27.03.2007.
A, ništa i svašta...

Danas sam ZOMBI
ne znam što hoću
danas sam ZOMBI,
želim samoću …

Sutra ću opet znati sve što treba
bit' ću slatka, bit' ću nježna…
sutra ću opet voljeti sve ljude
dat' ću opet sve za druge …

Ne govori ništa više
ne, ne pričaj mi sve te priče
ne znam što bih, ne znam gdje sam,
opasna sam, već sam bijesnaaaaaaaaaaaaa ...

Danas sam ZOMBI
ne znam što hoću
danas sam ZOMBI,
želim samoću

Razdiru me neke čudne stvari
pun je mjesec, zbrka u glavi
al' sutra ću opet biti ona stara
malo tužna, ali snažna…

Bit' ću opet ja uz tebe ,
voljeti ću opet sebe ,
bit' ću tvoja, bit' će bolje
samo pusti da me prođeeeeeeeeeeeeee …

Danas sam ZOMBI
ne znam što hoću
danas sam ZOMBI,
želim samoćuuuuuuuuuuuuuuuu…. AAAAAAAA



Prije neki dan pala sam niz stepenice i rasula se ko biserna ogrlica…. Ustvari, više kao - gnjila jabuka, ali… ljepše zvuči – biserna ogrlica. Kad već nije lijepo izgledalo, barem, eto, da lijepo zvuči. Nitko me nije vidio, srećom. Ustala sam se k'o da se ništa nije dogodilo, pokupila svoje stvari koje su se rasule iz torbe i šepajući odšetala u suton… odnosno, natrag na svoje radno mjesto, ali bolje zvuči - u suton (nekako kaubojski i hrabro) …

Loša stvar kod pada niz stepenice jest to što se tijelo ne zaustavi na jednoj stepenici nego odskakuće dalje koliko god stepenica ima… a to se dogodilo i meni. Dobra stvar mog pada jest to što sam među svim onim stvarima koje su se rasule iz, naravno, otvorene torbe, koju zatvaram - gotovo nikad (i koju od milja zovem - sport Billy torba, i u kojoj mjesecima nisam pravila reda – e, hvali se, hvali…), pronašla neke stvari koje već duže vremena tražim, a nisam znala gdje su...

Nabila sam trticu, i jedino onaj tko je doživio i preživio pad na trticu zna o kakvim bolovima pričam. Imam modrice po rukama i izgledam kao zlostavljana žena.

Baš se osjećam, onako … bljaaaaah …

E, da, i u PMS-u sam… i to puno toga objašnjava…

Večeras ću otići na aerobic, bez obzira na bolove. Zbog bolova sam propustila već nekoliko treninga i osjećam se kao da nisam vježbala mjesecima… bljaaaaaaah….

Ne volim svoje postove, nemaju nikakve mudre zaključke. Pišem ih jer me to relaksira… i kad ih objavim, nikad ih iznova ne čitam…. bljaaaaaaaah...

Od jutros telefoni ne prestaju zvoniti i stranke mi idu opako na živce.

Pročitah negdje, jednom davno, kad se čovjek osjeća loše, da usne treba razvući u osmjeh, pa makar na silu, i tako ih držati neko vrijeme, nakon čega će se stvarno osjećati dobro i sretno. Yeah right!

(nastavak nakon nekoliko sekundi) : evo, isprobala sam... začudo - djeluje! Zbog glupavog osmjeha radi kojeg izgledam smješno, ne mogu odoliti da se sama sebi ne smijem...

S obzirom da se ne nazire nikakav mudri zaključak, bolje da okončam pisanje ovog posta...

***

….nalazi malene L. još ne pokazuju pomake… čekanje se nastavlja….




- 10:53 - Komentari (24) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

21.03.2007.
Saga se nastavlja....

Imam jednu dobru i jednu lošu vijest…

Volim ovakve najave neke vijesti… Najave nije-sve-ni-tako-crno-kako-se-možda-čini

Malena L. o kojoj sam već pisala - evo ovdje, prije 7 dana bila je na transplataciji koštane srži. To je dobra vijest. Nakon šest mjeseci mučenja njezinog malog i slabašnog tijela raznim ljekovima, a u posljednje vrijeme i kemoterapijama, napokon je stigao i taj dugoočekivani dan D. Donator je – njezina mala, tek rođena sestrica, koja sada nema niti pojma da je njezinim začečem i rođenjem u pravi trenutak, spašen život malenoj L. Naime, pri njezinom porodu sačuvane su stanice pupčane vrpce i čekao se pravi trenutak i rezultati liječenja i kemoterapija malene L., kako bi se konačno obavila i ta transplatacija.

