27.07.2006.
Tu sam ...

Još 10-ak dana i gotov godišnji, pa se trudim iskoristiti svaki dan...

Do sada sam posjetila Pelješac, Mljet i Korčulu, i to sve u jednom danu. Pelješac, Mljet i Korčulu neću opisivati, to će u svojim postovima detaljno i puno bolje od mene obraditi Da_Vinci, tako da ću vam ja o tome napisati samo poneko slovo, a malo više o putovanju po morskoj pučini. U obilazak tih otoka krenuli smo rano ujutro dragi i ja s njegovim brodom, ali ne tako brzim, pa smo na morskoj pučini proveli veći dio vremena. I što da vam kažem? Sada razumijem sve one pomorce koji su vjerovali... koji su bili uvjereni u postojanje – morskih sirena ! Nakon nekog vremena «buljenja» u pučinu (u mom slučaju višesatnog buljenja u tom pravcu), zaista počnete razaznavati neke likove kako izranjaju iz morske površine, i kako plivaju uz vaš brod. U početku su ti likovi nedefinirani, ali ubrzo počinju dobivati sasvim jasnu figuru. Da, morske sirene!!! Ja sam, naravno, vidjela muške morske sirene. Bili su prekrasni. Gipki, crne mokre kose i s plavim očima, dubokog pogleda kao more. Treptali su mi i zavodili me svojom igrom i plesom... wink

A onda su me u stvarnost vratila još jedna predivna morska bića – dupini! Obožavam ih. Plivali su nedaleko od našeg broda, a ja sam od radosti pljeskala ručicama kao dvogodišnja djevojčica. Htjela sam zaplivati s njima, stvarno, baš ih obožavam! Ma, mora da sam nekad davno bila neka morska životinja! Tko zna, možda sam bila - morska sirena! Wow! Ili dupin! Wow! A 'ko zna, možda sam bila – morski jež! Ili neka morska alga! Ili ono ljigavo morsko govno! A možda samo kamen u moru! Neee... bolje da se vratim na početak i zamišljam sebe kao morsku sirenu! :))))))

Na Mljetu smo iznajmili bicikle, pa smo se malo ludirali (bolje reći – malo više glupirali). Bicikl nisam vozila sigurno više od 5, 6 godina, i sada razumijem kad se za nešto što dugo niste radili kaže: "...to ti je kao vožnja bicikla. Ne moraš je voziti godinama, ali kad sjedneš na nju, znat ćeš kako..." Malo mi je trebalo da opet «uđem u štos», tim više što mi se u glavi ljuljalo od višesatne vožnje brodom, ali kad sam krenula bila sam nezaustavljiva. Stali smo tek kad je mom dragom u tom glupiranju pukla guma, a ja sam na to, što ošamućena od sunca i vožnje brodom, a što ošamućena sama po sebi, grcala od smijeha.

Dočarala bih vam svu tu viđenu ljepotu slikama, ali fotoaparat nam je riknuo pri povratku i sada se samo nadam da ćemo uspjeti sačuvati slike. No, zaista nešto predivno!

Eh, da, ovih sam dana i pokušavala naučiti skijati na moru. "Pokušavala" je ključna riječ! Promatrajući druge, to izgleda kao nešto vrlo jednostavno. Jednako, recimo, rolanju. Par pokušaja i - rolaš! A-ha ... dream on... Zaradila sam ogromnu modricu na lijevom bedru (veličine cijelog bedra), jednu manju na desnom gležnju (veličine jabuke), više malih (veličine trešnje) po guzama, ogrebotinu na lijevom koljenu, da ne ističem upalu svih mišića i bolove u zglobovima, tako da sada ne samo što izgledam nego i hodam poput Frankensteina (ono, blago rečeno!). Skijati nisam naučila! Kad zacijele rane i prođu bolovi, možda pokušam ponovno! "Možda" je ključna riječ!

Idem sad malo do vas, nadam se da nisam puno toga propustila, jako me zanima što ima novog kod svih vas!

Pa-pa do uskoro... wave


- 20:55 - Komentari (28) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

21.07.2006.
Došao je i taj dan.... ah, taj krasan dan...

Da, došao je i taj dan... taj petak, dugo očekivani petak... zadnji radni dan prije godišnjeg... i, evo ga, tu je... odrađujem ga ( a-ha, vidi se i kako :) )...

No. javljat ću se ja vama... biti ću vaš reporter u živo s otoka Hvara...

