... ili Božićnjaku ili kako li se uopće taj stari čiča danas zove...

Whatever, što bi ameri rekli... Uglavnom, ovih mi je dana u ruke zalutalo pismo sedmogodišnjaka upućeno Djeda Mrazu, i evo ga ovdje niže, od riječi do riječi. Meni je bilo jako simpa čitati ga, možda sam subjektivna jer klinca znam, ali svejedno... whatever... pismo je kratko, i za mene je jaaaako slatko!
Dakle...

"Dobro jutro Djede Božićnjaku!
Sigurno znaš da sam bio dobar. Pitaj moju mamu i u školi i sestri sam bio dobar.
Molim te Djede Božićnjaku možeš mi donjeti helihopter na daljinski, molim te NA DALJINSKI.
Ako ne možeš naći helihopter možeš mi kupiti auto ili formulu NA DALJINSKI.
Što mi doneseš na daljinski ja ću biti zadovoljan.
Možeš mi kupiti i 4 baterije. Za daljinski.
Sretan Božić, imaš kekse ispod bora pa uzmi tako da znam da si bio.
I dobro mi zamotaj dar jer volim otvarati darove."

Pogađate, mali je navučen na daljinski. :))

* * *

S obzirom da ću ovih dana biti over and out što se bloga tiče, sve vas lijepo pozdravljam, šaljem puse, kisse i pozzzz i sve tako to, i želim vam ludi provod za doček... puno pijte i puno nazdravljajte jer je u tome i smisao svega, zar ne?

Imam neki ludi feeling za 2008.g. Osjećam da je 2008.g. moj BUM ! Ili BUM vrhunca ili BUM propasti, ali neki BUM će biti.

I to je onaj neki nedefinirani, neopipljivi feeling kojeg jednostavno ne možeš google-ati. Ono nešto u zraku. I ne smrdi. Čak, štoviše, miriše na … na mamine štrudle s višnjama. Recimo. Lijepo ako mi godina bude štrudlasta. Samo da ne naiđem na koju zalutalu košticu. I nije stvar samo u koštici, nego u onome što koštica može učiniti. Može ti npr. otkrhnuti zub. Neće valjda biti krhotina. A opet, bolje krhotina, nego slom.

Miris maminih štrudla s višnjama jako je usko povezan s mojim poslovnim planovima za narednu godinu. Pri čemu su koštice – šefovi. Eliminirajmo koštice!

Pa ako i propadnem, propast ću s okusom štrudle od višanja na mojim okusnim pupoljcima!

* * *

Kad smo kod propadanja… ovi protekli dani su mi bili ispunjeni jadom i tugom i osjećajem nevrijednosti, i to ne zbog PMS-a, već je svaki od tih osjećaja imao jebeni i konkretan razlog postojanja. I, aha, vezano je za višnje i koštice. Uglavnom, kad me zahvati val tog jada i tuge, s tim se nosim tako da se povučem od svih. Apsolutno svih. I to tako da fino legnem na kauč i pokrijem se dekicom preko glave. I pssssssst… I to traje jedan dan. Dragom je to nepojmljivo jer on u takvim situacijama reagira drugačije. On traži da ga se mazi i pazi, miluje i tješi. Meni treba samoća. Jedan dan. Sljedećeg sam dana opet ona stara. A ta stara ode u šoping i kupi sebi nove cipele. Tako sam i ja jučer postala bogatija za jedan par cipela i siromašnija za neću-reći-kol'ko-love-u-novčaniku-al'-puno-je-je-je-
i-sad-kad-to-stavim-napismeno-izgleda-strašnije-i-fakat-
sam-sick-al'-jbg-osjećam-se-bolje-sranje-mislim-da-ću-
opet-pasti-u-komu-jer-sad-nemam-love-za-ukrasne-
svijećice-za-balkon-hoću-kući-na-kauč-i-hoću-moju-
dekicu-da-se-pokrijem-preko-glave-jedino-će-viriti-
moja-stopala-a-na-njima-nove-cipelice-
a-stvarno-su-dobre…
Uostalom, Marilyn-ka je još davno rekla – dajte curi prave cipele, i osvojit će svijet… Toga se ja držim… pa kupujem cipele ko pomahnitala Marilyn-ka…

