Dakle, on kaže da je ON 100 % u pravu. I ne, nema pojma zašto sam mu priredila takav teatralan odlazak. Onda mu ja objasnim zašto. Onda on preokrene moje riječi, tako da se čini da je moje polusatno objašnjavanje bio uzaludan monolog, jer njemu u moždane stanice nije ušao niti jedan zarez iz mog govora, a kamoli cijela rečenica, a KAMOLI smisao mojih riječi. Ma, ne da ne shvaća, nego ne prihvaća. U tome se sastoji NJEGOVA teatralnost, kad on preokrene ono što mu ne odgovara, izvrti smisao riječima, nadoda poneko slovo, oduzme točku, stavi zarez, od upitnika, pak, stvara čuda… i eto ga! Napad je najbolja obrana! A ljubav je mamac za lude… a ja sam luda… jer sam zagrizla mamac!

Nego… imam problema sa suzama… s plakanjem… strašno. Dovoljno da samo dvije kapi poteku iz mojih očiju i jutro nakon moje oči izgledaju kao da im treba hitna intervencija plastičnog kirurga. Možda ne znam plakati! Plačem potiho, onako, samo suze klize niz lice, nema nikakvih grimasa, jaukanja, cviljenja… jedini znak da sam plakala su oči-zvane-dan-nakon… one me odaju. Možda bi trebala plakati jasno i glasno! Onako, izbaciti SVE iz sebe, nek' se čuje, nek' se ori, nek' se zemlja trese… Da, ima smisla! Plakanjem "s grimasama" razgibavaju se svi mišići lica, 5 minuta plakanja za lice je isto što i 1 sat teretane za tijelo, lice nakon takvog "fitnessa" postaje gipkije, zdravije, koža elastičnija, izbacuju se svi nakupljeni toksini, i nema sutradan natečenih očiju… svjež izgled kao u zaljubljene dvanaestogodišnjakinje. A ne ja i moje plakanje s nepokretnim izrazom, zakočenim facijalnim mišićima, kao da dođete u teratanu i ukočenog tijela (robot – look) provedete sat vremena natezajući one sprave, dizajući utege, i ne znam što sve ne… pa ima da vas sutradan boli cijelo tijelo, svaki atom… uglavnom – grozna, nezdrava, neprirodna bol… Moram se naučiti plakati. Doduše, plačem rijetko, zaista rijetko… no za te rijetke prilike morat ću naučiti plakati ispravno… korisno… da plakanje bude u službi ljepote, a ne da se prestrašim svog odraza u ogledalu…

Bože moj, izgledam ko gremlin na speedu…

I, iskreno, ne znam čak niti krajnji rezultat sinoćnjeg dvosatnog telefonskog razgovora s Njim… ne znam "ko je sinoć koga" …

Možda te prekretnice i ti "veliki, dugi i iscrpljujući" razgovori i uspinju vezu na "višu razinu", "stepenicu više", samo što je ovog puta moj dolazak pred tu "stepenicu više" bio - debelo bolan… je*eno bolan...