Loša vijest je da još treba proći mukotrpnih 7 do 10 dana kako bi se konačno i definitivno dobili rezultati da li je transplatacija imala uspjeha. Za sada malena L. sve dobro podnosi i ja se nadam, iskreno se nadam i ovih mi je dana samo ta nada u mislima i srcu i duši i u svakom atomu, da će sve dobro proći i da će napokon malena L. izaći iz bolnice i da će doći kući nakon 6 mjeseci, među svoje prijatelje, među nas koji je obožavamo i koji ćemo je razmaziti maksimalno. Ja prva, samo da što prije dođe !

* * *

Dragoj Lenici od srca čestitam na trudnoći... Mi koji te pratimo znamo koliko si to željela i koliko ti to znači... Bit' ćeš krasna trudnica i, sigurna sam, još bolja mama !!!







- 10:17 - Komentari (37) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

13.03.2007.
"Ma, tko u ovoj kući nosi hlače...?

U petak sam bila na večerici s kolegama iz "branše". Dragi je ostao doma jer je to bilo isključivo druženje među nama kolegama, koji imamo običaj jednom u dva, tri mjeseca, družiti se međusobno uz večericu i sve što uz večericu ide. A čitaj dalje što uz večericu ide: obilje vina, pa obilje i drugog alkohola, pa glazba, pa pjesma, pa ples, pa nastavak večeri u klubu, pa još i tamo obilje alkohola, a sve to uz, što je i najvažnije - dobro raspoloženo društvo. Kad se sve to skupa pomnoži i zbroji, dobije se – glava iznad WC školjke na kraju večeri.

Kad sam se pojavila doma u 4 ipo ujutro, a dragi me budan čekao, bila sam k'o školarka koja je došla doma nakon dopuštenog vremena, i, možete li vi to zamisliti, on je meni "očitao bukvicu"!!!? On!? Meni!? Nakon 4 godine veze i više od dvije godine zajedničkog života. Iskreno, meni je to bilo smiješno! Ni u svojim mlađim (ah!) danima dok sam bančila i izlazila nikad mi nitko nije zbog toga prigovarao, niti me kudio. Doduše, nakon toliko godina izlazaka, malo sam se toga zasitila, iako mi još uvijek, ali samo ponekad, dođe da izađem, onako, u ime dobrih starih vremena. I onda, u petak u 4 ipo ujutro, dok mi je krvotokom još kolao alkohol, a u ušima tutnjila lokomotiva, suočim se sa straaašnom spoznajom, po prvi put u svom životu, kako to zvuči i što to uopće znači – kad ti netko čita bukvicu… I bilo mi je smiješno! Što ću, pa bilo je… :))) Kako neće biti smiješno da meni, jednoj ženi s 30 i još nešto sitno godina, koja iza sebe ima pun k…. staža u izlascima i koja nikad nije pravila probleme vani, nikad se nisam potukla ni sa kim, niti sam razbijala čaše po klubovima, niti sam ikoga vrijeđala, niti sam pucala iz pištolja, niti sam radi ičega morala prespavati u policijskoj stanici (barem koliko se sjećam) – ono, kažem vam, prava dama, uzorna i pristojna – i onda jednoj takvoj ženi dođe Mr. Njurgo i pokušava fino objasniti da ženi nije mjesto vani do 4 sata ujutro, da je do 3, pak, dopušteno, ali već iza 3 znači da sam se dobro zabavljala, a nije dobro kad se dobro zabavljam bez njega, jer to znači… i ne sjećam se daljnjeg govora, jer sam se u tom dijelu već grohotom počela smijati. Smijala sam se jer sam znala da je ta govorancija rezultat njegove ljubomore što i on nije te večeri bio vani, iako je htio, tako da nisam reagirala.

Inače, jako mi je macho taj stav "ko-je-vidio-da-se-žena-vani-zabavlja-bez-svog-muškarca" i slaba sam skrooooz na takve tipove... a-ha...bang

Kad smo se već dotakli te teme, evo jedno pitanje- tko je "gazda" u vašoj kući… ?




- 10:24 - Komentari (30) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

02.03.2007.
Malo o meni... pa onda još malo o meni... :)))))

U tijeku je još jedna štafeta, u kojoj je, ovoga puta, potrebno malo pojasniti odabir svog nadimka. Zahvaljujući Big Blue, taj je zadatak pao sad na mene, što mi je jako teško, jer zaista u odabiru mog nadimka nije bilo puno filozofije.

Ali, evo, ukratko, zašto sam ja baš just-a-woman….
Paaa, valjda….

