25.02.2008.
Keep cool...

Dakle, napokon sam se preselila u novi stan. Svoje malo kraljevstvo. I hodam po stanu i govorim: moje, moje, moje… I smješkam se. Jer lijep je osjećaj imati svoj kutak. Svoj. Svoju slobodu. Biti u svom prostoru koji si sam uredio. Po svom guštu. I lijepo ti je kad na kraju dana sjedneš na kauč, pogledom prijeđeš prostor i zaigra ti srce i izmami osmijeh na lice. Doduše, prvog dana to je više bio histeričan smijeh olakšanja, nego smiješak zadovoljstva, jer je, evo, prošlo već dvije godine otkad sam stan kupila pa do njegovog konačnog uređenja i useljenja. I zadovoljna sam. Iako će me banka guziti sljedećih 25 (ustvari još 23 ipo) godina, ja sam ipak zadovoljna.

Nisam materijalista. Daleko od toga da smatram da bi najbitnije za čovjeka bilo stjecanje nekih materijalnih dobara… upravo suprotno, mislim da materijalna dobra nemaju vrijednost ukoliko u životu čovjeka ne postoji ona neka viša vrijednost, nešto što dolazi od samog čovjeka, iz samog čovjeka, iz njegove dubine i nutrine. I bezvrijedan je smiješak čovjeka radi materijalnog imanja ukoliko nema smiješka koji dolazi iz čovjeka samog i onog što on ustvari jest…

Uglavnom, shvatili ste bit mog laprdanja prouzrokovanog viškom kofeina… ponosna sam na svoj stančić. Slatki mi je cijeli. Topli. Osunčan od izlaska sunca pa sve do zalaska. I kad sjednem na balkon, s čašom vina u ruci i pogledom prema zalasku sunca, sve, ali baš sve sve sve, izgleda bezbrižnije i … gotovo nebitno. Bitan ostaje samo onaj neki feeling… feeling da sam ovdje samo u prolazu i na kraju tog prolaza, na kraju puta, na kraju tunela, ono što su nekad bile brige – nestaje… ono što je nekad bilo "pod must" - prestaje… A ono što se zbraja i oduzima su suze i smijeh… I ja sam odlučila da kod mene bude više smijeha… Pogled na zalazak sunca tjera me da prema životu budem ležernija… i jedino što mi je bitno jest toplina oko srca… slatko izgaranje…

Koliko će dugo ova moja nebriga, bezbriga i razbibriga trajati – ne znam. Možda je to samo euforija zbog novog prostora. Možda. A možda potraje malo duže od onog koliko euforija obično traje. Ma, nije me briga… zaista me nije briga. Ali, ZAISTA me nije briga...





- 11:45 - Komentari (51) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

13.02.2008.
"Bolje biti pijan, nego star...", je li to baš tako? + UPDATE, jaaaako bitan update

Ništa od očekivane zarade iz prošlog posta… molim da kakicu više ne spominjete, jako sam razočarana i tužna i želim to što prije zaboraviti i ne osvrtati se na to…

No, ono što ne smijem zaboraviti i što moram zapamtiti za sva vremena jest da ne pijem rakiju za vrijeme radnog tjedna. Ustvari, da ne pijem rakiju uopće, ali ajd'… barem onda da ne pijem utorkom… jer se posljedice rakije osjećaju još danima nakon toga, i jako je, jako, jako teško raditi polupijana, a vikend je, gledajući od utorka, neopisivo daaaleko. E, a znate što sam ja radila sinoć? Pila rakiju. Problem kod rakije, to jest kod mene i rakije, je što onaj prvi bićerin ide teško, žari i pali i trese, ali nakon tog prvog, heh, ovi dalje samo klize… Problem kod rakije je i u gubitku pojma vremena. "Koliko je ovo, tek deset i deset…" a ustvari je deset do dva (iza ponoći). I 'ko je uopće vidio da konobe rade tako do kasna?

I nisam ja kriva, mislim nije da se pravdam, naravno da vi to znate, da ja nisam kriva, naravno, poznajete me, nema potrebe da posebno ističem da nisam ja kriva, jer zaista nisam kriva… majke mi. Konobar je kriv. Samo je nadolijevao. Sam, bez našeg poziva. Našeg – to smo Danči (ona iz prošlog posta koja je i zamutila cijelu tu kašu s kakicom i zgoditkom) i ja… A kad smo nas dvije u kombinaciji, onda je to jako opasno, jako s velikim J, a na kraju ipak stradamo samo nas dvije. A stradamo uvijek. Ne - gotovo uvijek, nego baš uvijek.

Zbog propite noći, jutros sam zakasnila na posao. Naravno, zar je nešto drugo bilo za očekivati? Glava mi se raspada. Centar za ravnotežu mi je poljuljan, a probava rastura. Stranke odnekud samo dolaze i dolaze (srećom i odlaze) i nešto razgovaraju sa mnom, ili barem one misle da razgovaraju sa mnom… i ja vidim da otvaraju usta, ali sve što čujem je "….bla bla bla blabla blaaa bla bla bla bla bla…" i mislim u sebi "danas je srijeda, sutra četvrtak, petak će biti najteži i tek onda je vikend, ajme, sranje, ma mogu ja to izdržati, mogu mogu mogu…". Ništa od hrane ne mogu ni primirisati, želudac mi jedino podnosi bajame (bademe) koje, evo, lagano grickam od jutros. Na bajamama i vodi sam. Izgledam očajno… ma, izgledam pijano, a za nekih sat vremena moram odraditi razgovor s jednim, kao "velikim" klijentom. I to baš zgodnim! A ja ne samo da izgledam očajno nego mi ni pamet nije baš na svom mjestu. Znači, ukratko - ružna i glupa !

