Dragi moji, po vašim komentarima iz prošlog posta, mislim da je potrebno istaknuti da se «mišić» ipak ne odnosi na mene...

Ali, isto je tako potrebno istaknuti, da me je taj isti mišić itekako zainteresirao i zaškakljao mi maštu... Sad sam u fazi provjeravanja da li je nadređeni - nama, podređenima - postavio skrivene kamere u uredima... Otkrijem li da ih nema – vi ćete, draga nacijo, prvi saznati...

No, kao i «mali miško», tako i ja reagiram čim se zaželim malo promjena u svojoj vezi. Nisam tip cure koja će u tim situacijama jednostavno promjeniti partnera, jer ni ovog sadašnjeg još nisam u potpunosti iskoristila... moj je dragi (malo da ga ishvalim ovdje, jer ga jako rijetko spominjem na blogu) neiscrpan izvor mog seksualnog nadahnuća (eh, kako bi mu ego poskakutao da on ovo pročita) ... I iako je ovaj vikend - ured bio pod ključem (dok još malo ne ispitam te kamere), zanimljivosti je ipak bilo u našem dnevnom boravku... o, da... oh, da, da, da... oh... oh (pa sad još malo onog filmskog uzdisanja) ... A osim moje malenkosti, za to je zaslužan i pun mjesec... pun mjesec, naime, moju malenkost dovodi do ludila... ludilo, lančanom reakcijom, uzrokuje brzi rad mozga... brže otkucaje srca... nemir u želudcu... oči dobiju krvavo crvenu boju... očnjaci narastu i postaju opasno oštri... i onda... BAM!... BUM!... TRES!...

... i nakon tog bombanja – moja se malenkost opet smiri... mozak više ne radi (dakle, vraća se u svoje svakodnevno, normalno stanje! )... srce mirnije kuca... probava proradi, pa se i nemir u želudcu smiri... oči ponovno poprime onu bezveznu ljudsku zelenkastu boju...

... naime, dok sigurnost ureda još nije provjerena, raznolikost našeg bam!bum!tres! osiguravamo «tajnom ladicom» (koju također držimo pod ključem). Sadržaj tajne ladice neću otkrivati. Ali, mogu reći to da smo prije dvije godine dragi i ja proveli 3 tjedna u New Yorku i tamo smo vrijeme uglavnom proveli u sexy shopovima i muzejima sexa... nisam vidila N od New Yorka, ali jesam SSSSSSSSSS od sexy shopova... Eto sadržaja tajne ladice... I kad smo nakon 3 tjedna došli doma s ogromnim kovčezima i torbama, ljudima nije bilo baš jasno kako to da je iz te ogromne količine prtljage na svjetlo dana izašlo samo par novih majičica, đemperića, i nešto slatkiša... ali, ne moraju oni baš sve znati, zar ne...

... hvala punom mjesecu ovog vikenda, što me tjedne životne zavrzlame nisu JOŠ izbacile iz takta... a već je utorak... u suprotnom bi šviknula već u ponedjeljak u podne...

... i tako sam svog iskorištenog, izmoždenog, ispijenog dragog u ponedjeljak otpravila na put (kod onih njegovih «kraaaasnih» roditelja kod kojih je spavanje zabranjeno – ako se sjećate jednog od mojih prošlih postova), i sad željno, i nestrpljivo, očekujem ponovnu pojavu punog mjeseca... kad se otključava tajna ladica... i kad sav njezin sadržaj ponovno, u svom punom sjaju, zablista na mjesečini... mljac!

...ugodne snove vam želim...