Koja sam ja naivna glupačica, pa ja ću poludit'... ja još vjerujem da se neka prava građanina mogu ostvariti pravnim putem... i onda tjeram vodu na svoj mlin... ali dok voda dođe do mog mlina, nakupi se svakakvog usputnog sranja i kad dogura do mog mlina, to više nije ona čista i bistra voda koju sam ja tjerala i naganjala... onda je moram filtrirati i odvojiti sranje od bistrine i čistoće.... i onda kad to i uspijem – gdje ću sa svim tim sranjem... slažem ga u SVOJE skladište... skladište je već krcato...

O čemu ja uopće pričam? O svom poslu... tužim, žalim se, prigovaram, bunim se, zastupam nečije interese, tražim rupe u zakonu, pa onda te rupe krpam šarenim zakrpama, lijepim, krojim, šivam... I na kraju ispada da cijela ta borba ZA NEKOGA s vremenom postane moja vlastita borba... i onda stranka nakon višegodišnje borbe usudi se pogledati me u oči i reći da – odustaje... jer, kao, ona ne bi protiv našeg pravosuđa i protiv naših sudaca!!! Pas ti mater, nećeš odustati... idemo do Europskog suda, do Strasbourga, tužit ćemo i državu i korumpirane suce i laž i samovlast... ali voda će doći u moj mlin...

Preosobno shvaćanje poslovnih zadataka dovodi do – blago rečeno – ludila... A u ludilu razum je podređen nekim višim idejama, vrijednostima, ciljevima... no od kuda dolaze i kako nastaju te ideje, vrijednosti i ciljevi... i tko o njima uopće odlučuje? Možda oni kod kojih je također već nastupilo neko njihovo ludilo... pa se i radi samo o borbi i nadmetanju dva ludila... Od dva ludila koje je bliže razumu? ... I tko opet i o tome odlučuje?

Guram i guram i guram gromadu od stijene uzbrdo... na leđima mi torba, u torbi hrana i voda za okrijepiti se, ali ne mogu ni do hrane ni do vode jer ako zastanem i posegnem rukama za torbom, stijena će se strmoglaviti nizbrdo i pričepiti me junački...

* * *

Ustvari, uopće nisam htjela o tome pisati nego o novom zakonu kojim će se zabraniti pušenje na javnim mjestima... E, zaboli me i za taj NOVI zakon, kad vidim kakvi su ovi stari... Pušači, ne bojte se – i ovaj će biti pun rupa, krpa i zakrpa. No, o tome, da sada ne duljim, u nekom drugom postu...

* * *

Ohoho, uveli su nam i "Odaberi kategoriju"... pod koju ću kategoriju staviti ovaj post... mmmm... ovo svakako spada pod - poeziju... :))))))

(Update: 31.05.2006. 12:59 ..... nećete vjerovati tko me jutros zvao!!!??? Elektroinstalateri iz prošlog posta !!! Aha... ili su pročitali prošli post, pa su mi se smilovali ... ili su pročitali OVAJ post, pa su se ponadali ... da ću im takva skočiti u zagrljaj... :)))))) Uglavnom, jedni instalateri manje... još su mi ostali vodoinstalateri... morat ću i njima jedan post posvetiti... )

* * *

Od jutros mi ide na živce...

Cijelo mi jutro diže živce... dođe mi da ga spalim...

Toleriram ga jer mi je drag... i jer sam emotivno vezana za njega... i jer me podsjeća na jako lijepe trenutke...

No, moram priznati da je lijep... jako je lijep... možda za nekog drugog on možda i nije tako lijep koliko se meni čini lijepim... osim danas... danas mi, eto, ide na živce... dođe mi da vrisnem na njega...

Inače volim njegovu prisutnost... čak štoviše, potreban mi je, svakodnevno, ali volim kad ja tu njegovu prisutnost ne osjećam... volim kad je neprimjetan... poput sjene...

Ali, lijep je... jako je lijep... i zbog toga mu ne mogu odoljeti ... po potrebi je nekad vatren... nekad je diskretan... nekad je nježan... onakav je kakav ja želim da bude u određenom trenutku... podređen je meni i mojoj volji... kad ga želim – tu je... kad ga ne želim – strpljivo me čeka tamo gdje ga ostavim... ali, danas nije ništa od toga... danas mi je strašno naporan...

Cijelo jutro razmišljam samo o tome kako da sebi olakšam i nekako ga se riješim... barem za danas... znam da ga se neću riješiti zauvijek... ma, niti ga se ne želim riješiti zauvijek... samo danas, samo danas, samo da ga danas ne osjećam...

I, evo, odlučila sam i skinula ga sa sebe...

I sad sam bez grudnjaka... i osjećam se oslobođeno... više me ne steže i ne sputava... i napokon se mogu skoncentrirati na posao....