... zato što sam žena (no, to ste i sami shvatili do sada) smijeh
... zato što mi je drago što sam žena smijeh
… zato što mi ide na živce kad čujem ili vidim neki slučaj spolne diskriminacije, ma koliko banalan i bezbolan on bio. U tim slučajevima postajem feministički nastrojena. Nakon završenog faksa i obilaženja raznih potencijalnih poslodavaca, nije bilo onog koji me nije pitao: "Da li želim imati obitelj i djecu?" i "KADA to planiram?"… Ne samo da su mi tražili diplomu, nego su tražili i moju natalnu kartu, ne bi li nekako mogli predvidjeti nakon točno koliko ću vremena od kada me zaposle otići na porodiljni… Takve stvari me razbjesne, ali onako, po ženski me razbjesne,
... i na kraju, jednostavno, zato što volim sve što vole žene i zato što sam u nekim situacijama zaista samo obična žena smijeh:
1. kad sam u komi, idem u šoping
2. kad sam u šopingu slaba sam na cipele, torbe i šalove. Jaaako slaba…. jaaaaako… JAKO,
3. imam one grozne-dane-loše-frizure i onda mislim da ništa drugo na meni ne valja (kao danas),
4. grozna sam za vrijeme PMS-a, sama se sebe bojim tih dana i pravilo je: "Ne približavaj mi se, ne odgovaram za posljedice", a čak i mislim da bi se ženama PMS trebao uzeti kao olakotna okolnost prilikom odmjeravanja kazne za počinjeno kazneno djelo,
5. ponekad samu sebe iznenadim koliko mogu neke stvari zakomplicirati, ali ono, baš baš, zakomplicirati…


Eto, a sad, ova štafeta goes toooooooo:
jamais
Tedica
leni
Hrki
stereokemija

***

Za razliku od brzog i laganog odabira nadimka, muku mučim s odabirom pločica (vidi gore pod 5). No, izgleda da sam ih IPAK i NAPOKON odabrala. Dobro, ne baš odabrala, ali sam suzila izbor na tri vrste. Prvo sam suzila odabir trgovina u gradu, a onda sam suzila i ponudu pločica. No ta je faza trajala dosta dugo. Više od mjesec dana. Dva mjeseca. Malo više od dva mjeseca. Uglavnom, malo-pomalo, povuci-potegni, malo sim'-malo tam', hopa-cupa, i ja sam se nekako uspjela odlučiti za te tri vrste... Bravo ja! Good dog! Vau, vau… Po prirodi nisam neodlučna, zaista nisam, ne znam što mi bi prilikom odabiranja pločica. Dogodila se transformacija za koju uopće nisam bila svjesna da se može dogoditi MENI. Možda mi je ovo bilo potrebno u životu jer kako bih inače doznala da ipak imam tu neku neodlučnu crtu u sebi i da se za-Boga-miloga-u-budućnosti-moram-kloniti-pločica...
Uglavnom, na kraju nam je prodavačica, kojoj se sigurno već povraća kad me vidi na vratima, dala uzorke pločica koje su se meni svidjele, da ih odnesem doma i u miru razgledam sa svih strana i u svim mogućim kombinacijama. Onda možete misliti koliko me ta žena više NE ŽELI vidjeti u svom dućanu do mog konačnog odabira. Tako smo dobili i uzorke parketa oko kojih smo se dvoumili. No, parkete sam odabrala lakše nego ove fuckin' pločice. Možete li vi vjerovati da ja sinoć nisam mogla zaspati do 2, 3 sata posli ponoći jer sam razmišljala i dvoumila se oko izbora. Ma, prestrašno. A pomoći od mog dragog – NIKAKVE. Ogradio se od bilo kakve odgovornosti: "Ma, ti odaberi! Kad konačno odabereš ja ću ti samo reći moje mišljenje." Vjerojatno ne želi, ukoliko se pločice pokažu lošim odabirom, da mu kasnije to nabijam na nos kao njegovu krivnju. Jer to bih sigurno napravila! Skužio me! Eto što donosi zajednički život! Sad unaprijed može predvidjeti neke moje poteze, pa ih na vrijeme spriječiti i izbjeći moju zamku.

Ali, ipak sam sinoć, netom prije nego sam zaspala, negdje oko 3 sata poslije ponoći, dok je dragi probijao tišinu noći svojim glasnim disanjem (tako on zove hrkanje, i ubio bi me da zna da sam to ovako javno rekla, ali neka mu je, to mu je osveta za pločice smijeh) i blaženo spavao, u već neuračunljivom stanju zbog nesanice, uspjela odlučiti… pločice su odabrane! THE PLOČICE. Popodne ih ili kupujem ili odustajem od njih uopće… Ma, ako ih ne kupim danas popodne, odustat ću od kupatila općenito u stanu. Srušit ću ga i napraviti balkon, pa ćemo fino kenj-kenj vani na svježem zraku…

Nakon parketa, i sada nakon pločica… već se bojim kako će ići priča sa bojom zidova…





- 14:06 - Komentari (37) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se