Koja sam ja lijenčina ovih zadnjih dana. Straaaašno nešto. Posramila bi me se i vlatita majka.

Ujutro se probudim s namjerom da ću odraditi cijelu hrpu spisa nakupljenih na mom stolu. I ustanem s tom namjerom. Puna elana i puna … dobrih namjera. Popijem kavu uživajući što je napokon svanuo dan kad će se hrpa spisa na mom stolu drastično smanjiti. Palim auto oduševljena novim radnim danom jer od samog buđenja osjećam da će to zaista biti RADNI dan. Palim glazbu, neku glasnu, happy, pojačam, pjevušim... puštam pješake da prijeđu cestu, poštujem crveno svjetlo na semaforu, ugledam policajca i odmahujem mu smješeći se (ups! da li me on to htio zaustaviti? ups! izgleda da je! ne znam zašto je ljut? zar ne vidi ljepotu današnjeg dana???).

Na putu do ureda kupim fornette, i to one štapiće od sira, još tople… ne mogu dočekati, pa gricnem jedan još po putu. Topi se u ustima. Mmmm, savršeno. Savršeno, naravno, ništa manje od savršenog danas niti ne očekujem. To što mi je komadić fornetta zapeo u dušniku i što zamalo nisam povratila od kašlja nasred ulice, nema veze… nećemo cjepidlačiti i sitnicama kvariti današnji dan.

Otvaram vrata ureda. Gle, prekrasno, brava se glatko otključava, za razliku od prijašnjih jutara kad bi dobila žulj na palcu od nabijanja ključa u bravu. Palim kompjuter i laganu glazbicu u pozadini. Otvaram širom prozore i udišem svjež jutarnji zrak. Mmmmmm, predivan osjećaj. Udahnem još jednom. Možda bi bilo bolje da sam udahnula samo jednom jer sam drugi put udahnula prašinu sa susjedove posteljine koju je upravo u tom trenutku odlučila prozračiti s prozora iznad mog. Ma, u sebi odmahnem rukom, što je to malo prašine i malo kašlja za ovako predivno jutro.

Sjedam za svoj radni stol. Zatvaram oči i koncentriram se na onu namjeru od jutros. Samo par sekundi. Otvaram oči. Uzimam miš. I kliknem ikonicu na desktopu. My computer. Local disk. Games. Ah, ta glupa navika! Close. T-com. Dial… Net.hr. Blog.hr. Ma samo malo, ne mogu se odmah ušemiti u rad. Samo ću malo prosurfati, provjeriti inbox i to je to…

…gle, već je podne. Oh, super, pauza!!! … Ma, dobro, nema beda… jutros sam se probudila s dobrim poslovnim planovima, znači počelo je moje dobro poslovno razdoblje, a zamisli što će tek sutra biti kad taj današnji neistrošeni radni elan kumulira s onim sutrašnjim… i onim iza sutra… i iza… …

P.S. Još se kumulira…

P.P.S. ovaj je post malo iskarikiran, naravno, inače sam jako vrijedna i radišna osoba, ali, eto, ponekad malo zakažem pa me ćopi nerad… događa se i vama, zar ne? Nisam jedina, zar ne? Normalna sam, zar ne? Puno "zar ne", zar ne?

Ha, upravo sam se sjetila da bih mogla malo prosurfati po netu ne bih li pronašla neke nove ideje za uređenje stana… suuuuper… izgleda da se ovaj nakupljeni radni elan već počeo lagano nazirati… malo u krivom smjeru, ali neka se dijete razvija na svoj način…

A jebiga, on spava na kauču u dnevnoj sobi već danima, a ja… hm, ja sam dobila cijeli krevet za sebe. :) Ajd' barem nešto. Da, malo smo se zakvačili i pokvačili. On se naljutio jer sam ja namještala budilicu za ujutro s upaljenim svjetlom, pa je planuo na mene jer "koliko mi to treba da navijem budilicu", pa sam ja planula na njega jer je on planuo na mene, i otada on spava na kauču. Dobrovoljno. A ja sam dobila cijeli krevet za sebe.

I, poznavajući ga, ovo njegovo durenje može trajati još danima. Pogotovo jer sad na temu "budilice" izvlači i neke Bog-te-pitaj-koje-stvari. Valjda ga je uhvatio neki PMS koji je mene ovaj mjesec zaobišao. A tlaka mi je to. Bilo je podnošljivo, pa možda i zanimljivo u početku veze, kad bi se netko od nas dvoje nešto naljutio na ovog drugog, pa se malo duriš, pa se ova druga strana malo ulizuje, ali sad mi je to već tlaka… tlaka.