* * *

Imate li vi nadimke? Meni su nadimci zanimljiviji za analizu nego imena, a mislim da nadimci i više odražavaju karakter neke osobe nego njezino ime! Recimo, moja me najbolja prijateljica od milja zove - Maca… pa jesam, nekad sam tako umiljata i sva mijau, mijau. Dragi me u početku veze zvao Pahuljica… u početku veze. Jer sam mu bila, kaže, sva nekako pahuljasta. U početku veze. Jučer smo se baš spomenuli toga kako me već dugo nije tako nazvao.
I sad se pitam, kako li sam samo prešla iz Pahuljice u Lavinu…?
O tome ću morati malo dubioznije razmisliti kroz ove praznike… I pronaći načine kako iz Lavine u dogledno vrijeme ne bih postala Grom i Pakao…

Moja je mana (jedna od mnogih) što se vrlo lako i vrlo snažno emotivno vežem uz osobe koje su mi na neki način - bilo koji način – drage, i s kojima osjetim onaj neki "klik" kao pokazatelj da sam s tom osobom na istoj valnoj duljini. A kad se vežem na takav način uz nekog, onda sam spremna za tu osobu dati i svoj bubreg. Ma oba, čak! Samo što ima puno više takvih osoba nego što ja imam bubrega, pa ne bi baš doteklo za svakog…

Ne znam da li se to može okarakterizirati baš kao mana, jer nije to tako loše, imati nešto altruističko u sebi, uostalom i sama bih voljela biti okružena osobama koje bi za mene dale bubreg. Ili oba, čak! Osjećaš se nekako sigurnije na ovom svijetu znajući da ti netko čuva leđa… Ali, kao što svaka medalja ima svoje dvije strane, tako i taj osjećaj sigurnosti ima onu svoju drugu, malo tužniju i ružniju stranu – razočarenje kad vidiš da tvoja leđa i nisu baš tako sigurno čuvana…

Ma dobro, svatko prođe tu školu kad-tad, a netko i više puta, kad upozna tu drugu - tužniju i ružniju - stranu medalje, ali da se baš u istoj večeri razočaram u obje osobe za koje to nisam mogla apsolutno niti pomisliti…. I opet, usprkos tome, ja ih ne mogu voljeti ništa manje nego prije. I još uvijek bih dala bubreg za njih. Samo jedan… za par dana kad rane zacijele, opet ću biti voljna dati im oba…

Čak i ako sam zbog tih osoba morala pješačiti do doma 6 km, u 4 sata poslije ponoći, u visokim petama, po kiši - ispravak: po pljusku i hladnoći -, bez kišobrana, sama samcata, s mutnim pogledom od suza, mokra i jadna, samo se nadajući da ću doći čitava doma, ignorirajući kretene u autima kojima sam očito kao takva bila nešto jako zabavno na cesti… pa čak i ako sam zbog svega toga sutradan dobila temperaturu i raskrvavljena stopala (još ih liječim)… ja opet te osobe ne mogu voljeti ništa manje nego prije… jedino što osjećam u sebi je ogroman nemir. Nemir zbog toga jer ZNAM da imam osnova i trebala bih se ražestiti na njih, barem malo, pljunuti dvije, tri kočijaške, zamjeriti im na propustu od te večeri… a ja to ne mogu. Pas mater mene je prošlo i ono malo ljutnje što sam gajila prema njima i uzgajala u sebi za vrijeme tog mog jadnog pješačenja, sa samo jednom njihovom isprikom !! ...'bem ti, što ispadam laka ženska! Uglavnom, sad kad me ljutnja prošla, ostao je ovaj nemir koji tinja i tinja u meni, i nije prvi put, i nije zadnji put, i znam da ću zbog tih tinjajućih fuckin' nemira dobit' čir na želudcu… Al' jbg… ne mogu sad opet vratiti ljutnju i izderati se na njih da mi bude lakše i da se jebeni nemir povuće odakle je došao… nema: sad bi ja ovako – sad bi onako… ne, ne… kako prostreš, tako ćeš i leći… A ja sam malo spora (čitaj: retardirana) kad treba na vrijeme iskaliti svoj bijes na nekome tko je to zaslužio… i onda, kad uhvatim konce i shvatim da bijes treba otpustiti s lanca, obično to bude u krivo vrijeme i upućeno prema totalno krivoj osobi, pa oni koji su to osjetili na svojoj koži već me pomalo gledaju kao neku čudakinju (čitaj: kao lagano retardiranu)…