Sreća da sam jučer bila kod moje spasiteljice – frizerke, pa mi je barem frizura danas "na mjestu" (ili meni ovako pijanoj samo djeluje da je na mjestu). A možda da ovaj sastanak odradim sa sunčanim naočalama. Ili onako s leđa… samo da mi se oči ne vide. Oči me odaju. Izdajice! Ni cijela bočica Visine kapi koju sam jutros ukapala, ne pomaže.

O, B(l)ože, kad ću već jednom odrasti i uozbiljiti se ???!!!




UPDATE: nakon polupijanog jučerašnjeg dana, sinoć nikako nisam mogla zaspati i jedan mali vražićak u meni se nešto ritao, skakutao, hopsao, uglavnom, nije mi dao mira, okrenula sam TV program na Kunolovca (evo im malo reklame) i nakon nekoliko pokušaja zivkanja, a to je moj prvi put da zovem te TV nagradne igre (i naravno psovanja s moje strane "lopovi jedni obični, pič... bip bip materina, kradete poštenom svijetu novce" jer vjerujem da svi već znaju sistem tih nagradnih igara), i nakon stvarno tek nekoliko pokušaja - DOBILA SAM VEZU... i da skratim priču - gnjac u kakicu ipak nije bio uzaludan... i eto, zaradih 1500 kunića... ma nije neka lova, al' je zato velika satisfakcija...
ZAKLJUČAK: : kad vidite govno na cesti - ne zaobilazite ga... !!!



- 10:48 - Komentari (30) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

06.02.2008.
Pusti vodu, da _ _ _ _ _ odu...

Prijeći ću odmah na stvar, bez okolišanja. Jučer sam ugazila u kakicu. Govno. Zgazila. Zagazila. Cijelim stopalom. Gnjac. Upravo se tako čulo – gnjac! Ne, ne znam čije je! Čudo neko, jer ja obično dok hodam imam pogled prikovan za pod… ne bi li nekim slučajem pronašla hrpu para negdje po putu. I baš u trenutku kad sam pogledala prema nebu i zavapila: "O, Bože, gdje je ta hrpa…?!" … dogodilo se to što se dogodilo. Ali, kriva hrpa!

Strašan je bio taj osjećaj "gnjac". Prvo nisam mogla vjerovati. Ne, ne… ne može biti to što mislim da je. Ma, možda je banana. Ne, nemoj se okretati da vidiš što je to zaista bilo. Nemoj se okretati. Pravi se da je banana. Lakše će ti biti. Ne okreći se. Ne okreći se. NE OKREĆI SE. NE …. shit, stvarno je bilo govno!

Nakon tog ne-mogu-bilivit osjećaja, automatski sam posegnula za … ne za oružjem …. za mobitelom i da mi olakša upravo doživljenu nelagodu, zvrcnula sam svoju Danči. Nekako mi je lakše kad nakon takvog neugodnjaka nazovem nju, i osjećam da mi je lakše već dok joj govorim što se dogodilo (štogod da to bilo, a bilo je toga bilo… "paaala sam nasred trga", ili "opizdila sam glavom o prometni znaaaak", ili "opeeeet sam paaala, rasulo mi se sve iz torbe", ili, pak, sad ovo najnovije). Grozno bi bilo da sam ne samo ugazila u govno i da sam morala otrpiti čudnjikave poglede prolaznika (kao, ono, ženska glavo, što ne gledaš kuda ideš?), nego da nakon toga nisam imala koga nazvati. Ovako sam ja zvrcnula svoju jedinu, koja je na moje: "Daniiiiiiii, ugazila sam u goooovno…!", ona k'o iz topa ispalila: "Bit' će para, Woman, bit će para!" Znala sam ja da ona kuži te praznovjerne spike. "Jel'? što se tako kaže? Onda se idem vratiti pa ću ga nagaziti i drugom nogom!" I, eto, nakon toga mi je i to govno izgledalo sićušno i majušno, mada onaj zvuk "gnjac" nije odavao ništa sićušno i majušno, ako me razumijete... Mada kažu, to sam se kasnije raspitala, što veće govno, bit' će više para.

I tako sam vam ja, dragi moji, jutros kupila loto listić, bingo listić i upravo razmišljam kakvi listići još postoje, pa da i njih pokupujem.

I sad još moram kupiti TV program, pa da vidim kad su te sve igre na sreću (jer ih inače ne pratim i ne igram, ali, hej, govno je govno!), pa ćemo vidjeti onda, na kraju priče kad napravim računicu, je li to govno bilo pravo ili falše!!!


- 10:58 - Komentari (36) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se