A pored toga, muke mi zadaje i neočekivana pojava jedne osobe iz moje prošlosti. Mislim, otkud on sad?! Nekako skroz neočekivano. A i te neočekivane osobe za koje misliš da su davna prošlost i da više neće imati utjecaja na tvoj život, uvijek se pojave nekako -neočekivano. Možda se zato i zovu "neočekivane" situacije… i "neočekivane" osobe.

A jebiga…

I u toj neočekivanosti je problematično to što te takvi događaji natjeraju na razmišljanje. Na neka preispitivanja. Na to da moraš upregnuti mozak s kalkulacijama za koje misliš, ili si barem mislio, da su davna prošlost. A možda je to zbog toga što neočekivane situacije čovjeka uhvate na prepad. Pa si šokiran. Pa vratiš film unatrag. Pa još jedan film. I kad počneš vrtiti stare filmove, skužiš da ih je pun *urac i da moraš itekako upregnuti mozak da bi skužio radnju svih filmova i povezanost svih tih radnji.

A jebiga…

Jebiga je i u tome što se ta neočekivana osoba, sasvim slučajno, zaposlila na istom mjestu gdje radi i moj dragi, i sad su si kao super kolege. Moj dragi ne zna i kao ne bi smio saznati da smo taj njegov "super novi kolega" i ja imali jednu slatku i kratku prošlost, iako je to bilo davno prije njega i on nema veze s tim, ali radi se o tome da je ta slatka i kratka prošlost u to vrijeme bila tajnovita (ne, nije bio oženjen) za sve, pa ne bi bilo smisla da se to nešto sada razotkriva kad je ionako već odavno i gotovo.

Možda je i ta prošlost bila tako slatka baš zato što je bila tajna… i zato što je bila kratka! Da je trajala duže, možda bi i on sad spavao na kauču zbog toga što namještam budilicu s upaljenim svjetlom.

U svakom slučaju, ja bih i opet dobila cijeli krevet za sebe... :)

Kad osjetim da nešto nije u redu, pojavi se nemir u meni. Ne onaj neizdrživi nemir, ali onaj koji pili polako… onaj iritantan… onaj koji ubija neosjetno i onda tek na kraju shvatiš da je trenutak za reagiranje davno, davno prošao i da je sad jednostavno kasno. Ustvari, i nije kasno, ali bi reakcija u ovom trenutku bila povezana s puno više komplikacija nego da je ista ta reakcija uslijedila davno prije kad joj je i bio trenutak. I sad sve što možeš reći je – sranje… sranje… sranje…

Jebemu, kako me te nezgodne situacije uvijek uspiju usisati u svoje energetsko polje, a da ja to ni ne osjetim, a osjetim onda kad sam već debelo usisana… da se tako izrazim…

Ne volim donositi odluke… pogotovo ne neke bitne, odlučujuće… one koje mogu utjecati na sve kasnije što će se događati. Volim kad se odluka sama dogodi. Kad nešto odlučim, ali se ta odluka već prije sama nametnula, i nekim logičnim slijedom se sama odabrala… to volim, da. Ne ove komplicirane, zapetljane, ne one koje za sobom vuku još sto i jednu sporednu odluku… i posljedice. Uh, mrzim posljedice. I mrzim doći u situaciju kad moram razmišljati o posljedicama. Nešto kao – između dva zla odabrati ono manje… Što to uopće znači? Što to uopće znači !? I koji je pametnjaković izmislio takvu neku uzrečicu? Što bi to značilo: što god da odabereš – bit ćeš sjeban, pitanje je samo oćeš biti sjeban više ili manje…

No, moj je organizam razvio jedan jako dobar obrambeni mehanizam u ovakvim nekim odlučujućim trenucima. Isključivanje. Over and out. Nema me. Nema, nema, nema… A kako? Prvo počnem razmišljati kako mi za donošenje jedne takve bitne odluke ustvari treba odmak od svega i svih, dakle, treba mi jedno lijepo putovanje u neke egzotične krajeve, tople i sunčane, jer kvalitetno mogu razmišljati jedino kad me sunce grije… nakon što donesem odluku koje je to egzotično mjesto na koje bi bilo lijepo otputovati, toliko se udubim u taj feeling da sam već na tom mjestu da doslovno mogu sebe vidjeti kako se izležavam negdje na plaži, pijem kokteliće, gledam zgodne frajere, mogu doslovno osjetiti kako me sunce miluje, a ja lješkarim i lješkarim… aaaaaaah… i toliko se udubim u taj film da zaboravim na sve ostalo… i onda, tako izležavajući se na vrućem pijesku, shvatim da je šteta remetiti taj mir i kvariti taj gušt razmišljajući o nekim odlukama i posljedicama…

Ustvari, sad kad malo bolje vidim, ponašam se ko noj… samo trpam glavu u pijesak i nadam se da kad izronim iz pijeska (odnosno kad se vratim iz tih egzotičnih krajeva) da će svi problemi… puf! … nestati…

A do tad … sranje… sranje… sranje…