Malo sam slow u glavi. Očito. I očito da razmišljam guzicom (koja, btw nije nimalo loša :) ), pa dok meni iz guzice dođe u glavu, treeeeba vremena. Ovaj će post biti pun neprimjerenih riječi (jebiga, jebate, guzica, sranje, govno, i sl., ali ništa vulgarno), pa da ga ne cenzuriram sa bip-bip-bip, jer bi se cijeli tekst mogao svesti na bip-bip-bip, ja vas odmah upozoravam, pa se pripremite.

Jebiga (to je prva) već neko vrijeme radim nešto što se komotno može opisati kao udaranje i lupanje glavom o jebeni (druga) zid, i osjećam udarce i osjećam jebenu (treća) tupost zbog udaraca i jebenu (četvrta) prazninu zbog uzaludnog i niš' koristi udaranja, al' ja qurca (peta) ne kužim. Već mjesecima… Pas mater (jel' ovo za cenzuru ili nije?)! Ono što mi smanta glavu pa se ne obazirem na udarce jest tu i tamo koja pukotina u zidu kroz koju uspijem proviriti pa vidim i tu drugu stranu, a tamo… mmmm, svašta nešto… E, al' ne mo'š na drugu stranu na silu. Mislim, možeš, al' ćeš tamo doći plava od udaraca i sa posjekotinama po glavi, a je li to sve vrijedno toga? Pitam se - je li to sve vrijedno toga!? Pitam se, pitam, al' malo kasno! I zašto su ti zidovi uvijek malo mekši na početku, a onda što gradnja odmiče postaju sve čvršči i sve više betona i fuckin' armiranog željeza i ne mo'š brate da si div ne ozljediti se. A ja, slow kakva jesam (očito!), dok sam shvatila da ustvari mlatim glavom u, ni više ni manje nego - armirano željezo, već sam se dobro izrazbijala. Ponijela me ona mekoća zida u početku, bilo je zabavno to odskakivanje moje glave ko na jebenim federima. Al' davno se sve to iz zabave pretvorile u vlak smrti, a mene (sa malko čudnim sklonostima, moram priznati :)) ) upravo i privlače opasnosti. Što opasnije i rizičnije, meni hi - fly !

I danas… tek danas… nakon jebenog 1581. (otprilike) udarca glavom o taj šugavi zid, ja poput aha-efekta skužim. Došlo iz guzice u glavu… Iznenada. Samo da se isto tako iznenada ovo "iznenadno prosvjetljenje" ne bi i vratilo tamo odakle je došlo... A di sam onda?!

Sreća u nesreći jest da u životu imam jedno divno biće pokraj sebe, svog najdražeg, stvarno najdražeg, koji me prati u stopu i malo je falilo da iz ljubavi i želje da me shvati ne počne i on lupetati glavom o taj moj zid. A to nikako ne bi pomoglo situaciji. Pa čak da je to i napravio, ne bih ga mogla spriječiti jer mi je glava toliko nabubrila od udaraca i kapci su mi se zatvorili da ja to ustvari ne bi ni primjetila.

Baš se osjećam bljah… s jedne strane… jer sam skužila svoju glupost koju sad jednostavno moram prihvatiti, a to nije nimalo lijepo. Nimalo lijepo. A s druge strane, osjećam se slobodno, jer sam se te svoje gluposti napokon i riješila.

I što sad? Sad, blesava kakva jesam, vjerojatno ću naletiti na neki novi vlak smrti i vjerojatno ću uskočiti u njega bez imalo razmišljanja… Instinktivno…

Gle, čak mi i nije cijeli tekst za cenzuru. Ah, kad sam jednostavno takva… fina i pristojna… mo'š si mislit'… Bilo bi bolje da se izbeštimam, onako pošteno ko kočijaš, pa da se tako ispušem, a ne da ganjam i prizivam opasne vlakove i vrtuljke… i luna-parkove i cirkuse… A možda sam jednostavno… još uvijek... samo razigrana mala curica… (je, baš…)... :))