Nemojte me zaboraviti no ako moji postovi i moje posjete vama budu malo prorijeđeni... mislim na vas...

Eh, da, sinoć sam sanjala neki ludi san. Bio je tako stvaran, pa me se zato i dojmio. Sanjala sam da nisam prošla prijemni za upis na fakultet. Najbolje je to što fakultet "iz snova" nije bio ni nalik fakultetu koji sam stvarno i završila (da ne spominjem činjenicu da je moj stvarni prijemni bio tako davno da sam i zaboravila kako to uopće izgleda). Uglavnom, ovaj fakultet "iz snova" bio je književnost. I pala sam ko kruška ... pljosnula ko pljoska... Eto, pa htjedoh priupitati... zna li netko tumačiti snove? ... lu - lu ??? Znam za grah, za talog iz kave, slova... a snovi ??? wink

A u nastavku vam ostavljam jednu zgodnu pričicu... Zgodna pričica? Može li priča biti zgodna? Ima li duge noge, dobro oblikovanu guzu, bujno poprsje... hmm, ne znam, procijenite sami... evo je...

* * *

Neki je čovjek, duboko predan molitvi, šetao obalom. Napokon okrene oči prema nebu i zavapi:
- Gospode, obećao si mi ispuniti najiskreniju želju mog srca. Zato te sada molim da mi daš znak da ćeš me poslušati.

Iznenada se nebo nad njim naoblači i Bog progovori moćnim glasom:
- Ispitao sam tvoje srce i vidio da je čisto. Zadnji kojeg sam uslišio, bio je kralj Salomon. On me nije razočarao sa svojom željom da bude mudar - vjerujem da me ni ti, koji si mi uvijek bio vjeran i ispunjavao moje zapovjedi, također nećeš razočarati. Zato ću ispuniti što zatražiš od mene.

Čovjek razmisli nekoliko trenutaka pa kaže:
- Oduvijek sam želio ići na Havaje, ali se smrtno bojim letenja i imam opaku morsku bolest. Možeš li mi sagraditi most do Havaja, po kojem se mogu voziti kada god hoću?

Bog se gromko nasmije i reče:
- To je nemoguće! Pomisli na svu logistiku! Kako da sa stupovima dosegnem dno Pacifika? Pomisli, koliko betona... koliko željeza!!! Tvoja je želja vrlo materijalistična i donekle si me razočarao. Most, naravno, lako sagradim, ali nerado ispunjavam takve svjetovne želje. Uzmi si vremena, duboko razmisli i zaželi nešto što će biti na čast i slavu stvaranja!

Čovjek je razmišljao stvarno dugo i pokušao zaželjeti nešto zaista iskreno. Konačno reče:
- Tu je moj odgovor, Gospode. Četiri puta sam se ženio i razvodio. Žene su mi uvijek govorile da mi je svejedno i da sam neosjetljiv. Želio bih razumjeti žene... Rado bih znao kako se osjećaju, o čemu razmišljaju kad mi odgovaraju šutnjom... volio bih znati zašto plaču... i što zapravo misle kad mi odgovaraju s 'ništa'... rado bih shvatio kako ih zaista usrećiti. Eto, Bože, to je moja želja!

Nakon zaista dugog razmišljanja, Bog mu odgovori:
- A taj most, želis dvije ili četiri trake?

rofl rofl rofl

- 09:41 - Komentari (30) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

17.07.2006.
Mali blic povratak u 16-e

Jučer sam na plaži srela jednu svoju davnu ljubav. Nije bila prva ljubav. On je bio moja druga ljubav. Davno je to bilo, imala sam samo 16. I on je imao samo 16. I bio mi je jako zgodan. Visok, plavook, s plavim uvojcima oko ljepuškastog lica. Sada je puno stariji, proćelav, i ima bore oko očiju. Kad smo imali 16, dolazio je na plažu s prijateljima. Ja s prijateljicama. Sada on na tu istu plažu dolazi sa ženom i dvoje djece. Ja na tu plažu dođem samo ponekad, rijetko, ali i dalje s prijateljicama. Kad smo imali 16, on je igrao picigin s prijateljima, a sad pravi kule od pijeska s djecom. Kad smo imali 16, ja sam jedino željela da on moja leđa maže kremicama za sunce (nije mi onda bilo baš do kremica, nego više do mazanja), a sada on kremicama štiti od sunca svoju djecu.

