Osjećam se jako loše.

Tužne stvari izgledaju mi još tužnije, lijepe stvari izgledaju toliko minijaturno da ih niti ne primjećujem.

Umrla mi je jučer jedna jako dobra poznanica i susjeda. Nakon godinu i pol teške borbe s teškom bolesti. Prije bolesti imala je sigurno 90 kg, u bolesti je došla na jedva 30 … Rak joj je izjeo sve što se imalo izjesti, umorio ju je, izmoždio, mučio svih ovih mjeseci, dok je na kraju nije potpuno i ugušio. Svjesna sam da postoje opake bolesti koje oduzimaju živote i svjesna sam da se na taj način gase i mladi životi, evo, moja je poznanica imala 44 godine. Svega sam ja to svjesna… i da čovjek jednostavno ne zna ni kada ni kakva ga sudbina može zadesiti. Ali, ono što mi odzvanja u mislima jesu riječi te moje poznanice koja je prije nekoliko dana rekla svom suprugu da se boji umrijeti. Da se boji smrti. Da to ne želi. Da se s tim nije pomirila. I da to nije prihvatila. Nije umrla u snu. Nije umrla spokojno. Umrla je u strahu. Posljednji osjećaj koji joj je prožeo već polumrtvo tijelo, bio je strah. Eto, to me užasava! Osjećaj straha!

Moje najgore noćne more su one u kojima osjećam strah. Teško se boriti protv straha. Bojim ga se. Paralizira me.

Smrti se ne bojim. Bojim se starosti i nemoći, ali ne i smrti. Zato mi i odzvanjaju ove njezine riječi jer mislim da je najteže kad se čovjek ne pomiri s onim neizbježnim, a povratka više nema i slijed se događaja više ne može izmjeniti.

Eto, tužna sam danas. Sutra bit će bolje, ali danas sam u tužnim mislima…