I osjećam se full cool ...

Ovih me dana ljute vodoinstalateri i elektroinstalateri...

Prije nekoliko mjeseci – kupila sam sebi stančić... moj mali kutak.... Zgrada je napokon dovršena i sad su na pozornicu stupile gore navedene osobe...

E sad, kako će taj stančič za par mjeseci biti moj kutak gdje ću crpiti energiju, gdje ću imati mir, gdje će mi biti lijepo, normalno je da imam nekih svojih malih preinaka što se tiče upravo tih instalacija. E, ali, ja nikako na zelenu granu s njima. Mislim, ja ih razumijem, oni rade po projektu i imaju rok do kojeg moraju napraviti posao, ali ja sam im pokušala na jako fin i pristojan način objasniti da ću ipak ja tu živjeti i da ih zato molim za malo strpljenja i razumjevanja, kao što ja imam razumijevanja prema njima... Fer, zar ne? E, očito ne, jer kad se tim vodo i elektroinstalaterima pojavi ovako jedna osoba poput mene, njima ide para na uši i dlake na glavi im se nakostriješe... od muke, naravno, ne od dragosti...

Prvo su rekli: «Nema problema, gospodična, kako vi kažete, tako ćemo mi napraviti. Za desetak dana nam se javite da zajedno napravimo preinake.»

Za desetak dana: «Nema problema, gospodična, ali moramo pričekati da nam šef da odobrenje za preinake, onda ćemo za desetak dana MI VAS nazvati da dođete, pa da to konačno sredimo.»

Mislite da su zvali? Jesam i ja luda... kad muškarci kažu da će nazvati – to se nikad ne dogodi... ali kao i svaka žena – i ja sam im naivno povjerovala, zatreptala okicama, donijela im pive da se okrijepe, donijela im i marendu (pa, malo sam ih pokušala podmititi)....

A oni... oni uporno bojkotiraju radove u mom stanu... svim ostalim stanovima u zgradi već vise žice sa zidova, kabeli, struja trese, voda pršti na sve strane, a moj stančić zjapi onako prazan i napušten. Svaki dan ga posjećujem i pričam s njim, da ga malo utješim i pružim mu malo ljubavi, ne bi li jadničak kasnije vukao traume zbog ovih nemilih događaja.

Više ih ne zovem. Zainatila sam se i ja. Pokušala sam im doći na gradilište na prepad. Kada me ne očekuju. Da ih malo provjerim. Ali više ni to ne pali. Izgleda da su na vrhu zgrade postavili promatračnicu i stavili radnika da danonoćno bdije i promatra ne bi li uhvatio krajičkom oka moje auto kako se približava, pa da na vrijeme pobjegnu. Da, to sam primjetila, jer kad dođem na gradilište, vidim razbacane bušilice, pobacana klješta, neispijene pivske boce, sendviči napola odgriženi, baš kao da su sekundu prije mog dolaska radovi bili u punom jeku (ali ne u mom stanu, naravno).

Pokušala sam doći na gradilište u minici i štiklicama, duboki dekolte maksimalno na pladnju, ne bi li zagrizli na mamac... Nema šanse... neeeeeema ih.... mislim da su iskopali rovove ispod zgrade, gdje se povlače kad me namirišu, i nema šanse da ih odatle izvučem... reagiraju samo na zvuk mog auta i kad čuju da se udaljujem, tek onda izlaze na svjetlo dana... nemam pojma, ali više nemam municije da se borim s njima...

Ima li tko kakvu ideju????????

Evo, ovo je naša zajednička slika dok smo još bili u dobrim odnosima...

...sanjala sam te sinoć...
...a nisam smjela...

Ležali smo na suncu i
odmarali se uz more...
...bili smo tako blizu jedno drugome...
Smijali smo se....
...bilo nam je lijepo...
Kao i uvijek kad smo bili zajedno...

Tvoje se tijelo lagano i neprimjetno priljubilo uz moje...
I tvoje lice blizu moga... osjetila sam tvoj dah na svojim obrazima...

Odjednom je smijeh prestao...
Ostao je samo neki glupi smješak na našim usnama...
Moj - koji kaže: «...ne smijem to... ne bih smjela to...»...
I tvoj - koji kaže da me još uvijek želiš...
Poljubio si me u čelo, onako zaštitnički, jer znaš da to volim...
Ljubio si mi obraze osunčane suncem...

U meni se ispreplitala želja za tobom, a istovremeno i svijest da sam sada s nekim drugim...
No želja za tobom je pobijedila...
A na svijest sam zaboravila...
Spustila sam svoje usne na tvoje...
I osjetila ispunjenost u sebi... bila sam sretna...

Plakala sam kad sam se probudila...
jer htjela sam da je to istina...
Osjećala sam ogromnu krivicu u sebi jer ti nisi taj s kojim planiram budućnost...