Kad smo imali 16, ja sam njega prva ugledala... I odmah prešla u akciju. Otkrila njegovo ime i prezime, njegov telefonski broj. I mjesec dana smo samo razgovarali preko telefona. To su bili dugi i za nas u to doba – jako dubokoumni razgovori. No, kako onda nisu postojali mobiteli, tako mi se svaki put kad bih ga nazvala, uredno javljala njegova mama. U tih mjesec dana fino sam se sprijateljila i s njom. Naravno, on je znao koja ga to curica zove, ali tek nakon mjesec dana odlučili smo se i "službeno" upoznati. On je došao s hrpom prijatelja, a ja s hrpom prijateljica. Tako da je bilo za svakog po nešto! I za čudo, koliko god smo bili brbljavi preko telefona, pri tom upoznavanju "licem u lice" jedno s drugim ne bi prozborili niti riječ... Drugi sastanak se odigrao po istom scenariju kao i prvi, on s hrpom prijatelja, ja s hrpom prijateljica. Bez ijedne riječi. Treći susret je bio malo drugačiji - čak smo se pristojno i pozdravili. I tako od susreta do susreta, od sastanka do sastanka, s hrpom ljudi oko nas, bez riječi... Tek na kraju ljeta, kad se već nakupio velik broj tih nijemih sastanaka, on je progovorio. WOW! I pozvao me da malo prošetamo nasamo... WOW! I pitao me kako sam otkrila njegov broj telefona. WOW! Stvarno je brzo reagirao, nema što... :)))))

Trebam li posebno pisati koliko mu je trebalo da me poljubi.... Dovoljno je reći da je s prvim poljupcem završila i naša romansa... S našim prvim poljupcem počela je škola, zima, drugi ljudi oko nas, druge situacije, druge zanimacije...

I sad ga opet vidim nakon toliko godina. Ne, nisam osjetila ponovno rođenu ljubav! I nisam osjetila ništa od onog što sam osjećala kad sam imala 16. Samo mi je bio sladak tako okružen s djecom... Valjda je sretan sa svojim životom. Ja jesam sa svojim. Zaista sam sretna!!!



- 09:01 - Komentari (37) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

11.07.2006.
Primjer što se sve može izgubiti ako je čovjek nepažljiv...

Ovaj sam vikend ponovno kidnula iz grada i otišla na Hvar kod dragog. U subotu smo malo s frendovima izašli vani, malo disco, glazbica, ples, pićence, šala … i tako to… uglavnom sve ono što vole mladi.

Mjesto radnje: discoclub.
Naručiti piće bio je pravi "fear factor" jer da bi čovjek došao do šanka mora se progurati kroz gužvu jednako «žednih» ljudi, a slobodno mogu reći da je scenariji bio ovakav: ja – u sponzoriranoj majici s velikim štampanim slovima FEAR FACTOR, traka za kosu iste boje i s istim natpisom, po licu ratničke boje, štitnici na laktovima i koljenima, i – šećer na kraju - nove sandalice iz prošlog posta… cilj – doći do šanka i naručiti piće… svi ostali oko mene: najopasnije zmije ikad viđene na kugli zemaljskoj, ogromni morski psi, gladni, bijesni i željni mesa i krvi, a jedan njihov zub je veličine Empire State Buildinga u New Yorku, a svatko od njih želi komadić mene, kako bi me spriječili i preduhitrili u dolasku na cilj.

No, nisu imali šansu. Ipak sam ja bila u svojim novim sandalicama koje su gazile sve pred sobom i za sobom ostavljale samo jauke boli…

I došla sam do šanka. Živa. Neokrznuta. Bez ogrebotine. Ma, zaradila sam samo neku malu, beznačajnu masnicu ispod oka od koje mi se lijevo oko potpuno zatvorilo i poplavilo, pa sam – blago rečeno - izgledala kao gusari s Kariba. Ma, sitnica.

I do mene za šankom, stoji neki tip, s izrazom olakšanja na licu, sretan što su mu prsti, nakon teške i prljave borbe, napokon dotakli šank. I pogledi nam se pobjedonosno sretnu … Mi smo "odabrani"...

