27.03.2007.
A, ništa i svašta...

Danas sam ZOMBI
ne znam što hoću
danas sam ZOMBI,
želim samoću …

Sutra ću opet znati sve što treba
bit' ću slatka, bit' ću nježna…
sutra ću opet voljeti sve ljude
dat' ću opet sve za druge …

Ne govori ništa više
ne, ne pričaj mi sve te priče
ne znam što bih, ne znam gdje sam,
opasna sam, već sam bijesnaaaaaaaaaaaaa ...

Danas sam ZOMBI
ne znam što hoću
danas sam ZOMBI,
želim samoću

Razdiru me neke čudne stvari
pun je mjesec, zbrka u glavi
al' sutra ću opet biti ona stara
malo tužna, ali snažna…

Bit' ću opet ja uz tebe ,
voljeti ću opet sebe ,
bit' ću tvoja, bit' će bolje
samo pusti da me prođeeeeeeeeeeeeee …

Danas sam ZOMBI
ne znam što hoću
danas sam ZOMBI,
želim samoćuuuuuuuuuuuuuuuu…. AAAAAAAA



Prije neki dan pala sam niz stepenice i rasula se ko biserna ogrlica…. Ustvari, više kao - gnjila jabuka, ali… ljepše zvuči – biserna ogrlica. Kad već nije lijepo izgledalo, barem, eto, da lijepo zvuči. Nitko me nije vidio, srećom. Ustala sam se k'o da se ništa nije dogodilo, pokupila svoje stvari koje su se rasule iz torbe i šepajući odšetala u suton… odnosno, natrag na svoje radno mjesto, ali bolje zvuči - u suton (nekako kaubojski i hrabro) …

Loša stvar kod pada niz stepenice jest to što se tijelo ne zaustavi na jednoj stepenici nego odskakuće dalje koliko god stepenica ima… a to se dogodilo i meni. Dobra stvar mog pada jest to što sam među svim onim stvarima koje su se rasule iz, naravno, otvorene torbe, koju zatvaram - gotovo nikad (i koju od milja zovem - sport Billy torba, i u kojoj mjesecima nisam pravila reda – e, hvali se, hvali…), pronašla neke stvari koje već duže vremena tražim, a nisam znala gdje su...

Nabila sam trticu, i jedino onaj tko je doživio i preživio pad na trticu zna o kakvim bolovima pričam. Imam modrice po rukama i izgledam kao zlostavljana žena.

Baš se osjećam, onako … bljaaaaah …

E, da, i u PMS-u sam… i to puno toga objašnjava…

Večeras ću otići na aerobic, bez obzira na bolove. Zbog bolova sam propustila već nekoliko treninga i osjećam se kao da nisam vježbala mjesecima… bljaaaaaaah….

Ne volim svoje postove, nemaju nikakve mudre zaključke. Pišem ih jer me to relaksira… i kad ih objavim, nikad ih iznova ne čitam…. bljaaaaaaaah...

Od jutros telefoni ne prestaju zvoniti i stranke mi idu opako na živce.

Pročitah negdje, jednom davno, kad se čovjek osjeća loše, da usne treba razvući u osmjeh, pa makar na silu, i tako ih držati neko vrijeme, nakon čega će se stvarno osjećati dobro i sretno. Yeah right!

(nastavak nakon nekoliko sekundi) : evo, isprobala sam... začudo - djeluje! Zbog glupavog osmjeha radi kojeg izgledam smješno, ne mogu odoliti da se sama sebi ne smijem...

S obzirom da se ne nazire nikakav mudri zaključak, bolje da okončam pisanje ovog posta...

***

….nalazi malene L. još ne pokazuju pomake… čekanje se nastavlja….




- 10:53 - Komentari (24) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off