* * *

Jebi ga, eto što se događa kad za sobom kroz vrijeme vučeš neprežaljenu ljubav iz prošlosti....

* * *

I sad se osjećam kao ona koja vara... ona koja laže... ona koja bi se trebala zatvoriti u samicu i zaboraviti na sve... zatvoriti oči...i sanjati...

Dragi moji, po vašim komentarima iz prošlog posta, mislim da je potrebno istaknuti da se «mišić» ipak ne odnosi na mene...

Ali, isto je tako potrebno istaknuti, da me je taj isti mišić itekako zainteresirao i zaškakljao mi maštu... Sad sam u fazi provjeravanja da li je nadređeni - nama, podređenima - postavio skrivene kamere u uredima... Otkrijem li da ih nema – vi ćete, draga nacijo, prvi saznati...

No, kao i «mali miško», tako i ja reagiram čim se zaželim malo promjena u svojoj vezi. Nisam tip cure koja će u tim situacijama jednostavno promjeniti partnera, jer ni ovog sadašnjeg još nisam u potpunosti iskoristila... moj je dragi (malo da ga ishvalim ovdje, jer ga jako rijetko spominjem na blogu) neiscrpan izvor mog seksualnog nadahnuća (eh, kako bi mu ego poskakutao da on ovo pročita) ... I iako je ovaj vikend - ured bio pod ključem (dok još malo ne ispitam te kamere), zanimljivosti je ipak bilo u našem dnevnom boravku... o, da... oh, da, da, da... oh... oh (pa sad još malo onog filmskog uzdisanja) ... A osim moje malenkosti, za to je zaslužan i pun mjesec... pun mjesec, naime, moju malenkost dovodi do ludila... ludilo, lančanom reakcijom, uzrokuje brzi rad mozga... brže otkucaje srca... nemir u želudcu... oči dobiju krvavo crvenu boju... očnjaci narastu i postaju opasno oštri... i onda... BAM!... BUM!... TRES!...

... i nakon tog bombanja – moja se malenkost opet smiri... mozak više ne radi (dakle, vraća se u svoje svakodnevno, normalno stanje! )... srce mirnije kuca... probava proradi, pa se i nemir u želudcu smiri... oči ponovno poprime onu bezveznu ljudsku zelenkastu boju...

... naime, dok sigurnost ureda još nije provjerena, raznolikost našeg bam!bum!tres! osiguravamo «tajnom ladicom» (koju također držimo pod ključem). Sadržaj tajne ladice neću otkrivati. Ali, mogu reći to da smo prije dvije godine dragi i ja proveli 3 tjedna u New Yorku i tamo smo vrijeme uglavnom proveli u sexy shopovima i muzejima sexa... nisam vidila N od New Yorka, ali jesam SSSSSSSSSS od sexy shopova... Eto sadržaja tajne ladice... I kad smo nakon 3 tjedna došli doma s ogromnim kovčezima i torbama, ljudima nije bilo baš jasno kako to da je iz te ogromne količine prtljage na svjetlo dana izašlo samo par novih majičica, đemperića, i nešto slatkiša... ali, ne moraju oni baš sve znati, zar ne...

... hvala punom mjesecu ovog vikenda, što me tjedne životne zavrzlame nisu JOŠ izbacile iz takta... a već je utorak... u suprotnom bi šviknula već u ponedjeljak u podne...

... i tako sam svog iskorištenog, izmoždenog, ispijenog dragog u ponedjeljak otpravila na put (kod onih njegovih «kraaaasnih» roditelja kod kojih je spavanje zabranjeno – ako se sjećate jednog od mojih prošlih postova), i sad željno, i nestrpljivo, očekujem ponovnu pojavu punog mjeseca... kad se otključava tajna ladica... i kad sav njezin sadržaj ponovno, u svom punom sjaju, zablista na mjesečini... mljac!

...ugodne snove vam želim...

Bili su već dugo u vezi i seks im je upao u laganu monotoniju…

Odlučio je osvježiti njihovu vezu…

Izbora su imali i više nego dovoljno: neka nova igračkica, možda nova pozica tipa kama – sutra, igranje nekih uloga: opasna policajka – kriminalac; naivna i nevina učenica – učitelj; da ne govorim o medicinskoj sestri, i naravno, o nezaobilaznoj - francuskoj sobarici…

Mogli su jednostavno otputovati za vikend, malo osvježiti atmosferu, okolinu …. možda bi u nekom novom, drugačijem okruženju i seks bio drugačiji…

Mogli su se kresnuti i negdje u prirodi, na nekoj livadi, na dekici uz toplu logorsku vatricu, nakon čašice dobrog vina…

Ali, ne… njegova ideja je bila da to učine u uredu….

