Danas sam presretna...

Malena L. je izašla iz bolnice. Napokon je u toplini svog doma. Gdje i pripada.

I, priznajem, sva sam se raspekmezila i suze mi naviru na oči od sreće.

Danas bih mogla cijeli dan plesati. I hoću...

Danas bih mogla zaboraviti na vrijeme. I hoću...

Mogla bih se popeti na vrh nebodera i skočiti i sigurna sam da bi od sreće poletjela. No, to baš i neću isprobavati... Ali, sigurna sam da bih uspjela.

I pjevat ću na sav glas. I baš me briga što ću time otjerati sve iz svoje blizine... jer kad sam sretna, onda moram pjevati.

I baš me briga što je ovo, ovdje napisano, ovako glupavo i smješno... jer sam sretna i danas me ispunjava samo tih kratkih pet riječi : Malena L. se vratila kući...

Život je malena kristalna kuglica. Toliko čvrsta, a ujedno toliko krhka.

Danas ću se radovati i maloj kristalnoj kuglici u svom džepu... i više ću puta posegnuti za njom rukom i opipati je i biti je svjesna.

Jesam li rekla da sam danas sretna?

Presretna...?!

… mogla kupiti vrijeme…

… kupila bih vrijeme za kavu i ćakulu s dragim osobama, bez gledanja na sat i vrijeme,

… kupila bih vrijeme za dodatni san, zdrav san, san koji zaista odmara i briše tragove umora s lica,

… i obavezno vrijeme za popodnevno ljenčarenje, i to bih kupila,

… čak bih kupila vrijeme i za čitanje nakupljene pošte u inbox-u, pa i one junk-mail…

… kupila bih vrijeme za napisati jedan podugačak e-mail dragoj osobi i već duže vremena obećavam samoj sebi "sutra ću, sutra", no sutra dođe i prođe… i tako sljedeće sutra, i ono iza toga… srećom, razumiješ me, zar ne?,

… kupila bih vrijeme za jedan poduži poljubac kojeg bi utisnula nježno i dugo na usne mog dragog, umjesto onih letećih, dnevnih, a i njih je sve manje…

… s obzirom da mi je potrebno vrijeme za poljubac, možete pretpostaviti za što bih još kupila vrijeme kad je u pitanju dragi… i tu ne bih štedila. Dala bih svu svoju ušteđevinu. Koju nemam. Ali da je imam… i da se vrijeme može kupiti, sve bih potrošila na to. Na vrijeme za intimnost. Ne samo seks. Intimnost. Da se gledamo i gledamo i razmišljamo o nama samima, ne o problemima na poslu, i ne o svakodnevici… nego da se gledamo i mislimo na nas, ili barem samo da se gledamo, neopterećeno, i na to bih pristala,

… kupila bih vrijeme, i to svega nekoliko minuta za tupo buljenje u zid ispred sebe. Ne znam da li je to netko pokušao, ali to je izvrsna terapija protiv stresa. Barem meni. Dugo nisam prakticirala tu metodu. U zadnje vrijeme samo ga okrznem pogledom. Zid, mislim. Nedostaje mu moj tupi pogled. Znam. Vidim da je tužan. Počeo je gubiti svoju svježinu i postaje siv, sivkast, nekako nejednako siv, ovisno iz kojeg ga se kuta gleda,

… kupila bih vrijeme za potpuni liječnički pregled. S obzirom na činjenicu da već poduže vremena izbjegavam doktore i ambulante, ne-daj-Bože vađenje krvi, mislim da mogu biti zaista sretna s činjenicom da sam uopće još živa i na nogama (i zašto sam pobogu ovo stavila na kraj liste? – hm, da, definitivno bih kupila vrijeme da si posložim prioritete u glavi),

i konačno,

… kupila bih vrijeme za nabavku i čitanje knjige "Kako ostati normalan nakon što čovjek shvati da ne može kupiti vrijeme?"…

Ove smo godine dragi i ja Uskrsne blagdane proveli kod njegovih na jednom od naših srednjodalmatinskih otoka. Velika mi je želja bila sudjelovati u procesiji "za Križen", jednom od najzanimljivijih i najdojmljivijih običaja na tom otoku, poznatom i izvan otoka, koji potječe još iz 16. st. i održava se svake godine bez prekida. Procesija se odvija u noći sa Velikog četvrtka na Veliki petak, traje cijelu noć, propješači se oko 25 km i odvija se u krugu šest župa, na način da iz svake župe procesija sa križem kreće u isto vrijeme i kreću se u smjeru kazaljke na satu pazeći da se križevi ne sretnu, što bi, po narodnom vjerovanju, predstavljalo veliku nesreću. Procesiju predvodi odabrani križonoša, neki od njih sudjeluju čak i bosonogi ili samo u čarapama, a biti križonoša predstavlja veliku čast u narodu i ljudi čekaju po 10-ak ili 20-ak godina da dođu na svoj red nošenja križa. Ono što je zanimljivo u toj procesiji jest da svećenici NE sudjeluju, sudjeluje samo narod, dok svećenici procesiju i hodočasnike samo dočekuju pred crkvom i potom je otpraćaju. U svakoj od crkvi tih šest župa pjeva se Gospin plač, što je bilo jako dojmljivo i posebno, naročito nama koji nismo s tog otoka. Mještanima je procesija gotovo obvezna, ona je dio njih, njihovog života, nešto urođeno i nešto što se podrazumjeva. Na nas ostale koji sudjelujemo u toj procesiji i koji vjerujemo u to čega smo dio, procesija ostavlja dubok trag. Barem je meni ostavila takav trag.

