Volite li vi prčkati…?

Ja volim… doduše, ne znam da li to baš volim, ali prčkam često… ne radi se o ljubavi ili mržnji prema prčkanju, nego o jednoj sasvim nesvjesnoj radnji.

Ujutro prčkam po budilici ne bi li je ušutkala. Kad se ponadam da sam u tome uspjela, ona ponovno prodreči, pa onda opet prčkam po njoj dok me prčkanje ne razbudi…

Prčkam i po kosi dok je ne sprčkam u neku pristojnu frizuru da mogu izaći van pred ljude…

Prčkam i po torbi kako bi našla ključeve, mobitel, šminku, labello, kemijsku olovku, čekovnu knjižicu… uvijek nešto prčkam po torbi i čim nešto u nju stavim, istog se trenutka to nešto u njoj i izgubi… doduše ogromna je, profesionalna "Sport Billy torba", pa nije ni čudo što moram prčkati ne bi li nešto pronašla...



Prčkam po cvijeću koje mi se nalazi na prozoru u uredu, i to prčkam detaljno, savjesno i s ljubavlju. Do sada sam bila dokazana uništavačica cvijeća. Svako cvijeće koje se stavi sa mnom u prostoriju – propadne u kratkom roku. A nije da ja to radim namjerno! Stvarno nije! No, ovo sada je nešto sasvim drugo, baš se trudim oko njega, milujem ga, ne zaboravljam ga redovito zalijevati, gledam ga milo… i tako to… je l' – prčkam po njemu… Trud mi se vraća, jer cvijeće nekako čudnom brzinom buja i cvate i raste, nemam ga niti mjesec dana, a ono je već raspustilo svoje cvjetne papke sve do susjedovog prozora kat ispod...

Ponekad prčkam po mobitelu, i napravim pravu sprčkalicu jer ponekad krive poruke pošaljem krivim ljudima… ili se slučajno priključim na Internet, pa u jako kratkom roku ostanem bez ijedne kune na računu… ili izbrišem poruku i prije nego vidim tko je pošiljatelj i koji je sadržaj poruke, pa cijeli dan razbijam glavu "tko li je to bio i što li je trebao, što ako je bilo hitno, što ako je neka molba pa ću sad ispasti pizda što ne odgovaram" …

A volim prčkati i po knjižnici i u vječnoj sam potrazi za knjigama koje će me oboriti s nogu i presretna sam kad nađem takvu… volim knjige o kojima razmišljam danima nakon što ih pročitam…

Prčkam po kompjutoru… kad ne prčkam pametno, onda prčkam čisto prčkanja radi…

Jedno sam vrijeme prčkala olovkom po papiru… sad prčkam po blogu …

Prčkate li i vi?

A sad probajte deset puta za redom na brzinu izgovoriti «prčkanje» ... Strašno...

Je li zbog vremena ili… ili… ili… a ne znam što bi bio drugi razlog, ali meni se već desetak dana samo spava. Spava i spava. Samo bi spavala.

Ujutro se ustanem, i to jedva, jedva, na jedvite načine, točno 20-ak minuta prije krajnje granice kad MORAM krenuti na posao, što znači da u tih 20 minuta moram skuhati kavu, umiti se, oprati zube, pogledati se u ogledalo i prihvatiti činjenicu da to čudovište s podočnjacima i napola zatvorenim kapcima koje se ponovno jutros nekim čudom (kako li mu to samo uspjeva?) uvuklo u moje ogledalo – da sam ustvari to ja, pa onda baciti malo korektora na lice, maskare na trepavice, sjajila na usne, u međuvremenu ispijati kavu, obući se (što je ustvari najteži dio jer svako jutro blejim pred ormarom bez blage veze što navući na sebe i samo ta radnja mi uzme dobrih 10 minuta – a nisam šminkerica :)) )… Uglavnom, 20 nabrijanih minuta spremačine…

…eto, a svaku večer prije spavanja donosim odluku kako ću se "sutra ujutro" probuditi na vrijeme, što znači barem sat vremena prije polaska, mazno se rastegnuti u krevetu i cijeli postupak spremanja na posao obaviti u "slow motion" verziji. Možda čak i upaliti TV (čujem da to neki ljudi stignu napraviti, pa zašto ne bi i ja?), pa dok sjedim i polako, u miru ispijam kavu, onu jutarnju, onu meni najdražu, možda čak uspijem pogledati i "Dobro jutro, Hrvatska" … No, "slow motion", "TV", "polako", "u miru", "Dobro jutro, Hrvatska" - ne postoje ujutro u mom rječniku…

Popodne opet slični scenarij… dođem s posla, ručam, skuham kavu, i dok se kava hladi, pomislim "ma mogla bi malo spustiti glavu na kauč, samo malo da odmorim mozak" … i onda sljedeća scena, budim se u 8 sati navečer, s punom šalicom hladne kave, koju, naravno, popijem (kavi jednostavno ne mogu odoljeti) i onda onako nabrijana i odmorna ne mogu zaspati prije 1 posli ponoći… mislim, "kunjam", to da, ali ne mogu zaspati… I onda kad napokon zaspem, ujutro se nikako ne mogu probuditi…

…i tako već desetak dana…

...ma kad malo bolje razmislim, koga ja to zavaravam?...

