Joooooj, zar je već ovoliko prošlo od mog zadnjeg posta????

U dobrom društvu i u zabavi vrijeme brzo prolazi…

A gdje sam ja to bila…???



Zar nije diiiiiiiivno??? Šteta što je mom boravku tamo nekako brzo došao kraj. :(

Jutra su počinjala buđenjem uz širom otvoren prozor kroz koji su dopirale zrake sunca i milovale moje kapke dok se ne bih probudila. Neopterećena vremenom i svakodnevnim stresom zbog kašnjenja na posao… mogla sam se do mile volje izležavati dok konačno ne bih ustala, knjigu pod ruku i odlelujala u pravcu plaže… Obično sam jutra provodila na udaljenijim plažama gdje i nije bilo toliko ljudi. Uživala bih u svom miru i tišini, jutarnjoj kavici za koju garantirano mogu reći da bolju u životu nisam pila… okusi koji ti mame nepce i okusne pupoljke na jeziku… taj bogat miris kojem jednostavno ne možeš odoljeti. Evo protrnem čim se sjetim i prisjetim. Ponekad bih tako, izležavajući se na plaži, još malko i odspavala… sna i odmora mi stvarno nije nedostajalo. I tek sam sad shvatila koliko su mi san i odmor bili potrebni za moj fizički i psihički boljitak.

Da pričam o hrani ili da šutim? Bolje da šutim, jer kad pomislim na onu svakodnevnu bogatu trpezu u kojoj sam uživala, voće svake vrste, pa i ono koje u životu nisam niti vidjela niti čula da uopće postoji… hrana prožeta takvim okusima da je to milina, da od miline možeš samo uživati dok se topi u tvojim ustima i dok sokovi te preukusne hrane cure niz bradu. Povrh svega, hrana je bila i primamljivo dekorirana… uostalom, poznato je da ambalaža prodaje proizvod… no u ovom slučaju ne znam što me se više dojmilo – ambalaža ili proizvod…

Nakon ručka… plaža ponovno. Ovog puta ne ona osamljena i udaljena gdje sam crpila mir, već ona blizu mog bungalow-a… druženje s ostalim gostima, domaćim stanovništvom, ispijanje koktelčića, ponovno grickanje svakojakog voća kojem ne znam ni ime, zgodni domaći momci, uvijek nasmješeni, uvijek spremni za ples, ustvari, imam osjećaj da oni niti ne hodaju, već se pomiču isključivo uz plesne ritmove… i konačno konobari koji se gostu toliko posvete da se osjećate kao u hotelu s petsto i pedeset zvjezdica u kojem nema nikog od gostiju samo vi i cijelo osoblje stoji vama na usluzi… Znam da to čine za bolje i veće napojnice, ali svejedno… lijep je feeling.

Noći smo provodili u mjesnom klubu na plaži, uz svijeće i upaljene baklje, uz svjetlost mjeseca i zvijezda, uz vatru i ples na pijesku uz more… ples i samo ples… ritam glazbe i cjelokupne atmosfere toliko bi me ponio da sam plesala salsu kao da to plešem cijeli život (a plešem je tek mjesec dana)...

Imala sam sreću s vremenom… tek se zadnjeg dana vrijeme pogoršalo… to smo popodne gledali na pučini kako se približava oluja. Neki su mještani govorili da će oluja zaobići našu uvalu, ali oni stariji su znali da oluja ide upravo u našem pravcu. Tek kad su se konobari ustrčali i počeli skupljati ležaljke po plaži, suncobrane, čaše, boce… počela je opća strka i nered… Nisam znala kamo se sakriti, gdje je zaklon i postoji li uopće… Odjednom su sve meni poznate osobe nestale, rastrčali se po plaži, vjetar je sve jače puhao, zamračilo se, zasivilo, u vrlo kratkom vremenu spustilo se nebo, uz grmljavinu i sijevanje pljusnula je kiša, a ja sam nekako ostala sama… sve jači i jači vjetar dizao je pijesak i prašinu visoko u zrak i vrlo brzo moje su oči bile pune pijeska… za nekoliko trenutaka nisam više ništa mogla vidjeti… tek krajičkom oka sam primjetila kako je jedan suncobran, kojeg su konobari očito zaboravili složiti u svoj onoj strci, uz nalet vjetra bio nošen pravo prema meni… pokušala sam se ustati i izmaknuti mu se, ali vjetar me je prikovao i nisam se mogla pomaknuti… čvrsto sam zatvorila oči... ... ... i huh! srećom, probudila se…

Ajd' ustaj, nisi više na Karibima, nema izležavanja, kasniš na posao… opet… sranje… kuhaj kavu, peri zube, nabaci štogod maskare i šminkice da nepotrebno ne strašiš ljude… što bi ti sad? egzotično voće za marendu možda?... nemaš ti vremena za to, ajde obuci što ti prvo padne pod ruke, gucni malo kave i šibaj na posao…