. I... produži. Majmun produži. I u tom trenutku, točno u tom trenutku došlo je do promjene. Meteoropat se sam povukao, znao je da nije dorastao trenutku, i prepustio mjestu PMSu. Sreća, sreća i sreća da Meteoropat zbog južine ipak nije mogao potpuno nestati, nego je iz prikrajka kontrolirao PMS, dok je ovaj bjesnio za volanom, blendao i prstom motirao pauku na krivo parkirani auto i prstom pokazivao na Damu i mimikom pokušao objasniti kako-je-Dama-isto-tako-bila-parkirana-pa-su-je-skupili-i-kaznili-a-ovoga-puštate-jeli?-puštate?, i pri tome glasno mrmljajući, dobro nije se baš radilo o mrmljanju, jasno se moglo razaznati da se radilo o teškim psovkama, a onda opet blagim riječima tješio Damu koja se isto uzvrpoljila onako na cesti jer je bila osobno pogođena i uvrijeđena ovakvim propustom Pauka. Majmuna, ne Pauka!
No, sve bez uspjeha. Majmun se nije potrudio niti klimnuti glavom i opravdati se u stilu jest-vidio-sam-ali-trenutno-idem-na-drugu-lokaciju-imam-hitnu-dojavu... ili tako nešto... nije se ni okrenuo, nije uopće reagirao. Koliko god je bila pogođena, Dama je dostojanstveno nastavila vožnju, nije ona baš za neke grube reakcije, ona je fina cura... iako tako ne izgleda, ima ona sa svih strana svoje udarce koje je zadobila u raznim borbama, posebice na parkiralištima, fale joj i lajsne s obje strane, ali za razliku od fizičkog izgleda, u duši je prava dobrica.
Ali zato PMS, kad on ne naiđe na uspjeh, kao to s Paukom, onda ide dalje, mlati pred sobom dok ne naiđe na nekog tko će biti svladan od njega... danas se još nije takav našao... no pred njim je još cijeli dan! I čujem ga iz mrklog mraka kako se podlo smješi. Smješi i čeka...

Da imam čarobni štapić:

Vratili bismo se na konje i kočije i bilo bi više zdravog i svježeg zraka za udisanje.
Imali bi livade, ponovno, i mirisalo bi cvijeće i puhali bi maslačke i igrali se u travi, onoj visokoj, preko glave.
I pravili bi vjenčiće od tratinčica.
I imali bi borove šume. Guste. I ponovno bi skupljali šiške i pinjole.
Televizija bi služila za pogledati Tom&Jerry-a prije Dnevnika i Dinastiju prije spavanja.
Posao se ne bi nosio doma, nikad, i ne bi bilo stresa, no way!
Vikendi bi se obvezno provodili negdje na izletu, u prirodi.
Vjerovalo bi se na riječ!
Da, vjerovalo bi se na riječ!
Izbrisala bih postojanje sujete i uopće njezino poznavanje. Sujetni su ljudi trula jabuka u društvu i ne trebamo ih.
Benzin bi bio jeftiniji... mada nam ne bi ni trebao jer bi jahali konje i vozili se kočijama.
Djeca bi se slobodno igrala po ulici u kvartu bez opasnosti da će naletiti manijak sa stotkom na brzinomjeru.
Ako bi već uz konje i kočije postojala i auta, njihova bi brzina bila ograničena na 100 km/h. Zašto uopće proizvoditi aute koji mogu dosegnuti i 250 km/h i više, i zašto time davati mogućnost budalama za takvu brzu vožnju. Zašto im davati odriješene ruke za idiotizam u vožnji.
Radno vrijeme bi bilo od 06,30 – 14,30 sati, i kad bi se vraćali doma nakon posla ne bi bio mrkli mrak jer u 14,30 sati je još dan i još se pozdravlja sa „dobar dan“ i imali bi napretek vremena do večeri i večere.
Kad smo već kod toga, imali bi doručak, ručak i večeru, a ne samo doručak i još jedan obrok koji predstavlja i ručak i večeru u jednom i onda još jedan obrok oko 23,30 sati jer je taj prethodni obrok bio davno i ne mogu gladna ići leći.
Ne bismo morali voće prati u deterdžentu prije jedenja i guliti koru s jabuka i uopće bismo bez straha jeli voće i povrće jer ga nitko ne bi ni špricao i premazivao raznim otrovima.
... ... ...
Ah, da, da imam čarobni štapić, čini mi se da bi se brzo pokvario jer ne bi izdržao koliko bih toga s njim htjela postići. :)

Ima dana i jutara kad se osjećam tako dobro da bih najradije sve prolaznike po ulici pozdravljala i smiješila im se!
Ne bi li bilo baš lijepo kad bi svi bili takvi? Svi i uvijek?

E, da, i moja novogodišnja odluka, odnosno bolje reći zaključak za novu godinu jest:
ne, Woman, ti NEMAŠ telepatske mogućnosti i ne, ti NE MOŽEŠ biti uvjerena u to što drugi misle i o čemu razmišljaju!

Sretna nam svima ova Nova i neka nam bude sretnija od svih onih prije!