Dragi je ostao frapiran kad sam mu ispričala svoju "malu noćnu avanturu", jadničak nije mogao vjerovati da mu je draga IPAK toliko blesava (čitaj: retardirana) da napravi nešto tako nepromišljeno, ali nakon pet godina veze, valjda je shvatio s kim ima posla (a lijepo sam ga upozoravala još otpočetka). Nekad mi se čini da sam kao neki luđak na ovom svijetu kojeg treba voditi i nikako ne dopustiti da odlučuje sam… :))

***

Nego, pustimo mi moje mentalne poremećaje… i prijeđimo na nešto sasvim drugo! Vjerujete li vi da vaši osjećaji nisu povezani samo s vama samima? Vjerujete li da je nešto što osjećate - telepatski povezano s osjećajima neke druge osobe? Neke druge osobe koju čak i ne morate poznavati vremenski dugo… vjerujete li da vaše moždane vijuge mogu uhvatiti neke vibre koje vama odašilje ta neka druga osoba, bez obzira gdje se nalazi?

Prije dva dana, sjećam se, lijepo je to jutro bilo, ustala sam se, kao i svakog drugog lijepog jutra prije tog… odvozila se na posao s autom… odvozila se sa posla natrag doma istim autom, baš kao i svakog drugog lijepog dana prije tog.

I cijelog dana ja nisam primjetila slupani blatobran na svom autu… Cijelog dana!

Mislim, nije blatobran samo malo ogreban pa da se ne vidi, nije da ga je netko samo okrznuo… nego ga je netko dobro oprndačio… i ja cijelog dana to ne primijetim. Mislim, heeellloooouuuuu (obraćam se svojoj pameti… ako je uopće ima)!

Sreća u nesreći je ta da imam svjedoka, dobrog susjeda, koji je sa svog balkona promatrao kako se to sve dogodilo. Jer tko zna kad bi ja (i ako bi) uopće skužila da mi je blatobran stučen… a kamoli još da otkrijem tko je to napravio!!! Uglavnom, dobri susjed kaže da je on tog kritičnog dana, negdje iza ponoći sjedio na svom balkonu, pušio cigaretu, odmarao um i tijelo, kad odjednom iza ugla "…uletio ti on u ulicu…",
"Ko? Ko on?"…
"Onaj amerikanac s onim polukamionom…" (op.a.: nije polukamion, nego jeep) "…i stao tu, evo ovako, tvoj je auto bio tu, i on znači stao ovako, ubacio u rikverc pa da će parkirati iza tebe, i onda sam ja samo čuo udarac…"

***

Brzo ja odskakučem do amerikanca s polukamionom i fino mu, dok je još svježe, objasnim što se dogodilo. Već sam zauzela napadački stav, "jeste, jeste, Vi ste…!", "nisam ja majke mi... odakle Vam to uopće?", "pa jedini Vi u ulici imate polukamion i vidio vas je dobri susjed!"…. spremna za obranu časti mog blatobrana…

Ali, nije bilo potrebe… amerikanac s polukamionom je cijeli moj detaljan izvještaj i izvršenu iscrpnu analizu komentirao ovako:
"Aaaaa, to sam ja Vaaas udario… jooooj, a ja sam mislio da je to bila kanta za smeće !!!!!!" (i još mi pokazuje na koju je kantu za smeće mislio, jer zaista je u ulici bio jedan kontejner)
"Možda je kanta, gospodine, ali nije za smeće…!!!"

***
Amerikanac s polukamionom se ponudio platiti štetu, auto mi je na popravku još dva dana (nadam se!), a to kako sam ja danas na posao išla javnim gradskim prijevozom je priča za sebe. Pa nisam znala ni gdje se karta odcvika, i WOW, nekako je to sve modernizirano od kada sam se ja zadnji put vozila busom… WOW… sutra ću već biti sigurnija u sebe! Pa, evo, sada znam gdje se odcvika karta... znam da se ne smije sjesti na mjesto vozača dok on vani puši cigaretu i čeka vrijeme odlaska... znam da se tijekom vožnje ne smije pomagati vozaču u vožnji "daj sad u četvrtu…", "molim malo brže, već kasnim…", "e, ovo je dobra stvar, dajte malo pojačajte glazbu…", i tako to…

Eto, svašta čovjek može naučiti iz svoje nevolje…