...tako ja već desetak godina...

Ma, jači smo mi od svađe, razmirice, neslaganja, tvrdoglavosti, inata, prisilne udaljenosti tijekom ljeta...

Postoji nešto jače od svega toga... postojimo mi. I sam Bog zna da smo do sada prošli i teže stvari. Stvari koje su gore od svađa. One koje se ne izgovaraju. One koje šute i napadaju. Grizu. Bockaju. Iritiraju kao komarac kad zuji oko uha, a vi ga pokušavate otjerati, ali što više mašete rukama oko uha, to on više zuji i više ne znate da li leti oko uha ili se uvukao u glavu i razara "iznutra"... Da, sve smo to prošli... i ostali zajedno.



Ono što me veseli, da, veseli, jest što gotovo bez straha, iako s povremenim podrhtavanjem tla pod nogama, očekujem i sve ono dalje što se ima dogoditi, sve ono dobro, sve ono najbolje, sve ono teško i ružno, jer znam, nekako znam da ćemo preživjeti. Možda i nećemo, ali je lijepo imati ovaj feeling, sada, ovaj osjećaj da sve, sve, ali apsolutno sve možemo prevladati.

Ljubav me čini bespomoćnom, a istodobno jakom. Razoružanom, a istodobno sigurnom.
Nemirnom prema onom što će tek biti, a opet radosno iščekivati nepoznato.

Lijepo je biti i ponekad ovako patetičan u izljevima ljubavi, zar ne... zašto ne!?
Lijepo je, prelijepo je osjećati i leptiriće u trbuhu, da, da, one pubertetske leptiriće, upravo te, dok iščekujem ponovni susret s njim.
Lijepo je vjerovati nekom.
Lijepo je kad me netko treba.
Lijepo je kad me netko poznaje, toliko da me ponekad čita kao slikovnicu, kad unaprijed predvidi moj sljedeći potez, neku lukavu igricu s kojom sam do sad uspješno izbjegavala nešto neželjeno ili dobivala ono željeno..., pa mi s blagim, dobronamjernim podsmjehom kaže "Znam te..." ... da, znaš me, i zato ne trebam lukave igrice da izbjegnem ono neželjeno ili da dobijem ono što želim, jer ti znaš, i prije nego kažem i prije nego pitam...

Lijepo je kad ti netko dopušta da letiš, a tu je da te uhvati ako padneš.

Ma, volim ga... i točka...

Dakle, on kaže da je ON 100 % u pravu. I ne, nema pojma zašto sam mu priredila takav teatralan odlazak. Onda mu ja objasnim zašto. Onda on preokrene moje riječi, tako da se čini da je moje polusatno objašnjavanje bio uzaludan monolog, jer njemu u moždane stanice nije ušao niti jedan zarez iz mog govora, a kamoli cijela rečenica, a KAMOLI smisao mojih riječi. Ma, ne da ne shvaća, nego ne prihvaća. U tome se sastoji NJEGOVA teatralnost, kad on preokrene ono što mu ne odgovara, izvrti smisao riječima, nadoda poneko slovo, oduzme točku, stavi zarez, od upitnika, pak, stvara čuda… i eto ga! Napad je najbolja obrana! A ljubav je mamac za lude… a ja sam luda… jer sam zagrizla mamac!

Nego… imam problema sa suzama… s plakanjem… strašno. Dovoljno da samo dvije kapi poteku iz mojih očiju i jutro nakon moje oči izgledaju kao da im treba hitna intervencija plastičnog kirurga. Možda ne znam plakati! Plačem potiho, onako, samo suze klize niz lice, nema nikakvih grimasa, jaukanja, cviljenja… jedini znak da sam plakala su oči-zvane-dan-nakon… one me odaju. Možda bi trebala plakati jasno i glasno! Onako, izbaciti SVE iz sebe, nek' se čuje, nek' se ori, nek' se zemlja trese… Da, ima smisla! Plakanjem "s grimasama" razgibavaju se svi mišići lica, 5 minuta plakanja za lice je isto što i 1 sat teretane za tijelo, lice nakon takvog "fitnessa" postaje gipkije, zdravije, koža elastičnija, izbacuju se svi nakupljeni toksini, i nema sutradan natečenih očiju… svjež izgled kao u zaljubljene dvanaestogodišnjakinje. A ne ja i moje plakanje s nepokretnim izrazom, zakočenim facijalnim mišićima, kao da dođete u teratanu i ukočenog tijela (robot – look) provedete sat vremena natezajući one sprave, dizajući utege, i ne znam što sve ne… pa ima da vas sutradan boli cijelo tijelo, svaki atom… uglavnom – grozna, nezdrava, neprirodna bol… Moram se naučiti plakati. Doduše, plačem rijetko, zaista rijetko… no za te rijetke prilike morat ću naučiti plakati ispravno… korisno… da plakanje bude u službi ljepote, a ne da se prestrašim svog odraza u ogledalu…