Ja sam čitavo vrijeme samo gledala križonošu i strepila hoće li izdržati do kraja. Izdržao je, nije niti jednom predao križ nekom drugom da ga ponese. Meni je bilo teško i samo pješačenje, a gledajući njega, bosonogog, s križem od nekih 15 – 20 kg kako predvodi nas ostale cijelu noć, 25 km… ne znam, gledajući tako nešto, a pogotovo sudjelujući u tako nečem, čovjeka mora nešto "štrecnuti" oko srca.

Procesija je trajala od 21,30 navečer i završila tek oko 7,00 sati ujutro na Veliki petak. Pred kraj sam već spavala na nogama, no nisam odustala. Sutradan su svi susjedi od mog dragog sve nešto propitkivali i strašno ih je zanimalo je li ona "mala furešta izdržala cilu noć".

E, pa je, mala furešta je izdržala cilu noć, a da je tribalo pješačila bi i dalje… pa makar četveronoške… !!!

Moja prijateljica inače priča jako, jako, jaaaaako tiho…

Ona boluje od sindroma – tajnosti podataka…

Ona se boji da i "zidovi imaju uši" i da oni "nikad ne spavaju"…

Ušutkava me kad u razgovoru trebam spomenuti neku osobu, i za svaku osobu koristi ili njezine inicijale ili nadimke (nadimke koje im je ona, naravno, dala)…

Moja prijateljica boluje i od pretjerivanja… misli da su joj u poslu svi konkurencija i pazi što govori, gdje i kako, a sve to kako konkurencija ne bi nešto načula i ukrala koju njezinu ideju…

Ponekad se ta njezina paranoja čak pokazala i opravdanom, ali slučajevi opravdanosti takve njezine paranoje iznose nekih – 3 %...

Moja prijateljica ima sindrom špijuna... Bonda, James Bonda... agenta FBI... CIA...

No, s druge strane, koliko god moja prijateljica težila tajnosti podataka koje prenosi i koje joj se prenose, ne smeta joj kada gologuza šeta gradom. I tako gologuza u đir kroz grad, s podignutom suknjom da joj se lijepo stražnjica klati i šepuri na ovom proljetnom suncu, pa malo u poštu, pa do banke, gdje joj je napokon jedan fin i pristojan gospodin rekao: "Znam da je neugodno, ali suknja vam je podignuta…"

Već vidim referente iz pošte i banke kako nakon njezinog odlaska hitaju u stražnje sobe i pregledavaju snimku ulaska Gologuze u njihove prostorije… Tim više što ima stvarno dobru guzu i to kažem kao žena ženi, a kud ćeš bolji kompliment od onog koji ti daje žena… I to je jedna od rijetkih ženskih guza koje sam ja vidjela, a da nema celulita… ali, ono, nema-nema, ni uz povećalo, nema, apsolutno - N E M A…

Mislila sam da se takve smotane situacije tipa ako-nešto-treba-krenuti-naopako-onda-će-i-krenuti-naopako događaju samo meni…
Mislila sam da se samo ja spotičem o nepostojeći kamen i padam po ulicama…
Mislila sam da samo meni može pitar (tegla) sa cvijećem pasti s prozora na ulicu radi čega se okupe novinari, televizija, policija, gradska čistoća d.o.o. i snimka rasutog pitara završi na večernjem dnevniku u 19,30 sati kao vijest kako u tom i tom gradu sa zgrada padaju opasne stvari (već je bila tema jednog mog posta)…
Mislila sam da se samo ja mogu njuškom zalijepiti u stakleni izlog jer je staklo toliko čisto da se uopće ne vidi …

Ali, šetnja Gologuze po gradu, a da ne zna da je gologuza, nadmašuje sve moje situacije tipa ako-nešto-treba-krenuti-naopako-onda-će-i-krenuti-naopako … :D

* * *

Neki su me u komentarima pitali što je novog s malenom L. … dobre su vijesti za sada, nalazi su joj dobri, no još je na promatranju i razmatranju do daljnjeg, jer nije cilj da nalazi budu dobri, moraju biti – perfektni prije nego je otpuste iz bolnice... Ali, vjerujem i jaaaako sam optimistična… :))