* * *

…jedva je dočekao večer... ona ga je već spremno čekala… tamo na stolu… podatna, spremna, poželjna… seks u uredu u sebi sadrži sve ono što im je bilo potrebno da osvježe njihov do tada već monotoni seks… nije ni pomišljao da bi jedan tako suhoparan prostor, pun uredskog materijala, papira, dokumenata i spisa… mogao biti pravo mjesto za seksualne užitke….

…. popeo se i on na stol… približavao joj se…. rušio je sve pred sobom... bacio na pod papire i spise i dokumente … samo mu je jedno bilo na umu… samo je nju u tom trenutku vidio...

* * *

… seks je bio i više nego vrhunski…

… no nisu znali jedno…

… nisu to ni mogli znati….

… svi uredi u firmi bili su nadzirani kamerom… da, i njegov ured...

… i ne, kamera se nije pokvarila između 23 i 24 sata u utorak navečer….

… trag je ostao…

… slika je cijelu srijedu kružila firmom…

… i izazvala smijeh ….

... no, s druge strane, koliko god je izazvala smijeha, toliko je u svima potakla želju da i sami to iskušaju...

… želite je vidjeti i vi?

ONA je NJEGOVA ljubavnica...

* * *

... ONA je moja prijateljica.
... a ON je otac dvoje djece. I nečiji muž.

* * *

NJOJ to nije bitno. Nije joj bitno to što njega žena čeka doma i to što ga netko zove "tata".
A očito niti NJEMU to nije bitno.

* * *

"...svaka je obitelj nesretna na svoj način..."
....i neka je, ali obitelj može rješavati sama svoje probleme i sama liječiti svoju nesreću.... nije potrebna pojava nekog trećeg, u osobi mlade ženske osobe, koja će sa svojom mladošću i duhovitošću dojahati na svom konju, isukati mač iz svojih korica, i tim mačem pobiti članove obitelji i spasiti njega - smutljivca, kojem je lakše isplaziti jezik i sliniti za nekom mladom spodobom, nego da umjesto toga drži šlic zatvoren, zasuče rukave i učini "nešto" za svoju obitelj.

Moje razuvjeravanje na NJU nije imalo utjecaja.
Njoj je bitno da je netko dobro ševi. Pa makar to bio oženjeni čovjek. Ma kakav čovjek...? ...magarac, a ne čovjek.

A možda to shvaćam preosobno.
Možda su se time samo otvorile neke moje prošle, pokrpane rane...

* * *

... a pored svega toga ...ON je muž moje poslovne poznanice
I viđam je svakodnevno. I moram je gledati u oči dok ona priča o svojoj djeci i o svojoj ljubavi prema obitelji...
...no, sigurna sam da zna...
...možda ne zna s kim je, ali zna da je s nekim...

* * *

... nije li to - SRANJE...

Kratko izvješće o provedenom vikendu:

*razlog ovog gornjeg "plesa radosti" jest, naravno, moj povratak u "moju kućicu - moju slobodicu"...;

*iz toga već i sami pogađate kako mi je bilo ovog vikenda;

*moja predviđanja iz prošlog posta - obistinila su se;

Ali JEDNO VELIKO HVALA SVIMA VAMA, na svim dobronamjernim savjetima! Većinu sam i poslušala, pa sam se jednostavno oglušila na sve ono što nisam razumjela, a bilo bi upućeno meni...
No, unatoč kiši koja je padala cijeli vikend, moj boravak tamo bi i bio podnošljiv, da zadnji dan nisu dirnuli u moju "bolnu točku" ... "moju svetinju" ... "moj zakon" ... "moje sve" ...
Prije svega, ja priznajem, a to sam i na ovom blogu više puta priznala ja - volim - spavati... Naročito vikendom volim sebe malko nagraditi s produženim boravkom u krevetu...

Ali, "produžiti spavanje" za ukućane mog dragog je jednako "kršenju zakona"...
E, sad vi meni recite je li baš, baš, baš tako strašno vikendom produžiti boravak u krevetu do 10ak sati ?... Pogotovo kad se uzme u obzir da produženo-vikend-"spavanje" i nije samo "spavanje"

I, eto, zadnji dan su mi morali zbog toga prigovoriti.
A ja ne volim prigovaranja.
Nečije prigovaranje budi u meni inat.
A kad se inatim, onda se durim.
A moje durenje znači da onda s tom okolinom do daljnjeg više ne komuniciram ...

Danas se još oporavljam od šokantnog vikenda i osjećaja kao da me netko tri dana lupao tavom po glavi...
Samo mi je žao mog dragog koji je svoj boravak tamo morao produžiti, tako da on i dalje dobiva udarce tavom po glavi....
Ali, ja sam vam, dragi moji, eto ipak uspjela izvući živu glavu...!!!!!!