Bože moj, izgledam ko gremlin na speedu…

I, iskreno, ne znam čak niti krajnji rezultat sinoćnjeg dvosatnog telefonskog razgovora s Njim… ne znam "ko je sinoć koga" …

Možda te prekretnice i ti "veliki, dugi i iscrpljujući" razgovori i uspinju vezu na "višu razinu", "stepenicu više", samo što je ovog puta moj dolazak pred tu "stepenicu više" bio - debelo bolan… je*eno bolan...

Ovo je neveseli post....

Moj boravak kod dragog je trebao trajati do nedjelje, no završio je u subotu rano ujutro, kad sam ja spakirala svoje stvari i naglo otišla. Trebala sam otići u petak u 1 sat poslije ponoći, ali bila sam spriječena voznim redom trajekta, pa sam morala ostati do subote ujutro. Nije mi se baš dalo po noći «bauljati» po otoku s putnom torbetinom čekajući trajekt. A uostalom, ta me situacija totalno izmorila, tako da mi je trebao i san. :)) A zašto u 1 sat poslije ponoći? Zato što smo se onda posvađali!

Svađa bez mogućnosti pomirbenog seksa. U toj svađi seks mi je bio zadnji na pameti. Prvo i jedino što mi je bilo na umu je – otići...

I od tada se nismo čuli ... Ustvari jesmo jednom, jučer, i razgovor je doslovno bio ovakav:

On: "Zašto mi se ne javljaš?"
Ja: "Zašto se ti meni ne javljaš?"
On: "Ja tebi?! Pa ti si onako naglo otišla?"
Ja: "E... pa...?"
On: "E... ?"
Ja: "... E... i...?" (objašnjenje: to je tipični dalmatinski razgovor, sa puno samoglasnika i bez smislenih rečenica)
On: "Moram sad ići, razgovarat ćemo kasnije..."

Nismo razgovarali kasnije... čak niti samo sa samoglasnicima...

Ma nije to bila neka krvnička svađa, s podignutim glasom i s psovanjem, više onako psihičko maltretiranje... Nije to nešto što se pojavilo tek sada, više je to bila "kap koja je prelila moju čašu..." Nije to neki razlog za prekid troipolgodišnje veze, nego dovoljan razlog da ja ne odustanem od ovog "zavjeta šutnje" s njim, a i očito dovoljan razlog njemu da on ne bude prvi koji će reći: "A oooprostiii.....". Radi se o nekom glupom principu. A nema glupih principa, glupo je samo raditi (ili ne raditi) nešto iz principa!

Možda je moj godišnji "odmor" i trebao ovako završiti. Započelo je savršeno! Toliko savršeno da sam razmišljala o tome da se više nikada ne vratim doma, da dam otkaz na sadašnjem poslu, da promijenim svoj identitet ( u, recimo, Zorka ili Ljuba ili Šila) i da nastavim život na otoku, da se bavim ribarenjem, poljoprivredom, možda da imam neki svoj ranč sa svakakvim životinjama, da muzem krave, koze i ovce, da hranim kokoške, da jašem konja... da ujutro u svom vrtu sat vremena ispijam kavu, gledam kako se život lagano budi, dok me po licu miluje sunce, a moj labrador (kojeg bih nabavila u tom slučaju) veselo trči oko mojih nogu ... i ono najvažnije – bez ikakve žurbe.... I da se sve nastavilo tako savršeno, ko zna po kojem bih scenariju (i pod kojim imenom) i ja nastavila svoj život. A ovako, svađa me je spustila na zemlju, natukla mi stražnjicu, slomila dva rebra, uzrokovala srednje jaki potres mozga... i ja odustala od ranča, i od krava i koza i ovaca i kokica i labradora i kava od sat vremena... i vratila se neuspješnim bungee jumping-om u stvarnost...

No, dobro... rasplest će se ovo klupko, ne znam ko će prvi popustiti... možda nitko... možda se klupko toliko zapetlja da ga bude nemoguće otpetljati... možda ne nemoguće, ali možda se toliko zapetlja da sam pogled na petlju ubija svaku volju i želju za otpetljavanjem...

I taaaakooooo... inače sam ok... hvala na pitanju, a vi? :)))