A sad ostavimo opisani scenariji sa strane i vratimo se u stvarni život . Uglavnom, dok smo čekali piće, započeo taj tip razgovor sa mnom, on iz Amsterdama, sve mu je ovdje super, divno, krasno, ali, kaže on, ne zna gdje se može nabaviti neka dobra droga. E, faco, krivu pitaš, pomislim ja. I tako on meni nešto objašnjava, razjašnjava, maše rukama, unosi mi se u facu (a mrzim kad mi tako netko ulazi u moj «prostor diskrecije»), kad odjednom FFFIIIIIIJJJJUUUUUUU… nešto izleti iz njegovih usta i skotrlja se na šank točno do moje ruke. E, sad, prvo sam mislila da je žvaka, ali ona ne bi po šanku tako odskakivala, onda sam pomislila da je bombon, ali primjetila bi bombon u njegovim ustima dok je pričao sa mnom… i pitam se, pitam što se to bijeli u gori zelenoj… i onda shvatim, vidim, zgrozim se… nit' je žvaka nit' je bombon kruti, neg' je mladić ost'o bez zubne proteze… Ej, ljudi moji, straaaaaašno… A i njemu je bilo malo neugodno, ali kad ja vidim tako nešto smiješno ja se ne mogu suzdržati od smijeha… i jesam, smijala sam se ko luđakinja… zaista mi je bilo žao tog tipa, ali jednostavno se nisam mogla suzdržati. Da sam se na silu suzdržavala, upišala bih se u gaće, a onda bi se meni smijali svi ostali. Onda sam zaključila da je bolje da se ja smijem drugima, nego drugi meni.

I, ništa… tip se nasmijao, uzeo protezu i stavio natrag u usta. Mislim, nije bilo cijelo zubalo, samo četiri prednja zuba. E, pomislim ja, samo ti i dalje traži gdje možeš nabaviti dobru drogu, pa ćeš uskoro po šanku tražiti cijelo zubalo, a ne samo četiri prednja zuba…

I evo sad opet, ne mogu a da se ne previjam od smijeha kad se toga sjetim! rofl rofl rofl


- 10:54 - Komentari (30) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

06.07.2006.
Tko zna ? + JEDAN JAAAAAAAKO SRETAN UPDATE



Što je potrebno za sreću?

Zna li netko?





UPDATE 7.07.2006.g. 10:15:
Odgovori na moje gore postavljeno pitanje zaista mogu biti različiti. Mogu biti filozofski, mogu biti dubokoumni, mogu biti poučni... i mogu biti drugačiji svakog dana. Ovisno o događanjima tog dana. Evo, recimo, tog dana kad sam postavila to pitanje, bila sam nešto razočarana, potištena, ostavljena, izgubljena, onako, neko bi rek'o: "klasičan školski primjer PMS-a", mada nije bio PMS. Skupile se neke krive stvari pa mi zapele u grlu, i neće ni gore, ni dolje. Stoje zaglavljene, žuljaju, guše me... i nakon pustog mučenja, napokon sam i taj grop koji me stezao i gušio izbacila van – u obliku ovog gore pitanja (o, Bože, gdje li je kraj gluposti moje).
No, noć je ponekad pametnija od dana, pa sam i ja odlučila malo intenzivnije razmisliti o svom pitanju sinoć prije spavanja. I tako sam sinoć razmišljala. Razmišljala. Razmišljala. No, sve je ostalo u pokušajima razmišljanja jer jedino što mi je pametno padalo na pamet su one sandalice koje sam zapazila neki dan u izlogu. Uzaludni su bili svi moji pokušaji da se malo skuliram i bistrije razmišljam, da ne budem tako površna kad je riječ o jednom tako višesmislenom pitanju. No, sandalice su uporno bljeskale pred mojim očima. Onda sam s filozofskog pitanja: ŠTO JE POTREBNO ZA SREĆU?, prešla na razmišljanje o pitanju: «JEBOTE, JE LI TO PUNO LOVE DATI ZA JEDNE SANDALICE?». I što sam se ja više trudila izbaciti iz glave sandalice i otkriti tajnu sreće, to su se ta dva pitanja i ta dva pojma potpuno pomiješala i izmješala u mojoj glavi, toliko da su postala neodvojiva jedno od drugog… sreća = sandalice… sandalice = sreća
I jutros sam se ustala malo ranije nego obično, što je inače jaaaako čudno za mene, no, odlučila sam - za sreću sve… I tako sam i prije posla, dok su još svi mirno spavali, odjurila u trgovinu i kupila svoje sretne sandalice…
I recite vi meni što god hoćete, da sam površna i blentava, ali moje nove sandalice su meni sada na nogama – i ja sam sretna… Istina, ne mogu u njima obavljati svakodnevne poslove i rješavati poslovne obveze, više su onako noćne (s petom do guzice), ali petak je – neka posao čeka do ponedjeljka.
Danas ću sjediti i diviti se svojoj sreći… rofl



- 08:53 - Komentari (37) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se